Uočimo da se blagdan zove: "Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa". Isus, kao najvažniji član te Obitelji, na prvom je mjestu. Josip, koji je pred državnom i vjerskom zajednicom glava kuće, u našoj liturgiji navodi se kao posljednji. Ovaj je blagdan uveden u opću Crkvu na poticaj katolika iz Kanade, među kojima se u prošlom stoljeću počela širiti plodna pobožnost prema svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Kršćani mlade zemlje u industrijskom razvoju osjetili su u Isusu, Mariji i Josipu uzor i pomoć. Ponajprije zato što su majke počele zarađivati za kuću radom izvan obitelji, muževi počeli raditi daleko od svojih kuća, a djeca u školi ili na ulici počela biti izlagana utjecajima koji nisu uvijek povoljno djelovali na njihovo ljudsko i vjerničko sazrijevanje. Prvi put blagdan je uveden u sveopću Crkvu 1893. i postavljen na 3. nedjelju po Bogojavljenju. Godine 1921. sastavljena je nova misa za ovaj blagdan koji je premješten na nedjelju po Bogojavljenju. Najnovija liturgijska reforma pomaknula ga je na nedjelju po Božiću, a kad takve nedjelje nema u vremenu između Božića i Nove godine, blagdan se slavi 30. prosinca.
Povijesni poticaj na uvođenje blagdana nadahnuo je izbor misnih čitanja i sadržaj misnih molitava. U zbornoj predsjedatelj ističe da nam Bog u sv. Obitelji daje divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi te moli da je nasljedujemo. U darovnoj ističemo da prinosimo Bogu žrtvu pomirenja te molimo da on po zagovoru Marije i Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. U popričesnoj molimo da se trajno ugledamo u sv. Obitelj te da joj se poslije nevolja ovoga života pridružimo u vječnoj slavi. Za prvo čitanje imamo Sirahove upute odrasloj djeci nemoćnih roditelja. Za drugo, Pavlove poticaje bračnim drugovima te roditeljima i djeci za skladan obiteljski život. Za evanđelje u ovoj godini imamo bijeg sv. Obitelji u Egipat i nastanjenje u Nazaretu. U tim događajima Josip dokazuje svoju glavarsku ulogu, potrebu i važnost štiteći dječaka i majku njegovu te zarađujući sve što je nužno za život obitelji. U ovoj liturgijskoj godini molimo za kršćanske i sve muževe i očeve: da dokazuju svoju muškost radom i brigom za svoju obitelj te da u ljubavi i vjernosti svojih ukućana nadu oslon za svoj rad.

Zapovijedi Božje dokument su saveza. Bog koji je svoj narod izveo iz Egipta sklopio je s njime Savez i odredio pravila življenja u organiziranoj ljudskoj i vjerničkoj zajednici. Sve se zapovijedi ponajprije odnose na odrasle u Izraelu. Tako i četvrta. "Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude u zemlji koju ti daje Jahve Bog tvoj" (Pnz 5, 16) - izvorno je upućeno odrasloj djeci roditelja koji više ne mogu priskrbljivati vlastitim radom ono što im je potrebno za život. "Poštuj" znači: "Hrani, odijevaj, časti brinući se za njih!"
To govori i današnje prvo čitanje, uzeto iz Knjige Sirahove, koja spada među mudrosne spise SZ. Bog slavi roditelje u njihovoj djeci, jer su ih iz ljubavi rodili, odgojili, prenijeli na njih svoj vjernički nazor na svijet, pomogli im da postanu ono što jesu kao pojedinačne osobe i članovi države.
Sveti mudrac vidio je mnoge senilne očeve i majke koji su mladima bili prilika za ruganje. Zato opominje: "Ako mu i razum klone, ne grdi ga ti koji si u punoj snazi" (r. 13). Tko pomaganjem i služenjem poštuje nemoćne roditelje, "bit će uslišan u dan molitve" (r. 5). To znači da samo sudjelovanje u bogoslužju i izvanjsko obavljanje vjerskih dužnosti nema pred Bogom veliku vrijednost ako vjernička briga za nemoćne ljude - pogotovu vlastite roditelje -nije sastavni dio ili produžetak naših molitava. Kao što djeca nisu mogla izrasti u zrele i odgovorne osobe bez požrtvovne ljubavi roditelja, tako nemoćni roditelji ne mogu dostojanstveno proživjeti svoju starost bez pomoći svoje odrasle djece i drugih osoba.
Svi to priznajemo, ali smo žrtve vremena kad se stanovi ne prave za tri generacije jedne obitelji, nego samo za aktivne roditelje i djecu koja stasaju. Dio smo vremena koje za "neproduktivne građane" otvara staračke domove i plaća one koji služe stare. To po sebi ne mora biti sasvim zlo ako i u takvim prilikama ostavimo dovoljno prostora za osobnu pažnju prema starijima, posebno vlastitim roditeljima. Imamo li za njih vremena i živaca? Posjećujemo li ih? Nazivamo li ih telefonom i onda kad je s njima i s nama sve u redu?
Psalam 128, iz kojeg imamo danas pripjevni psalam nakon prvog čitanja, mudrosna je pjesma koja zaziva Božji blagoslov na sve što se "boje Gospodina" u biblijskom smislu riječi i hodaju njegovim stazama. "Bojati se Boga" znači biti egzistencijalno pobožan, prihvaćati u svagdanjoj praksi odanost Bogu i ovisnost o njemu, služiti mu. Takvom čovjeku, prema uvjerenju biblijskog mudraca, uspijevaju njegovi pothvati: "Plod ruku svojih ti ćeš uživati." Žena mu je kao plodna loza a djeca kao mladice masline. U starozavjetno doba najveća je odlika žena rađanje i odgajanje djece, a brojna djeca znače veći broj baštinika obiteljske i nacionalne tradicije, više radnika u obiteljskom posjedu, više branitelja u slučaju nasilja od strane susjeda ili okupatorske vojske. Današnje žene nisu važne samo po tome što rađaju i odgajaju djecu niti su djeca ponajprije pomoćnici u obiteljskom poslovanju. Ipak, ova mudračeva molitva ostaje izvor vjere da Bog traži međusobno pomaganje svih u jednoj obitelji te jednih obitelji drugima.

Ovaj odlomak dio je odsjeka o vjerničkom ponašanju muževa i žena, roditelja i djece te gospodara i robova. Prije toga sveti je pisac podsjetio naslovnike da su u krštenju svukli staroga čovjeka s njegovim djelima te obukli novoga, "koji se obnavlja za spoznaju po slici svoga Stvoritelja" (Kol 3, 9-10). Kod krštenih ne bi trebalo biti podjele na Židove i pogane, napredne Grke i zaostale barbare, robove i slobodne, "nego sve i u svima Krist" (r. 11).
Prije nego prijeđe na odnose u obitelji, sveti pisac iznosi opće načelo: "Zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu" (r. 12). Pet vrlina potrebnih za plodnu suradnju i zajednički život bilo koje ljudske grupe, pogotovu članova jedne obitelji: milosrđe, dobrostivost, poniznost, blagost, opraštanje! To je bio građanski bonton onog vremena, a Apostol ga iskreno prihvaća i preporučuje vjernicima. Iz istoga građanskog kodeksa o lijepom ponašanju on izvlači i nauk da je muž gospodar u obitelji te da su mu žena i djeca podložni. On ipak upozorava da su muževi podložni Bogu, pa zato njihova vlast nije apsolutna ni tiranska: "... ne budite osorni prema njima!... Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom" (r. 20-21). Novo je u odnosu na bonton i filozofe onog vremena međusobna ljubav i opraštanje radi Gospodina Isusa: "Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega - ljubav!" (r. 13). U kršćansku zajednicu mogu stupiti ljudi svih naroda i kultura, ali je potrebno da u svojim obiteljima žive od oproštenja koje im Gospodin neprestano dariva i od ljubavi kojom ih ljubi. Tko priznaje da treba Božje oproštenje i Božju ljubav, mora opraštati svojoj ljudskoj braći i sestrama, pogotovu svojim ukućanima. Pavao nije mogao više isticati prava žena i djece protiv intelektualne i društvene mode onog vremena, ali je hrabro
naglasio da vlast muževa i očeva nije neograničena. Osornost prema ukućanima nije ni ljudska ni vjernička vrlina, pa je trebaju izbjegavati kršćanski očevi i muževi.

Podsjetimo se da Matej u događajima Isusova djetinjstva donosi zgode u kojima se očituje Josipova uloga:
- rodoslovlje Josipa, Sina Davidova, po kojem će Isus biti potomak Davidov (1, 1-17);
- navještenje Josipu o njegovoj ulozi u vezi s Marijinim sinom (1, 18-25);
- Marijin sin objavljen mudracima s Istoka (2, 1-12);
- bijeg sv. Obitelji u Egipat (2, 13-15);
- pokolj betlehemskih dječaka (2, 16-18);
- povratak sv. Obitelji iz Egipta i nastanjenje u Nazaretu (2, 19 23).
U svim ovim događajima Mateju je važna uloga Josipa kao Sina Davidova, jer je za njegove povijesne čitatelje listom obraćene Židove - bilo važno pokazati da je Isus Mesija zato što se na njemu ispunjavaju starozavjetna obećanja o Davidovu potomku. U dva kratka događaja što ih imamo za današnje evanđelje spominje se ispunjenje Pisma (r. 15 i 23).
Bijeg zbog opasnosti po život pojedinca ili cijele obitelji bio je u ono doba česta pojava. Nasilni Herod bio je pod kraj svoga života sve sumnjičaviji prema židovskom vjerovanju o Mesiji. Čim se počelo šuškati da bi netko mogao biti Mesija, Herod je naređivao da bude skraćen za glavu, i to je bogato nagrađivao. Zato Josip dobiva u snu poruku da s dječakom i njegovom majkom bježi u Egipat, najbližu susjednu zemlju koja je primala došljake. Put je trajao preko Sinajske pustinje S ili 6 dana, a redovito se putovalo u većim grupama zbog opasnosti od razbojnika. Ovim boravkom u Egiptu Isus je proživio iskustvo svih izbjeglica, a pogotovu svog naroda. Time je postao i Novi Mojsije koji iz Egipta izvodi svoj narod. "Iz Egipta dozvah sina svoga" jest citat iz Hoš 11,1 koji se odnosi na cijeli izraelski narod koji prorok oko 730. pr. Kr. podsjeća na izlazak iz Egipta i boravak u pustinji kao razdoblje najčišće religioznosti. Ovim Matej pokazuje da Isus sa svojom obitelji jest ono što bi Izrael morao biti: potpuno ovisan o Bogu i poslušan Bogu.
Boravak u Egiptu morao je trajati pet-šest godina, jer je trebalo zaraditi za uzdržavanje obitelji te nešto uštedjeti za povratak i prve tjedne življenja u novom boravištu.
U izrazu " zvat će se Nazarećanin" stručnjaci nisu našli nijedan konkretan citat iz SZ, pa se misli na hebrejski izraz nazir - zavjetovani, posvećeni Bogu. Tako bi Isus po mjestu u kojem raste bio Bogu posvećen. "Nazarećanin" znači stanovnik konkretnog mjesta i član konkretne obitelji. Bez rada u tom mjestu i pomoći te obitelji Isus ne može dorasti za mesijansku zadaću. U bijegu u Egipat, življenju u tuđini, povratku u Svetu zemlju, nastanjenju u Nazaretu Josip ima prvorazrednu ulogu. On se, međutim, osjećao sretnim što smije služiti Isusu i Mariji. Svoju muškost dokazivao je radom i brigom za obitelj. Takvi bi trebali biti današnji očevi. Ali, kao što su Marija i Isus suradnjom i ljubavlju olakšavali Josipu njegovu zadaću, trebali bi tako i današnji članovi vjerničkih i svih obitelji.