Za današnje evanđelje imamo niz mudrosnih izreka iz Govora na gori u kojima nas Isus potiče na pouzdanje u Boga kao Oca koji se brine za ljude. Te izreke razrađuju uvodno načelo: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." I ovdje je Isus sam činio ono što vjernicima predlaže: novcem se služio, ali mu nije robovao. Dopuštao je da mu bogate žene "poslužuju od svojih dobara" (Lk 8, 3). Uz pristanak njega kao Učitelja Dvanaestorica su od darova dobrotvora stavljala u blagajnu iz koje se nabavljalo ono što je bilo nužno tijekom boravka u Jeruzalemu, jer tu Isus nije mogao računati uvijek na prigodne i nepredvidive darove dobrotvora (usp. Iv 13, 29). Prije nego je pozvao učenike da ne budu zabrinuti za jelo, piće i odijelo te ih potaknuo da traže ponajprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, Isus je sam živio nezabrinuto i sav se trošio za uprisutnjivanje Kraljevstva.
U ranijim vremenima, kad nas Crkva nije poticala na suodgovorno izgrađivanje humanijeg svijeta, bilo je lagano nad ovim Isusovim izrekama razviti razmatranje o pouzdanju u providnost Božju. Međutim danas smo sigurni da nas bezbrižnost na koju Isus zove ne oslobađa od brižnog proviđanja za sebe i sve koji od nas ovise niti nam daje podlogu da kritiziramo druge što na svijetu ima gladnih, žednih i golih. Kao što je Isus totalnim predanjem Bogu bivao slobodniji za ljude, tako i mi, njegovi učenici, nastojimo razumjeti njegov poziv na bezbrižnost kao oslobađanje koje nas osposobljava za kvalitetnije služenje Bogu, a time i ljudima.
Danas molimo dar pravog pouzdanja u Božju providnost ne zatvarajući oči pred materijalnim i zdravstvenim problemima današnjih ljudi. Imamo li smjelosti odazvati se na bezbrižnost koja nas oslobađa za vjerničko djelovanje u svijetu?
U zbornoj molitvi priznajemo da Bog ravna tijekom svjetskih zbivanja te prosimo da živimo u miru. U darovnoj ispovijedamo da je sve što Bogu prinosimo njegov dar. Ove nedjelje produbljujemo vjeru da Bog uzdržava stvorenja koja je stvorio i prosimo milost oslobođenja od tjeskobne brige za vlastite materijalne potrebe.

Ovo je dio prorokove propovijedi Izraelcima u babilonskom sužanjstvu koji su počeli padati u očaj. Mislili su da im Jahve neće ili čak ne može pomoći. Događalo se to u vremenu kad je Babilonija bila najmoćnija država ondašnjeg svijeta, a prorok po Božjoj odredbi najavljivao povratak sužanja u zemlju djedova.
Prorok ponavlja prigovor Izraelaca: "Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi" (r. 14). Taj je prigovor bio izraz očaja povijesnih slušatelja koji su od svojih djedova slušali povijest izlaska iz egipatskog ropstva i proročke propovijedi o Izraelu kao Božjoj svojini, Božjem narodu. Tad im se u Babiloniji činilo da ih je Bog zauvijek ostavio i zaboravio. Prorok im upućuje veličanstvenu utjehu uspoređujući Boga s majkom koja se brine za svoje dijete. Prorok kao i njegovi povijesni slušatelji znali su da majka dijete voli - osobito dok je nemoćno dojenče -bez obzira na to što dijete njezinu ljubav ne cijeni niti može uzvratiti. Upravo po tome majka je slika Boga koji ljubi svoj grešni narod. Bog je bolji od najbolje majke: "Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću!"
Ovo čitanje iz SZ podloga je za Isusov nauk u današnjem evanđelju o brizi Stvoritelja za sva stvorenja, a posebno za ljude.
Psalam 62 mudrosna je pjesma o prolaznosti zemaljskih uspjeha i vrednota. Psalmist u njoj potiče samog sebe i vjerničku zajednicu na pouzdanje u Boga: "Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje!"

Ovo je završni dio Pavlova osvrta na korintsku rascjepkanost u vezi s misionarima. Iako su propovjednici po ljudskim sposobnostima i svojstvima različiti, svi su "Kristovi službenici i upravitelji otajstava Božjih" (r. 1). Za "upravitelji" stoji u grčkom tekstu hyperetes, što znači pomoćnika nekog višega, suradnika. To je izraz vjere da uskrsli Krist djeluje po crkvenim predstojnicima, ali i da je prvi poglavar zajednice krštenih Krist Gospodin. Slična misao izražena je riječju "upravitelj". U grčko-rimskom boljem domaćinstvu oikonomos (ekonom) bio je sluga ili rob koji je vodio gospodarovu kuću, ali mu nije padalo na pamet da se ponaša kao da je on gazda niti da ga ukućani smatraju takvim. Korinćani su svojim precjenjivanjem jednih misionara i podcjenjivanjem drugih postupili kao da su misionari važniji od Krista Gospodina u Crkvi, a oni se sami smatraju suradnicima i upraviteljima Kristovim te žele da ih tako tretiraju i vjernici. Pavao i njegovi suradnici žele biti vjerni ekonomi u kući Kristovoj. Ništa više, ali i ništa manje.
U nastavku odlomka Pavao iznosi razliku između Božjeg i ljudskog prosuđivanja: ljudi sude izvanjske čine i riječi, a Bog će o eshatonskom dolasku Kristovu "iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca" (r. 5). Srce je za biblijskog vremena smatrano središtem čovjekova planiranja, a bilo je i sinonim za "savjest", jer u SZ nema riječi "savjest". Jedini Bog vidi što čovjek misli kad nešto čini ili govori. Jedini on zna što je u čovjekovu djelovanju rezultat naslijeđenih sklonosti i neizbježnih okolnosti a što krivnja slobodnog i odraslog pojedinca. Zato "ne sudite ništa prije vremena" jest poziv da svaki vjernik "bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu" kako veli Jakovljeva poslanica (Jak 1, 19). Kad Pavao kaže da ni on "sam sebe ne sudi" (r. 3), hoće reći da se podlaže Božjem sudu ne želeći sebe precjenjivati, ali ni ne prihvaćajući površni sud vjernika o sebi. Ovaj odlomak potiče nas na vjerničko gledanje uloge crkvenih predstojnika te na ponizno prosuđivanje svojih i tuđih djela, dok smo na proputovanju zemaljskom.

Izreka o nemogućnosti služenja dvojici gospodara ima povijesni korijen u okolnosti da su u ono doba dva vlasnika znala posjedovati jedno "poduzeće" ili su vlasništvo jednoga naslijedila dvojica zajedno sa slugama koji su radili na imanju. Ona sačinjava misaonu cjelinu s odlomkom Mt 6, 19 24: služenje Bogu traži odlijepljenost od iluzornih dobara. Prema ondašnjem "pravu" sluga je sav pripadao gospodaru, trebao je gospodarevu stvar prigrliti i promicati kao svoju. U takvim okolnostima nije mogao promicati zbiljske interese dvojice gospodara. "Mrziti" jednoga od takvih gospodara značilo je postati indiferentan prema njemu, ne pribavljati mu korist svakim svojim radnim danom i pothvatom. Za "bogatstvo" stoji u grčkom ovdje mamonas, što ponajprije označuje izvor životne sigurnosti, materijalni posjed, novac, blago. Ovdje Isus, svjestan grešne sigurnosti koju ljudima često daje materijalno zemaljsko blago, upozorava da ljudi često štuju novac umjesto Boga. Novac može biti dobar sluga, ali loš gospodar.
Slijede poticaji na oslobađanje od grozničave brige za materijalne potrebe. Književno su složeni po sljedećoj shemi:
- načelo: "Ne budite zabrinuti za život!" (r. 24);
- prva slika: ptice ne siju, a hrane se (r. 26-27);
- druga slika: poljsko cvijeće raskošnije obučeno od Salomona (r. 28-30);
- tri osnovne ljudske potrebe: hrana, piće, odjeća (r. 28-30);
- zaključak: tražiti najprije Kraljevstvo i pravdu njegovu (r. 33).
Poslovica: "Dosta je svakom danu njegova zla" djeluje kao prošireni zaključak (r. 34). Isus ju je upotrijebio ne da izrazi pesimizam, nego da pokaže kako vjera oslobađa od pesimističkog strahovanja za sutrašnjicu. Time nije želio pošteni ljudski rad suprotstaviti preuzetnoj bezbrižnosti niti pouzdanjem u Boga koji se brine za svoja stvorenja nadomjestiti svaki ljudski rad i planiranje obiteljskog, župnog, gradskog ili državnog budžeta.
Njemački katolički bibličar ovako razmišlja nad ovim tekstom iz današnje perspektive: "Velika poruka ovog teksta jest ponajprije poticaj na pouzdanje u Boga koje trebamo gajiti. To pouzdanje ne odgovara nekom naivnom, nerealnom ili romantičnom promatranju svijeta. Nema nikakve sumnje da su se i u Isusovo doba mogli vidjeti mrtvi vrabac i usahla trava, da spomenemo samo blage primjere disharmonije. Ipak Isus ne obustavlja svoje pouzdanje u Boga niti prestaje hvaliti Boga dok eventualno ne razradi cjelovit nauk o Bogu. Kad zna da mu je život siguran u Bogu, stječe slobodu za služenje drugim ljudima i sposobnost da ih čini sretnima. Točno je da trebamo ispravljati uobičajenu sliku o Isusu koja je uvijek u prvi plan stavljala njegovu poslušnost i žrtvenu smrt. Isus je u svojoj nutrini morao biti sretan čovjek, koji je mogao oslobađati od izvanjske prisile... Suprotnost od te slobode jest robovanje bezuvjetnom napretku, prestižu, bogatstvu itd., a pokatkad i zdvajanje. Krivo tumačenje ovog teksta sastojalo bi se i u tome kad bismo ga smatrali opravdanjem da ne možemo ništa promijeniti u stanju svijeta. Isus je očekivao Božje kraljevstvo koje će donijeti veliku promjenu i koje je on svojim djelovanjem činio dostupnim. Matej je izrazom 'pravda' još pojačao tu usmjerenost prema ispunjenju. Bezbrižnost s obzirom na sve ove stvari donosi oslobođenost za ono pravo. Ta je oslobođenost oslobođenje od lažnih sigurnosti i ona daje životu čvrsti temelj" (J. GNILKA, Das Matthäusevangelium l, Freiburg, 1986, 252-253).
Gospodin Isus nije paničio za hranu, piće i odjeću, svoju i svoje Dvanaestorice, nego se oslanjao na Oca uprisutnjujući njegovo kraljevstvo i pravednost. Pritom je postajao sve slobodniji za druge ljude. Neka i nama danas udijeli da ne budemo grozničavo zabrinuti za materijalne potrebe svoje i svojih najdražih. Tako ćemo biti otvoreniji za Boga i ljude.