Misne molitve i čitanja posljednje nedjelje vazmenog vremena spominju otajstvo Kristova uzašašća i dolaska Duha Svetoga. Kao što je već i u prikazu uzašašća prisutna misao o djelovanju Isusovih učenika u svijetu, tako je prisutna i u današnjim misnim tekstovima. Za evanđelje imamo prvi dio Isusove velikosvećeničke molitve. U njoj nam Ivan daje uvid ne samo u činjenicu da je Isus molio (kao sinoptici) nego i u sadržaj Isusove molitve.
Ovo je zaključna molitva Isusova mesijanskog djelovanja u kojoj Isus moli Oca da ga "proslavi". U toku ministerija vršio je vjerno volju Očevu, a sada vidi da ga čeka nasilna smrt. Moli da Otac po takvoj smrti svoga Sina izvede djelo spasenja. Kao što je Otac djelovao među ljudima po Isusovim "znamenjima" ili čudesima te po Isusovu propovijedanju, neka djeluje i po Isusovoj smrti i proslavi.
Za nas kršćane može čudno zvučati Isusova molitva: "Ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji... Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu a ja idem k tebi" (r. 9 i 11). Očito da riječ "svijet" u Ivanovu evanđelju ima više značenja. Tako Isus u razgovoru s Nikodemom ističe da Bog ljubi svijet te mu šalje svoga jedinorodenog Sina da nitko ne propadne tko vjeruje u Isusa (usp. Iv 3, 16). Isus prihvaća da ga Samarijanci s poštovanjem nazovu "Spasiteljem svijeta" (Iv 4, 42). Sam ističe da je svjetlo svijeta te da nije došao svijet osuditi, nego spasiti (8, 12; 9, 5; 12, 46).
U velikosvećeničkoj molitvi "svijet" za koji on ne moli jesu ljudi koji su se s njime mogli susresti te ga upoznati ili osobno ili preko njegovih izaslanika.
Kao što je za sebe rekao da jest u svijetu, ali ne od svijeta (8, 23) tako traži i od svojih sljedbenika. Nije se dodvoravao moćnicima svijeta u vršenju svoga vjerskog poslanja i najavio je da će i u najdobronamjernijoj državi ostati određena napetost između njegova pokreta i "svijeta". Isus želi spasenje svijeta, ali zna da ostaje nepetost između "svijeta" ako ide za čisto materijalnim napretkom i Božjeg plana o svijetu ukoliko Bog sve ljude zove k sebi. Isus jest u svijetu i za svijet, ali ne od svijeta. Takvi trebaju biti i njegovi sljedbenici.

Ovaj se odlomak Djela apostolskih nastavlja na Lukin izvještaj o Isusovu uzašašću. Apostoli su poslušali Isusa "da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo" (Dj 1, 4). U molitvi, razmatranju i međusobnoj povezanosti čekali su dolazak Duha Svetoga koji ih je imao prosvjetljivati i jačati u naviještanju evanđelja.
Maslinsko brdo bilo je udaljeno od Jeruzalema "jedan subotnji hod". Onoliko koliko je bilo dopušteno subotom pješačiti a da se ne prekrši propis o počinku na dan Gospodnji. To je oko jedan kilometar. "Gornja soba gdje su boravili" morala je biti gostinjska soba boljih kuća u Jeruzalemu u koju se ulazilo izvana. Takvih soba bilo je u glavnom gradu Židova u Isusovo doba puno, jer su se izdavale hodočasnicima iz domovine i dijaspore koji su željeli najveće blagdane svog naroda proboraviti u svetom gradu. Moguće je da je to bilo u kući Ivanove majke Marije, jer nam Luka svjedoči da su kršćani Jeruzalema u prvim godinama nakon uskrsnuća Isusova u toj kući obavljali svoje molitve (usp. Dj 12, 12).
Luka ovdje donosi još jednom popis apostola. Prvi put donio je taj popis u svom evanđelju prilikom Isusova izbora Dvanaestorice iz kruga onih koji su ga počeli slijediti (usp. Lk 6, 14-16). Tamo ih je bilo dvanaest s Judom Iškariotskim, a ovdje ih je ostalo jedanaest. Uskoro će na Petrov prijedlog biti izabran dvanaesti. Uvjet je: 1. da je vidio i čuo sve što je Isus činio i govorio u toku svoga mesijanskog djelovanja; 2. da je vidio uskrslog Krista. Kao što znamo iz Dj 1, 26, bio je izabran Matija. Zboru Dvanaestorice na čelu s Petrom uskrsli Krist povjerio je poglavarsku službu u svojoj Crkvi. Nasljednici Dvanaestorice u kasnijoj su Crkvi biskupi na čelu s papom.
Među "sto i dvadeset duša" koje su od uzašašća čekale silazak Duha Svetoga uz Jedanaestoricu bile su i neke žene s Isusovom majkom Marijom. To su žene Galilejke koje su pod križem svjedočile kasnijoj Crkvi događaje muke Isusove a na uskrsno jutro prilikom pohoda na Isusov grob dobile vijest da ne treba tražiti Živoga među mrtvima. Među njima je moglo biti i samilosnih žena iz Jeruzalema koje su na dan Isusove osude naricale za njim kao za nevino osuđenim pravednikom. Iz ovog podatka vidimo da su žene od početka Crkve imale svoju zadaću. Sv. Luka to ističe u punoj svijesti da žene u Crkvi svih vremena imaju svoju specifičnu zadaću koju mogu obavljati bolje od muškaraca, kako bi rekla majka Terezija.
Jedanaestorica i ove žene "bijahu jednodušno postojani u molitvi". Ova vjernička sloga istaknuta je kod Izraelaca pod Sinajem prilikom prihvaćanja saveza s Bogom i međusobno te Deset zapovijedi kao dokumenta Saveza (usp. Izl 19, 8). Luka će kasnije više puta istaknuti činjenicu i potrebu zajedništva u Crkvi (usp. Dj 2, 46; 4, 24; 5, 12). Ovdje vidimo Mariju u molitvi s apostolima i drugim ženama. Ona time podupire djelovanje Crkve i postaje uzor Crkve koja moli, kako kaže Pavao VI. u enciklici o štovanju Gospe. Molitva povezuje s Bogom apostolsko djelovanje. Vanjska djelatnost bez ovakve molitve ne bi imala trajnu vjersku vrijednost.

Ovaj odlomak govori o kršćanima u svijetu koji se mogu i trebaju ponašati drukčije od svjetovnih ljudi, ako se otvore poticajima Duha Svetoga. "Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja." Ova rečenica otkriva da su povijesni naslovnici - kršćani poganskog podrijetla u Maloj Aziji - bili sumnjičeni i da su ih progonili njihovi poganski sugrađani. Petar ih tješi da su takve patnje sastavni dio vjerničkog zvanja u nekršćanskom svijetu te potiče da za uzor uzmu Isusa, strpljivog Patnika. On pati sa svojim vjernicima u bolestima i progonima te čini naše patnje sadržajnima. Strpljivo podnošenje patnja s Kristom omogućit će nam eshatonsko radovanje "o Objavljivanju Kristove slave" (r. 13).
"Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama! " (r. 14). To je ime simbol nove vjere. U Antiohiji su poganski sugrađani Isusove sljedbenike nazivali kršćanima ili kristovcima (hristianoi - Dj 11, 26) zato što su se po vjeri u ! Krista kao radosnu Božju vijest i Gospodina razlikovali od Židova i pogana. Pogani su u ono doba cara zvali gospodinom i bogom. Kršćani su pristajali da plaćaju porez, služe vojni rok i vrše ostale državne zakone, ali su odbijali cara častiti kao božanstvo. Zato su ih poganski sugrađani grdili. Sveti pisac zove vjernike u takvim povijesnim prilikama na i radost, makar to uključivalo i podnošenje izrugivanja ili čak progone. Razlog trajne vjerničke radosti i u patnjama jest što u nama počiva Duh Božji koji je Duh slave. Primili smo ga na krštenju i on s nama ostaje kao Branitelj. On nam omogućuje da budemo u svijetu, za svijet, ali ne od svijeta.
U daljnjem tekstu poziva nadahnuti pisac kršćane da se klone stvarnih mana koje bi mogle biti opravdan povod za kritiku pogana protiv kršćana, dakle da se klone ubojstava, krađa, zločina ili čak kakve nametljivosti. Iz posljednje mane vidimo da i samo širenje kršćanstva mora biti ukusno i u skladu s ljudskom slobodom i dostojanstvom. Ne smijemo svoju vjeru neukusno nametati, nego je svjedočki nuditi poštujući savjest i slobodu sugovornika. "Ako li kao kršćanin, nek slavi Boga zbog tog imena" - ovo je znak da su krštenici počeli prihvaćati naziv "kršćani" za sebe. On se u cijelom Novom zavjetu spominje svega tri puta (1 Pt 4, 16; Dj 11, 26 i 26, 28). Mnogo su češći nazivi "braća, vjernici, sveti, sljedbenici Puta". On je pretegnuo u kasnijoj povijesti Crkve i čovječanstva, ali ga uvijek moramo dovoditi u vezu s Kristom: kršćani ili kristovci jesu oni koji se u Krista krštavaju, koji su otvoreni poticajima njegova Duha, koji nastavljaju njegovo poslanje u svijetu.

Ova Isusova molitva u Iv 17 podsjeća na "Oče naš" kako su ga zabilježili Matej i Luka. Zato što se Isus obraća Bogu kao Ocu, zatim što prosi da Otac proslavi Sina i sačuva učenike u svom imenu (r. 1, 11-12); nadalje spominje vršenje volje Božje (r. 4) i moli da Otac izbavlja učenike od Zloga (r. 15). Cijelo poglavlje sastoji se iz sljedećih manjih cjelina:
- Isus moli Oca da ga proslavi (r. 1-5);
- Isus moli za svoje povijesne svjedoke koji nisu od svijeta a trebaju djelovati u svijetu (r. 6-19);
- Isus moli za buduće učenike koji će povjerovati na riječ povijesnih svjedoka i njihovih nasljednika (r. 20 26).

Naš današnji odlomak obuhvaća prvi dio i ključni dio drugog dijela. Isus u molitvi priznaje da je "došao čas" (r. 1). To je čas proslave po nasilnoj smrti. Isus kao da još jednom ispituje svoju savjest te u molitvi izražava svijest da je vršio volju Očevu: "Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti" (r. 4). Obavljajući mesijanski poziv na način kako je Otac tražio, Isus je "svakom tijelu" -svakom ljudskom biću koje se slobodno odazivalo njegovim pozivima - davao pristup u život vječni. Taj se život sastoji u "upoznavanju" Oca i Sina. "Upoznati" ovdje znači iskustveno doživljavati i osobno pristajati uz Oca i Sina.
U molitvi za učenike Isus najprije zahvalno ističe: "Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali" (r. 6). U odazivu učenika Isus vidi Očevu potvrdu svog djelovanja. Iako malobrojni, oni su znak da Bog potvrđuje ono što je Isus činio i govorio. Zato Isus zahvalno ističe: "Riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izašao te povjerovaše da si me ti poslao" (r. 8). Isus se nije laktao za utjecajne učenike. Zahvalan je Ocu što su galilejski ribari i seljaci u njemu otkrili i prihvatili Mesiju koji je od Boga došao. Za njih Isus moli, a ne za "svijet". Moli da bi apostoli i njihovi nasljednici nastavili u svijetu djelo koje je on započeo. "Ja se proslavih u njima" (r. 10) - odraz je uvjerenja da će apostoli zaista nastaviti navjestiteljsko djelovanje. Ovim Isus izražava i optimizam: iako njega čeka nasilna smrt, njegovo životno djelo neće biti silom ušutkano, jer će Otac nebeski po Duhu Svetom jačati njegove učenike kroz povijest svijeta.
Da bi navjestitelji kršćanstva i svi kršćani bili u svijetu, za svijet, ali ne od svijeta, trebaju ostati otvoreni poticajima Duha Svetoga.