Na nekim mjestima zakonodavnih dijelova SZ stoje odredbe o tzv. odmjerenoj kazni (lex talionis): "Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub - rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu" (Lev 24, 19 20; usp. Izl 21, 23-25; Pnz 19, 21). Iščupamo li takve tekstove iz starozavjetnog teksta, izgledaju okrutni i sramotni za svetu knjigu Židova i kršćana. Oni su, međutim, u vrijeme kad su napisani bili golem korak naprijed na području ljudskih prava. Odmazda ili kazna za učinjenu nepravdu trebala je, prema Hamurabijevu zakoniku (oko 1750. pr. Kr.) i drugim međunarodnim propisima Starog Istoka koji su ušli i u SZ, biti u skladu s nanesenom ozljedom ili štetom. Suprotstavljanje nasilju, uzvraćanje udaraca smatralo se - i još se uvijek smatra - normalnim pravom pojedinaca, grupa i naroda. Isus je u Govoru na gori pozvao svoje sljedbenike da svojim vladavanjem uprisutnjuju Božju dobrotu kao što je on sam uprisutnjuje. Isus je odražavao dobrotu Boga koji svojim suncem grije pravedne i nepravedne te svojom kišom zalijeva usjeve dobrih i zlih. Poticaj na nenasilno ponašanje u znak zahvalnosti za Božju dobrotu Isus je izrekao šokantno i pamtljivo u obliku poziva na ljubav prema. neprijateljima i podmetanja drugog obraza kad nas ljudi pljusnu po jednom.
U današnjoj misi starozavjetna podloga ovome njegovu nauku jest odlomak o ljubavi prema bližnjemu, koji je ponajprije pripadnik iste vjerničke i narodne zajednice. Ovdje se trebamo sjetiti starozavjetnih odredaba u prilog pridošlicama i sirotama koje Izraelci ne smiju tlačiti (usp. Izl 22, 21; 23, 9 i dr.). Također je poznato da su pojedini židovski rabini učili kako vjernici trebaju postupati humano prema svim Ljudima. Ipak je među pukom i teolozima Isusova vremena pretezalo mišljenje da je bližnji član vlastitog naroda.

Poglavlje 19. Levitskog zakonika sadrži zbirku smjernica o bogoštovlju, pravdi, karitativnom pomaganju i seksualnoj čistoći. Te zakonske smjernice po formulacijama odaju razdoblje življenja u Izraelu prije sužanjstva i oslanjaju se na Deset zapovijedi kao temeljni zakon za život u narodnoj i državnoj zajednici. Naš današnji odlomak preuzima uvodni dio s početka tog poglavlja a zatim dio o karitativnom pomaganju u okviru vjerničke i narodne zajednice.
SZ često poziva pripadnike savezničkog naroda Božjega da budu sveti zato što je Bog svet. Božja se svetost sastoji u različnosti od svijeta koji je stvorio. On je svet zato što je drukčiji, duhovan, transcendentalan. Vjernici trebaju biti sveti tako da su "drukčiji po vladanju" od poganskih susjeda. Za kriterij svoga ponašanja ne smiju uzimati čisto zemaljska mjerila. Bog hoće da pri svome vladanju odražavamo svoju upućenost na njega i na budućnost koju on sprema.
"Ne mrzi svoga brata u svom srcu" (r. 17) zapravo znači "Ne gledaj mirno kako tvoj bližnji srlja u moralnu i materijalnu propast". "Mržnja" se ovdje ne sastoji od osjećaja ili intelektualne ravnodušnosti, nego od propuštanja konkretnih čina u prilog bližnjemu. "Dužnost ti je koriti sunarodnjaka" u smislu buditi svijest osobne moralne odgovornosti. Bilo je to doba kad su ljudi smatrali da imaju "pravo" na Božje milosrđe iskazivano prema savezničkom narodu, bez obzira na svoj osobni moral. Osobito je prorok Ezekiel upozoravao na osobnu odgovornost pred Bogom (usp. Ez 3, 18-19; 33, 8-9). U ovom je odlomku ljubav prema bližnjemu pozitivni postupak pri kojem se vidi da se čovjek ne osvećuje svome bližnjemu niti se na njega srdi. Zato ni u SZ ni u NZ ljubav ili mržnja prema bližnjemu nisu neki osjećaji, nego konkretne akcije. Kao što se uredna ljubav prema samome sebi sastoji u brizi za zdravlje, odjeću, stan te u obavljanju poslova kojima čovjek razvija svoje sposobnosti i istodobno pomaže drugima, tako se i prava ljubav prema bližnjemu sastoji u zbiljskom promicanju dobra bližnjega po konkretnim činima.

Ovo je nastavak pouke o vjerničkoj i svjetovnoj mudrosti u povodu rascjepkanosti Korinćana na apolonovce, pavlovce i petrovce.
"Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama" (r. 16) podsjeća na Iv 4, 22-24 gdje Isus govori Samarijanki da će se ljudi klanjati Bogu u duhu i istini, a ne u materijalnoj hramskoj zgradi. Osnovno svojstvo starozavjetnog hrama bilo je: prebivalište Božje, povlašteno mjesto Božje prisutnosti na kojem se prinose žrtve i molitve. NZ uči da Bog boravi u zajednici vjernika a Duh Sveti sabire zajednicu na propovijedanje misionara. Zato Duh prebiva najprije u Crkvi, oživljavajući je po naviještenoj i tumačenoj riječi Božjoj, a onda i u pojedinim krštenicima. "Upropašćivati hram Božji" (r. 17) odnosi se na potkapanje jedinstva u crkvenoj zajednici. Pavao prijeti Božjom kaznom onima koji bi to činili neodgovorno, u ime ljudske mudrosti i ljudskih kriterija.
Korinćani su, procjenjujući svoje misionare po ljudskim kriterijima, primijenili pravila zemaljske mudrosti, a "mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom" (r. 19). Time Pavao kao nadahnuti pisac ne podcjenjuje umjetnost, filozofiju, otkrića znanosti i tehnike. Svim time on se služio u tumačenju riječi Božje i misionarskom djelovanju. Navodi Ps 94, 11 koji kao pjesma mudrom Bogu osuđuje ljudske isprazne namisli. Navodi i Job 5, 12 gdje starozavjetni mudrac Elifaz pokušava dokazati Jobu kako Bog ruši ono što lukavci smisle. Ovim citatima Pavao pokazuje da pod pravom mudrošću misli objavljenu istinu, a pod mudrošću ovoga svijeta svako mudrovanje bez oslona na Boga.
Kad Apostol traži da se vjernici ne hvastaju ljudima, misli na dobre i loše strane pojedinog misionara. Iako su misionari ljudi, navješćivali su Božju istinu, Bog je po njima djelovao. "Sve je vaše" (r. 21) znači da su misionari na službu vjernicima, a nisu vjernici ponajprije "stranka" u čast misionarima. "Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji" (r. 23) jest ispovijest vjere da Bog sve čini za dobro onih koje ljubi (usp. Rim 8, 28). Kršćani su vjerom i krštenjem uključeni u Krista a Krist u Boga. Prihvaćajući Kristovo gospodstvo nad sobom, oni dobivaju udio u Kristovu gospodarenju svijetom i događajima povijesti: "Sve je vaše..., svijet ili život, smrt ili sadašnjost ili budućnost, sve je vaše, vi Kristovi, Krist Božji!"

Ovo je odlomak koji sadrži petu i šestu antitezu iz govora koji smo počeli razmatrati prošle nedjelje. U petoj antitezi Isus zove na odricanje od nasilja u ponašanju prema ljudima koji nam nanose zlo. U šestoj zove na istinsku ljubav prema neprijateljima.
"Zli" kojemu se ne treba opirati prema Isusovu ćudoređu o nenasilnoj promjeni na bolje, u grčkom izvorniku je ho poneros. Naši ga prevoditelji s pravom stavljaju velikim slovom -Zli. To je agresor, nasilnik. Kako god to zvučalo paradoksalno, izraz je to Isusove vjere da se nasilje ne liječi novim nasiljem. U vrijeme suđenja Isus osuđuje nasilje koje su nad njim proveli suci i izvršitelji kazne (usp. Mk 14, 48; Iv 18, 23; Lk 23, 31), ali od Oca ne traži za krvnike kaznu nego oproštenje (usp. Lk 23, 34). Zatim slijede četiri "slučaja" nenasilnog odgovaranja na nasilje: pružiti drugi obraz onomu tko nas bije po jednom; prepustiti donju haljinu onomu koji nam otima gornju; hodati dvije milje s onim koji nas tjera na jednu milju prisilnog hoda (kao što su u ono doba vojnici i viši činovnici mogli prisiliti "civile" da im nose teret); ne okretati se od onoga koji traži pozajmicu. To su varijante istog načela: ne "liječiti" nasilje u bližoj i daljnjoj okolici novim nasiljem.
Ono što je Matej u r. 43 stavio Isusu u usta: "... mrzi neprijatelja", nigdje ne stoji u SZ. Matej to piše nakon iskustva progona od strane Židova i pogana. Mogao je Isusu staviti u usta dio izreke koji Isus nije naveo kao citat iz SP, da objasni pojavu mržnje na neprijatelje među monoteističkim vjernicima. U skladu s prvim čitanjem "mržnja" nije unutarnje raspoloženje, nego izostavljanje nekih akcija u prilog bližnjemu kad je u potrebi. U r. 44 ljubav prema neprijatelju protumačena je i kao molitva za progonitelje. To je opet "situacija u Matejevoj Crkvi" koja doživljava progone.
U r. 45 vidimo duboko religiozni razlog nenasilnog odgovaranja na konkretno nasilje: da poput Isusa odražavamo dobrotu Boga koji svojim suncem obasjava dobre i zle te svojom kišom zalijeva usjeve pravednih i nepravednih. Isusova nenasilna revolucija ide dalje od humanizma kakav je propagirao indijski filozof i političar Mahatma Gandi. Tko vjeruje da je Bog zaista dobar te da želi dobro svima, ne uzvraća nasiljem na nasilje. Njemački egzeget Josef Ernst kaže: "Matej ima pred očima novu, obilniju pravdu. Ako kršćani žele biti vjerodostojni, trebaju postavljati znakove, također i protiv razuma kad je to nužno... Odricanje od svakog oblika sile postavlja znakove novog reda i boljih odnosa, koji se jezikom evanđelja nazivaju 'kraljevstvo Božje'" (Matthäus, Düsseldorf, 1989, 101). Oslanjajući se na Isusovu izreku iz Iv 3, 16-17 Ernst dalje nastavlja da se u konkretnoj, poduzetnoj ljubavi Isusovih sljedbenika prema neprijateljima odražava ljubav Božja prema svijetu.
Kao što je Isusa Bog osposobio da nenasilnim ponašanjem odgovara na nasilje, tako u svojoj milosti osposobljava i zadužuje i Isusove učenike.
Isus je ovim izrekama htio šokirati svoje učenike, a ne daje nam nikakva temelja za hvalisavo smatranje kako smo bolji od drugih zato što propovijedamo ljubav prema neprijateljima. Potiče nas da činimo ono što vjerujemo. U ovoj misi neka nam on dadne snage za to.