Službeni latinski naziv Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4. st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem. Time su vjernički ponovno uprisutnjivali Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem pred početak muke. Običaj se širio s vremenom po Evropi, gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugih drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden liturgijski blagoslov tih grančica na Cvjetnicu pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć zelenih grana proizlazi iz blagoslova Crkve, a ne od nekih magijskih sila.
Mesijanski ulazak u Jeruzalem prvoj je Crkvi bio tako važan da su ga zabilježila sva četiri evanđelista utkavši u izvještaj elemente svoje teologije. U ovoj liturgijskoj godini čitamo danas Matejev izvještaj. Njemu su vlastiti sljedeći elementi:
- citat iz Iz 62, 11 i Zah 9, 9 o Mesiji mirotvorcu koji jaši na magarcu, dok narod priželjkuje Mesiju ratnika na konju (r. 4-5);
- da bi proročanstvo bilo što doslovnije ispunjeno, Matej bilježi kako je mnoštvo stavljalo haljine na magaricu i magare a Isus "uzjaha na njih" (r. 7);
- mnoštvo kliče "Hosana Sinu Davidovu" (r. 9), jer je Matejevoj Crkvi važno istaknuti da je Isus Mesija iz roda Davidova.
Mi u svojoj liturgiji spominjemo danas Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Blagoslovljene grane ne možemo nositi u procesiji kroz mjesto u kojem živimo, ali i pojedinačni hod s liturgije s granama vanjski je znak naše vjere u Krista.
Danas čitamo muku po Mateju. U gradi vlastitoj Mateju kroz povijest muke istaknuto je sabiranje vjernih Židova i prvih pogana oko Isusa raspetoga. Time nas Matej podsjeća da smo svi mi krštenici Crkve zato što se sabiremo oko križa Isusova. Središte Crkve u svakoj župi jest Krist raspeti i uskrsli. To nastojmo proživljavati u tjednu muke Gospodnje.

Ovaj odlomak sržni je dio treće pjesme o Sluzi Patniku u Izaijinoj knjizi. Podsjetimo se sadržaja svih četiriju pjesama: u prvoj Bog predstavlja Slugu kao svoga miljenika (Iz 42, 1-9), u drugoj Sluga govori o svome proročkom zvanju (Iz 49,1-6), u trećoj se Sluga žali na teškoće u vršenju proročkog poziva (Iz 50, 4-9), u četvrtoj Sluga biva nasilno ubijen a Bog njegovu smrt okreće u izvor blagoslova za sve (Iz 52, 13 - 53, 12).
U našem današnjem odlomku Sluga zahvalno priznaje da mu je Bog dao "jezik vješt" u krijepljenju umornih i naviještanju poruke spasenja među sužnjima u Babiloniji. Međutim on je najprije Božji učenik koji već ranom zorom sluša riječ Božju, o njoj razmišlja da bi je kasnije mogao drugima prenositi i tumačiti. Reci 5-7 sadrže teškoće na koje Sluga nailazi u obavljanju svoga tješiteljskog i navjestiteljskog poziva. Takve su teškoće imali i drugi Izraelovi proroci (usp. Am 7, 10-17; Hoš 2, 6-10; Jr 20, 7-18). Kad kaže da mu je Bog otvorio uši a on nije uzmicao, Sluga podsjeća na intimni doživljaj poziva koji je bio tako snažan da mu se nije mogao oduprijeti unatoč očekivanom osporavanju. Bog ga je ne samo pozvao nego i nadahnjivao u proročkom djelovanju, a to je djelovanje njegovim zasužnjenim sunarodnjacima moglo izgledati kao rušenje vjerske tradicije. U tome je ovaj Sluga slika Isusa kojega sude vjernici iz vlastitog naroda misleći da on potkopava vjeru u narodu Božjem. Brada je na Istoku onog vremena bila ukras i ponos muškarca. Čupati nekom bradu bila je teška uvreda. Sluzi to čine, a on uz to podmeće leda, ne zaklanja lica. Osjeća da Bog od njega traži upravo takvo obavljanje službe i zato se neće smesti ni postidjeti.
Ovaj Sluga slika je Isusa koji stoji pred smrtnom osudom ako ne povuče svoje tumačenje Božje riječi i ne ublaži svoju kritiku okamenjenih vjerskih institucija u vlastitom narodu. Iako ga čeka nasilna smrt, ni on se neće smesti ni postidjeti, jer vjeruje da će Bog njegovu patnju pretvoriti u izvor blagoslova za sve ljude.

Ovaj odlomak iz drugog poglavlja Poslanice Filipljanima himan je u čast Kristu, kao trajnoj slici Božjoj, koji se ponizio uzevši pravo ljudsko tijelo i pristavši na smrt na križu. Pavao je uvrstio ovaj himan u svoju poslanicu radi pouke o vjerničkoj poniznosti i međusobnom podnošenju. Prije toga, u r. 3-5, moli vjernike da među njima ne bude suparništva ni umišljenosti. Potiče da druge "smatramo višima od sebe", da se staramo "ne samo svaki za svoje nego i za ono što se tiče drugih". Pravi uzor u poniznosti jest Krist ponižen utjelovljenjem, kojim je uzeo "lik sluge", i križem, na kojem se pokazao poslušnim Ocu "do smrti na križu".
Uočimo kontrast kojim završava prvi dio himna i počinje drugi: "Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime... Gospodin" (r. 8-9.11). Isusova se poniznost sastojala ne samo u prihvaćanju da živi kao običan čovjek nego i u mesijanskom djelovanju među galilejskim seljacima, ribarima i trgovcima, u prijateljskom postupanju prema grešnicima, u ozdravljenju malih ljudi kojima drugi nisu htjeli ili nisu mogli pomoći. Namjerno je odabrao takav način djelovanja i predstavljao se kao onaj koji je blaga i ponizna srca (usp. Mt 11, 25-30). Nasilna smrt uslijedila je kao prirodan produžetak i potvrda svega onoga što je činio i govorio objavljujući dobrotu Božju prema svima ljudima. Zato ga je, kaže himan i Pavao s njime, Bog preuzvisio. To je novozavjetni izraz ne samo za uskrišenje Raspetoga nego i za unošenje u stanje eshatonske proslavljenosti te sjedanje zdesna Bogu. Iz tog uskrsnog i proslavljenog stanja Krist može spašavati sve ljude. Upravo zato imaju se pred njim prignuti anđeli na nebu (nebesnici), ljudi na zemlji (zemnici) i pokojnici (podzemnici). Svi oni kliču sa zajednicom krštenih: "Isus Krist jest Gospodin!" To je kratko vjerovanje prve Crkve. Priznavati Isusa Gospodinom znači vjerovati da je sada u proslavljenom stanju s Bogom te da može spašavati one koji se vjerom oslanjaju na njega i krštavaju u njegovo ime.

Matej je u svojoj povijesti muke više od ostalih evanđelista istaknuo nastajanje Crkve pod križem.
Samo on ima u povijesti muke zgodu o smrti Judinoj (27, 3-10). Ona dobiva puno značenje iz Judina vladanja na oproštajnoj večeri. Kad je Isus najavio da će ga jedan od sustolnika izdati, apostoli se snuždeni glasno pitaju: "Da nisam ja, Gospodine?" (Mt 26, 23). Matej je to formulirao imajući na umu razbježavanje svih učenika (usp. r. 56b). Svi su kukavički pobjegli i zato su na Isusovu najavu znali da Isus zna o njima više nego oni sami. Ponizno su pitali da nisu možda oni. Pitao je i Juda, a Isus mu je dao do znanja da zna za njegovu namjeru (r. 25). Kad je Juda opazio da Isus neće učiniti čudo u prilog sebi te da mu predstoji sigurna nasilna smrt, vraća novac dobiven za izdaju i oduzima sebi život. Iako je - kao Petar koji je izašao nakon izdaje van i gorko zaplakao u znak spremnosti na obraćenje - znao da Isus nije zlopamtilo te da rado oprašta, nije smogao snage za ponizno kajanje. Matej bilježi da se po njegovoj izdaji ostvarilo proročanstvo o odbačenom vođi (usp. Zah 11, 12-13 i Jr 32, 6-9). Time se raskida savez između Boga i njegova naroda Izraela te otvara mogućnost za sabiranje pogana u novi narod Božji.
U procesu pred Rimljanima nije bilo dovoljno izaći s optužbom da se Isus pravi transcendentalnim Mesijom Pomazanikom, koji je Sin Božji (usp. Mt 26, 63-64). Zato su tužitelji tu optužbu iskrenuli u političku: ako je Isus Mesija iz kraljevske loze Davidove, onda se pravi židovskim kraljem (usp. Pilatovo pitanje u Mt 27, 11). U toku suđenja pred Pilatom upraviteljeva žena poručuje: "Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega" (27, 19). U njoj vidi Matej i prva Crkva s njime prvence pogana koji se zanimaju za Isusa i traže informaciju o njegovu pokretu, o kršćanstvu. To je još više naglašeno ispoviješću sastanka nakon izdahnuća Isusova: "Satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: 'Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj" (27, 54).
Marko i Luka kažu da je ovu ispovijest izrekao samo satnik, a Matej ističe i njegova tri druga koji su od strane rimske vlasti bili zaduženi za javni red u toku izvršenja smrtne kazne nad osuđenikom. Pripisujući ispovijest pod križem svoj četvorici vojnika, Matej govori iz iskustva svoje Crkve sastavljene od obraćenih Židova i pogana. U Crkvu mogu ući svi koji pristaju uz Raspetoga kao Sina Božjega, kao Gospodina. Pritom se već kršteni trebaju tako ponašati prema zainteresiranim Židovima i poganima da oni požele u Crkvu ući i u njoj ostati.
Matej jedini spominje uskrsnuće mrtvih na Veliki petak (usp. 27, 51-53). Sam potres, razdiranje hramskog zastora i ovo uskrsnuće mrtvih znakovi su kojima Božja priroda prati umiranje nevinog pravednika, kidanje Starog saveza i nastajanje Crkve kao zajednice Novoga saveza. Matej ne čeka uskrsno jutro da navijesti novi život uz Krista. On povezuje otajstvo križa i uskrsnuća. U svjetlu uskrsnog jutra vidi početak Crkve sabrane od Židova i pogana već pod križem Isusovim.
Ovakva povijest muke prema Mateju podsjeća nas najprije da je Crkva sastavljena od obraćenih grešnika poput Petra. Tko doživi svoju moralnu slabost i vjeruje kako mu Bog u Isusu oprašta, može u Crkvu ući i u njoj ponizno ustrajati. Nadalje, Crkva su svi oni koji se sabiru oko križa Isusova -Židovi i pogani. Isus je središte Crkve. To nikada ne smijemo smetnuti s uma, osobito u ovim danima Velikog tjedna.