Za današnje evanđelje imamo dio Isusova govora na posljednjoj večeri prema Ivanu. Isus najavljuje svoj odlazak u muku i k Ocu te obećava da učenike neće ostaviti sirotama. Poslat će im drugog Branitelja, Duha istine koji ostaje s vjernicima zauvijek. Dok "svijet" Duha ne poznaje, vjernici ga poznaju i on u njima ostaje. Ovo je prva od četiriju Isusovih izreka o Duhu Svetom u govoru posljednje večere. Duh Branitelj ujedno je Duh istine koji ostaje s Isusovim sljedbenicima u Crkvi.
Za prvo čitanje imamo sažetak o djelovanju đakona Filipa u Samariji. Filipovo propovijedanje Bog je pratio znamenjima i velik se broj ljudi odazvao na vjeru. Ključni trenutak obraćenja bio je onda, a ostaje i danas, događaj krštenja kojim se obraćenici pridružuju uskrslom Kristu i Crkvi. Pokazala se potreba da Petar i Ivan u ime Dvanaestorice obidu zajednicu koja je nastala po Filipovu djelovanju. Oni su molili za krštenike i ovi su primali osjetno očitovanje Duha Svetoga. Sv. Luka napominje: "Nasta tako velika radost u gradu" (r. 8).
Za drugo čitanje imamo odlomak iz Prve Petrove, nastale u vrijeme prvih progona kršćana izvan Rima. U situaciji građanskog osuđivanja i sumnjičenja Petar zove: "Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (r. 15). Ovo znači da su povijesni naslovnici Prve Petrove bili radosniji, vedriji od svojih poganskih sugrađana te da su pogani od njih tražili objašnjenje njihove životne vedrine. Ta vjernička radost na dug rok dolazila je onda, a dolazi i danas, od Duha Svetoga. U ovoj misi kao pojedinci i kao zajednica iznova se otvaramo djelovanju Duha Svetoga kojeg smo primili na krštenju i potvrdi. Obnavljamo vjeru da je on Duh vjerničke radosti i nade.

Filip je jedan od sedmorice đakona, odabranih među Židovima helenistima (povratnicima iz inozemstva) koji su bili postavljeni za suradnike Dvanaestorice u vođenju kršćanske zajednice i propovijedanju. Ovo se događa poslije Stjepanova mučeništva, a Stjepan je bio jedan od đakona. Zato su ostali morali napustiti Jeruzalem te poći na misionarsko djelovanje u druge krajeve. Filip je stigao "u grad samarijski", vjerojatno Sihem, u kojem su živjeli Samarijanci. Oni su bili potomci doseljenih pogana koje je asirska vlast dovela nakon pada Samarije 721. pr. Kr. Od Židova su preuzeli vjeru u jednoga Boga, prihvaćali Petoknjižje kao riječ Božju, ali nisu priznavali izraelske proroke niti hodočastili u Jeruzalem. Ivanovo evanđelje spominje da je Isus bio dva dana gost Samarijanaca (usp. Iv 4). Vjerojatno su oni ljudi pokazali zanimanje za Isusove propovjednike, pa je to bio povod da Filip nastupi u njihovu gradu.
Filip je "propovijedao Krista". Podsjetio je Samarijance da je onaj Isus kojega su primili u goste zaista Krist i "Spasitelj svijeta" (usp. Iv 4, 42). Bog je potvrđivao njegovo propovijedanje oslobađajući opsjednute od nečistih duhova te ozdravljajući uzete i hrome. Samarijanci su prihvaćali vjeru i tako je "nastala velika radost u onom gradu". Sv. Luka u Djelima apostolskim češće ističe radost koja nastaje u ljudima prilikom prihvaćanja kršćanstva (usp. još 2, 46; 8, 38; 13, 48.52; 16, 34). Kršćanstvo donosi ljudima životnu radost koje bismo trebali biti svjesni i u svojim jadikovkama.
Petar i Ivan pročelnici su Dvanaestorice koji u ime matične Crkve iz Jeruzalema protežu kršćansko zajedništvo na novokrštenike u Samariji. Svaka nova župa ili biskupija potpuno živi tek ako se uključi u sveopće zajedništvo Crkve. Zato i spominjemo u svakoj misi ime vlastitog biskupa i pape. Petar i Ivan polažu ruke na krštenike, za njih mole i oni dobivaju Duha Svetoga. Dobivali su izvanredne karizme ili darove Duha po kojima se Crkva izgrađuje.

"Krist neka vam bude svet" znači: Krist koji je svet zato što je drukčiji, što se ne ponaša prema zemaljskim kriterijima, neka vam bude primjer i poticaj na vladanje drukčije I od poganskih sugrađana. U ono doba kršćani su bili manji, na sumnjičena i gotovo progonjena od poganske većine. Sveti ih pisac moli da ostanu vjernički vedri i ne podlegnu napasti nasilnog odgovaranja na diskriminacije.
Izraz "obrazloženje nade koja je u vama" pretpostavlja ; najprije pesimizam grčkih i rimskih pogana onog vremena. Zatim pretpostavlja i vedrinu kršćana u takvoj sredini: među sugrađanima koji su život smatrali besmislenim kršćani su živjeli puni nade i vedrine. Razlog ove nade bila je vjera u Krista i spasenje dostupno u njemu, bez obzira na sve životne teškoće. Sveti pisac pretpostavlja da će poganski sugrađani tražiti od kršćana obrazloženje nade koja je u njima. Da bi bili spremni obrazložiti je, trebaju poznavati svoju vjeru i živjeti dosljedno vjernički. Od svakoga se traži da svjedočki i misionarski djeluje, iako ne mora svaki biti profesionalni propovjednik.
Ovo obrazlaganje treba se odvijati "blago i s poštovanjem, dobre savjesti". Treba računati s drukčijim uvjerenjem sugovornika, a uvjerenje se ne mijenja silom. "Ozloglašavani" su bili kršćani da nisu dobri rodoljubi, da su ateisti zato što ne poštuju državne bogove, da se u obiteljskom i seksualnom moralu razlikuju od ostalih. Budu li kršćani dosljedno živjeli svoju vjeru, lažne optužbe opovrgnut će životom a ne riječima.
"Uspješnije je trpjeti, ako je volja Božja, čineći dobro nego čineći zlo." Ovdje se pretpostavlja da kršćani poput Krista nevinog Patnika nezasluženo trpe. Sveti pisac traži da svojim ponašanjem ne budu povod ni uzrok opravdanim kaznama građanske vlasti. "Ubijen u tijelu, ali oživljen u duhu" - odnosi se na Krista raspetog i uskrslog. "Duh" se ovdje više odnosi na Duha Svetoga, nego na ljudski duh kao duhovni element osobe. Kao što je Duh na djelu u Kristu uskrslom, tako je na djelu i u krštenicima koji su puni nade.

U ovom odlomku oproštajnoga govora Isus traži da učenici u vremenu njegove "odsutnosti", tj. boravka kod Oca u proslavljenom stanju, vrše njegove zapovijedi. Pritom izjednačava vršenje zapovijedi i ljubav prema sebi: "Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi" (r. 21). Ovo držanje zapovijedi omogućuje Duh Sveti.
Za hrvatsku riječ "Branitelj" stoji u izvorniku Parekletos, a to je u grčkome pravnom sustavu bio skrbnik kojeg je država određivala malodobnoj djeci, da im odrasli ne raznesu imovinu prije njihove punoljetnosti ili da ih ne zlostavljaju. Parakletos je bio i odvjetnik koji je na sudu branio optuženoga. Evanđelist se poslužio tim grčkim izrazom da prerekne ulogu Duha Svetoga među kršćanima u često neprijateljskom svijetu. Duh će biti "drugi Branitelj". Isus je u toku svog mesijanskog ministerija bio prvi, jer je štitio učenike od svijeta i od Sotone. Tu njegovu zadaću u poslijeuskrsnom vremenu nastavlja Duh Sveti kroz sva stoljeća Crkve. Branitelj ili Paraklet "bit će zauvijek" s učenicima Isusovim.
Prema četiri izreke o Duhu u oproštajnim govorima uloga je Branitelja višestruka:
- Duh Paraklet Duh je istine (14, 16);
- Paraklet napominje Crkvi uvijek iznova sve što je Isus učio (14, 26);
- Duh poučava Crkvu o Isusovim djelima (15, 26);
- Duh Paraklet može doći samo ako Isus "ode" u smrt i uskrsnuće (16, 7).
Isus kaže da Branitelja učenici "poznaju", on "ostaje" u učenicima, u njima je. Riječ je o biblijskom poznavanju u smislu iskustvenog doživljavanja. Ivan ovo piše više od pedeset godina nakon Kristova uskrsnuća, kad Crkva djeluje u novim okolnostima propovijedajući prilagođeno uvijek istog Krista raspetog i uskrslog. Ona to može zato što je Duh Sveti u njoj stalno prisutan. Doživljava poticajnu prisutnost Duha. I to radosno doživljava. Sveti Pavao kaže: "Plod je pak Duha: ljubav radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost" (Gal 5, 22 23). On je Duh vjerničke radosti i nade.