Na ovu nedjelju u sve liturgijske godine čitamo kao evanđelje dio Isusova govora iz Iv 10. Tu se o Blagdanu posvete hrane Isus predstavio kao dobri pastir kojega ovce poznaju. On za ovce polaže svoj život i ovce za njim idu. U zbornoj molitvi prosimo da stado vjernika, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. U popričesnoj je dobrim pastirom nazvan Otac nebeski a svi krštenici nazvani su "stadom otkupljenim dragocjenom krvlju" Božjeg Sina. U toj je molitvi izražena i prošnja da Bog kao dobri pastir vodi vjerničko stado na vječne pašnjake. Ove molitve razrađuju biblijsku sliku o Bogu kao pastiru naroda. U stočarskoj civilizaciji, kad su ljudi selili za stokom radi traženja ispaše, bila je vrlo snažna slika o Bogu kao pastiru koji hrani i brani svoje vjerničko stado. Vladari su u stara vremena također nazivani pastirima svoga naroda, ukoliko su svoju službu obavljali na dobro svih državljana jamčeći red, pravdu i zaštitu od stranih okupatora. Vjerski poglavari također su u SZ nazivani pastirima Božjeg naroda, zato što su u Božje ime sabirali narod na bogoslužje, riječ Božju čitali i tumačili te upravljali vjerničkom zajednicom u pojedinom narodu. U takvoj starozavjetnoj sredini povijesni slušatelji razumjeli su vrlo dobro što Isus hoće reći kad sebe zove dobrim pastirom koji polaže život za ovce.
Papa Pavao VI., u vremenu nakon Drugoga vatikanskog sabora, predložio je da mi katolici na nedjelju Isusa dobrog pastira slavimo međunarodni dan duhovnih zvanja. To je zgoda kad papa upućuje pisanu poruku vjernicima opće Crkve s poticajima na molitvu za duhovna zvanja. Godine 1990. Ivan Pavao II. naglašava važnost duhovnog života kod mladih, da bi klica zvanja mogla isklijati i sazrijevati: "Stoga pozivam kršćanske odgojitelje - roditelje, učitelje, katehete, voditelje kršćanskih skupina te vodstva društava i pokreta - da se svim silama zauzmu kako bi djeca i mladi dobivali stalan i brižljiv uvod u razvijanje sjemena božanskog života, koje su kao dar primili na krštenju. U cjelokupnom odgojiteljskom zauzimanju duhovni život treba uvijek biti na prvome mjestu."
Dok se danas zahvalno okupljamo oko Isusa dobrog pastira, molimo za one po kojima on svoju pastirsku brigu vrši u današnjoj Crkvi i svijetu - za svećenike, redovnike, redovnice kao i za mladiće i djevojke koji se spremaju na duhovno zvanje.

U sve nedjelje vazmenog vremena čitamo kao prvo čitanje odlomke iz Djela apostolskih zato što ona prikazuju sabiranje i djelovanje Crkve kao uskrsnog naroda Božjeg. Danas imamo nastavak Petrova govora na Duhove hodočasnicima iz domovine, dijaspore i obraćenim poganima koji su bili postali "bogobojazni", to jest povjerovali u Boga Biblije, ali još nisu mogli prihvatiti disciplinske propise židovstva.
I ovaj put uvod glasi: "Na dan Pedesetnice Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori" (r.14a). Zatim slijedi završni dio Petrova govora s pozivom na kajanje, krštenje u ime Isusovo da bi vjernici postigli oproštenje grijeha. Ovakav uvod pomaže najprije da prilikom čitanja doživimo tekst kao dio govora. Pojedini odlomci Svetog pisma dobivaju smisao iz neposrednog konteksta, ovisno o tome da li su dio izvještaja o nekom događaju, dio govora ili kakvog himna i pjesme. Nadalje, ovaj uvod važan je da bismo uvidjeli kako je to dio Petrova govora. On nastupa kao pročelnik popunjenog zbora Dvanaestorice.

Još u toku Isusova mesijanskog djelovanja, u ime zbora on je ispovjedio vjeru u Isusovo mesijanstvo (usp. Mt 16, 13-19), na oproštajnoj večeri dobio od Isusa zadaću da učvršćuje braću u vjeri (Lk 22, 32). Nakon Uskrsa "rehabilitirao ga je sam Uskrsli te je dobio dužnost i vlast da pase ovce Isusove (Iv 21, 15-19). Zato Petrov govor na Duhove i nije privatno mišljenje, nego proglas vjere za koju svjedoče Dvanaestorica. Po njemu, njegovim suradnicima u apostolskoj službi i njihovim nasljednicima u kasnijoj povijesti Crkve, djeluje uskrsli Gospodin.
Uskrsli je i danas Krist i Gospodin kojemu se trebamo obraćati, na njegovo ime krštavati da bi nam se oprostili grijesi i da bismo primili dar koji je Duh uskrslog Krista.
Čitanje završava: "Oni prigrliše vjeru, krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša." "Duša" (psyhe) u biblijskome grčkom često je oznaka za osobu. Krštenje se sastojalo od tjelesnog polijevanja vodom uz popratne riječi.
Zato su se krstile muške i ženske osobe, ne tek njihove duše u današnjem smislu riječi.

Cijela Prva Petrova poslanica je ohrabrenja i utjehe krštenicima koji žive među većinskim stanovništvom poganskog usmjerenja. Ovaj je odlomak himan o Kristu kao strpljivom Patniku, koji je uzor strpljivosti krštenicima.
Upućen je ponajprije robovima, od kojih nadahnuti pisac traži da "budu sa svim poštovanjem pokorni gospodarima, ne samo dobrima i blagima nego i naopakima" (r. 18). Naš prijevod preriče grčki izraz douloi sa "sluge", jer živimo u vremenu kad robova više nema, a riječ Božja treba biti sadržajna i ljudima našeg vremena. U r. 19. pretpostavljeno je da oni povijesni čitatelji, a i neki od današnjih, "radi savjesti, radi Boga podnose nevolje trpeći nepravedno". Od svih traži sveti pisac da "dobro čineći trpimo i strpljivo podnosimo" (r. 20). Život na zemlji donosi teškoće koje su nezaobilazne. Vjernici za podnošenje životnih teškoća imaju uzor u strpljivom Kristu. "Krist je trpio za vas" (r. 21) osnovno je uvjerenje Dvanaestorice i prvih kršćana da Bog iz Kristove patnje i smrti na križu daje duhovnu snagu i oproštenje grijeha svim ljudima. U 1 Kor 15, 3 stoji: "Umrije za grijehe naše po Pismima!" Ta je primjena na Raspetoga zasluga sluge Patnika iz Četvrte pjesme o sluzi Patniku u Iz 53. Himan koji slijedi spjevan je na temelju grčkog teksta te pjesme, jer velikim dijelom preuzima sam tekst i primjenjuje ga na Krista. Krist nije griješio ni varao, na uvredu nije uzvraćao uvredom, mučen nije prijetio. U svom tijelu ponio je na križ naše grijehe, tj. Bog je njegovu nasilnu smrt primio kao žrtvu pomirnicu za sve nas. Njegovim smo modricama svi izliječeni. On je po svojoj patnji, koja je u uskrsnuću postala izvor pobjede nad zlom i grijehom, postao "pastir i čuvar naših duša" - to jest pastir i čuvar naših osoba, nas cjelovitih. Ovdje slikom pastirskog zalaganja za ovce sveti pisac ističe da je Isus iz svog uskrslog stanja zbiljski pastir svih ljudi i osobito vjernika koji su mu se obratili. Po krštenju i prihvaćenoj vjeri Crkve. Obratili se osobi Uskrsloga, ne sustavu nekog nauka. Danas zahvalno prihvaćamo Krista strpljivog i uskrslog za svoga pastira i čuvara.

Ovaj odlomak dio je Isusova govora u Jeruzalemu za vrijeme jednog blagdana. Događa se na poodmaklom stupnju Isusova mesijanskog djelovanja, kad je bilo jasno da vjerski poglavari židovskog naroda potpuno zabacuju Isusova djela i riječi osporavajući mu poslanost od Boga. Glavna misao cijelog govora jest: Isus se predstavlja kao dobri pastir koji život svoj daje za svoje ovce.
U današnjem odlomku, koji je početak dugačkoga govora o dobrom pastiru, Isus se predstavlja kao vrata ovcama te u proročkoj strogosti govori da su "kradljivci i razbojnici svi koji dođoše" prije njega (r. 8). Za razumijevanje ovoga govora nužno je imati na umu povijesnu pozadinu. Stari zavjet zove vladare pastirima zato što oni štite narod od nasrtaja vanjskih osvajača i proviđaju ishranu u sušnim godinama. Sam Bog se u SZ predstavlja kao pastir Izraelov (usp. Ez 34). U današnjem pripjevnom psalmu imamo divan stih iz pjesme o Bogu kao Pastiru: "Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam!" SZ i vjerske poglavare zove pastirima Izraelovim. U takvoj vjerskoj sredini prvi povijesni slušatelji razumjeli su vrlo dobro što Isus želi reći kad se predstavlja kao pastir dobri: svojim djelima i riječima uprisutnjuje Božju dobrotu prema svima ljudima, brine se za sve.
U Isusovo doba veliki svećenici morali su rimskoj okupacijskoj vlasti davati velike svote novaca da bi bili potvrđeni u svojoj službi. Isus misli na njih kad kaže: "Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik." U Isusovo doba pastiri više stada zatvarali su ovce u jedan ovčinjak, koji je preko noći čuvao vratar od zvijeri i razbojnika. Ujutro su pastiri na vratima dozivali svoje stado, a pojedinoj ovci davali su i imena. Na tu okolnost aludira Isus kad kaže: "Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi" (r. 3). Pastir ide pred ovcama tražeći dostatnu ispašu i siguran put. Tako i Isus ide pred vjernicima iznoseći obilnu hranu sa stola riječi Božje. "Ovce idu za njim jer poznaju njegov glas" (r. 4) - zahvalno je priznanje da ljudi u Isusu prepoznaju uprisutnitelja pastirske brige Božje. U odazivu onih koji su za njim pošli Isus je vidio Božju potvrdu svoga mesijanskog djelovanja. "Tuđinci", čiji glas ovce ne poznaju i za kim ne idu, jesu ondašnji vjerski poglavari židovskog naroda kojima je bio važniji osobni dobitak od vjerničkog dobra cijele zajednice.
"Ja sam vrata ovcama" (r. 7) - više je aluzija na poslijeuskrsno stanje među kršćanima nego doslovno prenošenje izreke upućene jeruzalemskim Židovima. Isus je iz svoga uskrslog stanja i dalje dobri pastir koji ovce predvodi i omogućuje pristup k njima. Vidljivi pastiri trebaju među krštenicima odražavati Isusovu dobrotu i ljubav, uprisutnjivati Isusa dobrog pastira. Tko ne ide kroz Isusa, razbojnički provaljuje u zajednicu krštenih. Zatim Isus zove sve vjernike da kroz njega ulaze i izlaze na životnu ispašu (r. 9-10). On je pastir koji ima što ponuditi, Uskrsli koji ljudskomu traganju daje smisao.
Danas se zahvalno sabiremo oko Isusa dobrog pastira. Sa starom crkvenom pjesmom kličemo: "I ja hoću biti ovca tvoja!" Danas molimo za sljedbenike duhovnih zvanja: da u svom pozivu ustraju na dobro svih vjernika i ostalih ljudi te da i dalje nastavljaju među ljudima poslanje Isusa dobrog pastira.