Za današnje evanđelje imamo Matejevu verziju blaženstava koja su kod njega i trećeg evanđelista uvod u Govor na gori kao zbirku Isusovih izreka o ćudorednom životu vjernika, utkanu u evanđelje kao pouku odraslim krštenicima. U obje verzije ključno je prvo blaženstvo koje kod Luke glasi: "Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje" (Lk 6, 20), a kod Mateja: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3). Obje verzije pretpostavljaju Isusovu uronjenost u starozavjetnu teologiju anawim, siromaha koji svoju životnu sigurnost polažu u Boga što štiti sirote, pridošlice i udovice. Isus je u blaženstvima upotrijebio starozavjetnu građu da dadne novu nauku u odnosu na židovske učitelje svoga vremena. Budući da Septuaginta - židovski prijevod SZ na grčki koji je nastao prije Isusa - hebrejsku riječ anawim prevodi ne samo sa "siromasi" nego i "krotki, blagi", Matejevo razumijevanje blaženstava valja povezivati s Mt 11, 29 gdje Isus sebe naziva Učiteljem blaga i ponizna srca te s 21, 5 gdje je Isus prilikom ulaska u Jeruzalem na magarcu nazvan krotkim kraljem Izraela. Blaženstvo o krotkima kao podvrsti siromaha i Mt 11, 29 te 21, 5 upotrebljavaju isti grčki izraz prays. Zato je za Mateja Isus krotki i ponizni Mesija koji uosobljuje duhovnost starozavjetnih siromaha te poziva svoje sljedbenike na takvo siromaštvo. U znak podložnosti Božjoj vladavini i spremnosti da Bog preko njih sve više ulazi u svijet nepravdi, nemira, nasilja i tuge.
Starozavjetna podloga blaženstvima u današnjoj liturgiji jest prorokova propovijed o skromnu i čednu narodu kojemu Bog jamči sigurnost u nemirnu svijetu.
Današnja zborna molitva izvrsno preriče u prošnju Matejevu teologiju blaženstava:

"Gospodine, Bože naš,
tvoja Crkva počinje svetu službu:
daj da te štujemo svom dušom
te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude."

Prorok Sefanija djelovao je u Judeji između 640. i 630. pr. Kr. U njegovo doba stanovnici Judeje službeno su ispovijedali vjeru u Boga jedinoga, a po svojim obiteljima i "uzvisinama" štovali poganska božanstva, podržavali lažne proroke, nasilja i društvene nepravde. Ovo čitanje uzeto je iz odsjeka u kojem prorok zove Judejce na obraćenje te u ime Božje obećava sigurnost skromnom "ostatku" onih koji se iskreno obrate.
"Svi skromni na zemlji" ujedno su i siromasi, jer hebrejski izvornik ovdje ima izraz anaw. To su osobe prignute na prošnju, a onda svi ljudi koji prihvaćaju ovisnost o Bogu i bližnjemu. "Tražiti Gospodina" isto je što i tražiti "pravednost" u biblijskom smislu riječi, to jest savezničku vjernost Bogu i ljudima. Za "tražite poniznost" stoji u izvorniku anawah, što znači ne samo poniznost nego podlaganje, siromaštvo, ovisnost. Oni koji to prihvaćaju, bit će zaštićeni "u dan gnjeva" koji je veliki nastup Božje pravde.
Završni dio (r. 12-13) obećanje je obnove ne samo Židovima nego i "narodima" kojima će Bog dati "čiste usne da ga mogu zazivati" (3,9). U vremenu kad ljudska umišljenost i hvalisavost neće više vrijediti, Bog će sačuvati u opstojanju samo skromni i čedni Ostatak. Ta skromnost sastoji se u sljedećem: "Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži, u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni." To znači da biblijski siromasi nisu tek pasivni podnositelji životnih nevolja, nego osobe u relaciji s ljudskom braćom i sestrama. Oni ne izrabljuju bližnje, ne varaju i ne lažu. Oni su prava slika "siromaha duhom" o kojima govori Isus u današnjem ne samo prvom nego i u ostalim blaženstvima.
Psalam 146 zahvalna je pjesma s opomenom protiv krivog pouzdanja u ljude i poticajem na vjerničko oslanjanje na Boga koji potlačenima vraća pravicu, oslobađa sužnje, uspravlja prignute, štiti pridošlice, podupire sirote i udovice. I ovi su siromasi duhom nad koje Bog proteže svoju vladavinu i koji su znak njegova kraljevstva.

Ovaj odlomak nastavak je onog iz prošle nedjelje u kojem je Pavao napao Korinćane za rascjepkanost na pavlovce, barnabovce i petrovce. Korinćani su se pri tom razdvajanju poveli za ljudskim kriterijima. U ovom odlomku zove Apostol krštenike da pripadnost Crkvi i Kristu ne vrednuju samo ljudskim mjerilima.
"Gledajte sebe pozvane" - misli se na vjeru i krsnu pridruženost Kristu u Crkvi. Vjera je Božji poziv koji pretpostavlja slobodni odaziv kod ljudi. "Nema mnogo mudrih... silnih... plemenitih" - po tijelu. Većina korintskih kršćana nisu bili aristokrati, nego robovi i ljudi iz nižih društvenih slojeva. Njih je Bog izabrao da posrami mudre i jake. Tko je pridruženjem Kristu u Crkvi otkrio svoju pravu vrijednost, ne pati od društvenog laktanja i nadmudrivanja, odbacuje zemaljska mjerila vrijednosti i uspjeha.
"Da se nijedan smrtnik ne bi hvalio" (r. 29) odnosi se na Pavlovu osnovnu dogmu: s Bogom stupamo u trajno prijateljstvo (nauk o opravdanju!) samo po njegovu milosnom daru, ne po vlastitim zaslugama. Kao kršćani hvalimo se milosrđem Božjim, ali odbacujemo hvalisanje vlastitom dobrotom, visokim podrijetlom, bogatstvom ili naobrazbom. "Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu" (r. 30) znači: Božji je dar vjerničko novo "bivovanje", stvorenost na sliku Božju, sinovstvo Božje u Kristu Gospodinu. Za razliku od ljudske mudrosti i umišljenog samoposvećenja, Krist "nama posta mudrost od Boga, i pravednost i posvećenje i otkupljenje". Hvaliti se možemo onim što nam je u Kristu Bog darovao, a samodostatnom hvalisanju nema mjesta u kršćanskom življenju.

Uvod u ovaj odlomak pokazuje Isusa kao novog Mojsija koji uzlazi na goru i daje novi Zakon za ponašanje ljudi. Isus sjedi dok poučava, što je pravi učiteljski položaj u Palestini njegova vremena. "Pristupe mu učenici" koji su počeli osobno pristajati uz njega, s njime dijeliti dobro i zlo, pošli za njim. Isus govori pred mnoštvom znatiželjnika, ali naučava učenike iznoseći pred njih moralni ideal koji ide dalje od obdržavanja formalnih propisa SZ. To je moral samog Isusa koji je vjerovao da iz svake životne situacije čovjek može ostati otvoren Bogu te ondje gdje živi i radi biti odraz Božje dobrote.
Prema Mateju ima devet blaženstava: siromasi duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti, oklevetani i prognani zbog Isusa. U svim blaženstvima govor je u indikativu kao da već jest, ali se misli na konačno stanje u eshatonskoj budućnosti. Tko sada podnosi određena stanja i poduzima određene akcije, u Božjoj budućnosti imat će sreću koju Isus obećava.
1. Siromasi duhom nisu ljudi prazne pameti, kako je mislio njemački filozof Schopenhauer a kod nas misli marksistički filozof Branko Bošnjak. Isus se na početku svoga djelovanja predstavio riječima starozavjetnog proroka iz Iz 61, 1 kao Pomazanik koji donosi radosnu vijest siromasima. Kasnije je zahvalio Ocu što u njemu prepoznaju Mesiju "maleni" (usp. Lk 10, 21 i Mt 11, 25). Povijesno su zato "siromasi duhom" Dvanaestorica i stanovnici Galileje koji su u Isusu vidjeli Božjeg siromaha što se u svemu oslanja na Boga i njih zove na takav hod kroz život. Oni su pred Bogom prignuti na prošnju, svjesni da Božje kraljevstvo mogu dobiti samo kao dar, a ne osvojiti vlastitom snagom. Siromasi duhom su ponizni, pred Bogom prignuti vjernici.
2. Ožalošćene će utješiti Bog, jer je ovdje riječ o tzv. teološkom pasivu. Sir 48, 24 kaže da je Izaija "tješio žalobne na Sionu". Bili su to starozavjetni vjernici koji su se žalostili zbog deportacije sunarodnjaka u tuđinu, ali i zbog kršenja Božjih zapovijedi te zbog nepravdi u društvu. Bog ima sućuti za ljudske suze, a Isus u Božje ime obećava sadržajnu utjehu.
3. Krotki su isto što i siromašni; ponizni, kako vidimo u Ps 37, 11 koji Isus ovdje izravno navodi. U susretanju s ljudskom braćom i sestrama oni nisu nasilni. Takav je sam Isus koji na ovu krotkost poziva svoje sljedbenike. Pritom mu nitko nije mogao predbaciti da glumi krotkost. To je njegov prilog nenasilnoj revoluciji kojom bi se svijet morao mijenjati na bolje. Krotki su siromasi koji se prepuštaju volji Božjoj i zato dobrohotno susreću ljude. Dok su grčki mudraci predlagali krotkost kao vladanje dostojno intelektualca, ova je krotkost plod izručenja Bogu. Smisao izreke "oni će baštiniti zemlju" vidi se iz Ps 115, 16: Bog je svim ljudima dao zemlju za baštinu da je bratski podijele. U humanom nastanjenju zemlje uspijevaju oni koji ne primjenjuju nasilje u međuljudskim odnosima.
4. Gladni i žedni pravednosti čest je izraz u SZ (usp. Ps 107, 9; Iz 49, 10; 65, 13; Am 8, 11-12). Pravednost je ovdje saveznička vjernost Bogu, a radi Boga i ljudima. Kad se poremeti ravnoteža s Bogom, puca ravnoteža i među ljudima. Božje kraljevstvo donosi pravednost u svim dimenzijama. Oni koji ne odobravaju nepravdu koju vide oko sebe ili sami trpe, dobivaju od Isusa obećanje da će postići pravdu koju jamči Bog. Dakako da to neodobravanje mora biti i akcijama potvrđeno.
5. Milosrdni odražavaju Božju dobrotu prema ljudima koji ne gube svoje dostojanstvo i kad su svojom krivnjom zapali u bijedu ili bolest. Oni time pokazuju da milosrđe Božje trebaju. Ne postupaju poput nemilosrdnog dužnika (usp. Mt 18, 23-35). Neki rabini Isusova vremena učili su da milosrđe prema grešnicima ili vjerskim ignorantima nije zaslužno djelo. Isus u tome beskrajno nadvisuje svoje teološke suvremenike. On se, dapače, poistovjećuje s patnicima (usp. Mt 25, 31-46).
6. Čisti srcem, za razliku od obredne čistoće koju su silno naglašavali farizeji (usp. 23, 3-32), jesu oni koji idu dublje i dalje od vanjskih religijskih propisa. Starozavjetni pokajnici često mole da im Bog stvori čisto srce (usp. Ps 24, 3-5; Ps 51, 4.12). Isus uči da se čovjek u savjesti ne kalja dodirom "prljavih" predmeta ili osoba (usp. Mk 7, 1-23). Traži moralnost koja nije glumljenje. Tko nepodijeljena srca služi Bogu te se iskreno ljudski ponaša prema bližnjemu, Boga će gledati.
7. Mirotvorac je Isus koji ozdravljene šalje da idu u miru i zavađene pomiruje tražeći da opraštaju zato što oproštenje trebaju. Mir je u SZ punina spasenja, pa je mirotvorac onaj koji zahvalno priznaje spašenost od Boga darovanu i "čini" mir među ljudima da bi se mogli otvoriti Bogu i jedni drugima. Kad Isus kaže da će se mirotvorci sinovima Božjim zvati, onda na njih prenosi svoj sinovski odnos s Bogom. Tko mir čuva ili ponovno uspostavlja, nastavlja Isusovo poslanje u svijetu, makar i ne prihvaćao Isusa za Krista i Gospodina. Iz 9, 5 kaže o Mesiji da je "Knez mironosni". Isus je sve više Mesija što u njegovo ime više pridonosimo miru!
8. Progonjeni zbog pravednosti u Mudr 2, 10-21 te 5, 19.15-23 izjednačeni su sa slugom Patnikom iz Izaijine knjige. Takvim se osjećao sam Isus. To je pravednost vjerska i društvena, ispravno postupanje usred nepravednosti te zalaganje za druge koji su žrtva nepravde. Rabini su naučavali da Bog uvijek traži i prihvaća progonjene. Ovo blaženstvo podsjeća na 1 Pt 3, 14 gdje su kršćani pozvani da strpljivo podnose nepravde.
9. Ozloglašeni i prognani zbog Krista jesu Dvanaestorica jednim dijelom u vrijeme Isusova ministerija, a zatim poslije Uskrsa u toku misionarskog djelovanja među Židovima i poganima. Tako su bili u Matejevo doba ozloglašavani ne samo misionari nego i ostali pripadnici Crkve: "ateisti", zato što odbacuju državne bogove, i "subverzivni elementi" zato što ne priznaju cara za Boga. One koji zbog svoga vjerničkog djelovanja podnose patnje Isus zove na radost zbog plaće na nebesima.
Ukratko: Isus je Božji siromah, potpuno oslonjen na Boga, koji odražava Božju dobrotu i milosrđe prema svim ljudima. Na takvo "siromaštvo duhom" zove i vjernike. Imamo li petlje u tome nasljedovati svoga Gospodina?