U sve tri liturgijske godine - Matejevoj ili A, Markovoj ili B, Lukinoj ili C - kroz korizmene nedjelje, treću do pete, imamo za evanđelje prizore iz Ivanova evanđelja. Tako u ovoj, Matejevoj godini, za evanđelje nedjelje imamo Isusov susret sa Samarijankom kao sliku krštenja kojim se rađamo za Boga i Crkvu iz vode i Duha Svetoga.
Isus nudi vodu živu nepoznatoj strankinji koja svaki dan nosi za svoje domaćinstvo vodu s gradskog bunara. Ona pad "vodom živom" razumije izvorsku, tekuću, za razliku od bunarske, stajaće. Isus misli na vodu krsnog preporoda o kojoj je govorio u noćnom razgovoru s Nikodemom (usp. Iv 3, 3-8). Nesporazum oko pojma vode žive povod je za dublji razgovor u kojem Isus Samarijanki otkriva njezino duhovno stanje i svoj mesijanski identitet. Isus upravo zato dobiva poziv građana Samarije da im bude gost. Prihvaća ga i ostaje dva dana kod njih. Upoznavši pobliže Isusa oni kliču: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta" (r. 42). U ivanovskom i biblijskom načinu izražavanja "znati" uključuje izbliza doživjeti, uvjeriti se, spoznati na temelju drugovanja s nekim. Ovim pohodom Samarijancima Isus je pripravio kasnije misionarsko djelovanje đakona Filipa među njima (usp. Dj 8, 1-25). Ovaj događaj u korizmenoj liturgiji potiče na dublje poniranje u smisao krštenja kao vjerničkog pridruženja Kristu i preporoda što ga izvodi u kršteniku Duh Sveti. Tko pristane uz Isusa kao Mesiju i Spasitelja, biva napojen vodom živom.
Starozavjetna podloga ovom događaju u današnjoj liturgiji jest potraga Izraelaca pustinjske generacije za vodom. Mojsije čudesno izvodi vodu iz stijene i Izraelci se osvjedoče da je Gospodin s njima.
Predslovlje tumači susret sa Samarijankom:
"On od Samarijanke zaiska vode,
a za uzvrat je obdari darom vjere:
više je žedao za njezinom vjerom nego za vodom,
jer je u njoj htio zapaliti oganj ljubavi Božje."

Ovaj je događaj treća "kušnja" u pustinji nakon izlaska iz Egipta: dok se kod Mare narod žalio što je voda gorka (usp. Izl 15, 22-27), ovdje kod Refidima žali se što vode uopće nema. Između ova dva događaja čudo je s manom i prepelicama kao odgovor na potragu za jelom. Sva tri događaja "kušnje" su ili situacije iz kojih narod treba pokazati da ima povjerenja u Jahvu. Bog stavlja ljude u prigode u kojima moraju pokazati svoju vjernost.
Kod Refidima izraelski putnici napadaju Mojsija što nemaju vode u pustinji za djecu, stoku i odrasle. Mojsije se u molitvi žali Bogu te izražava strah da bi ga mogli kamenovati. To znači: on konstatira da njegovi sunarodnjaci ponovno sumnjaju može li Jahve biti njihov Bog i u hodu kroz pustinju, može li ih štititi na putovanju od opasnosti. Bog naređuje Mojsiju da "uzme nekoliko izraelskih starješina" (r. 5) koji će biti svjedoci čuda te ga vjerno prikazivati svojim sinovima i unucima. Mojsije po Božjoj odredbi udara svojim štapom po pećini i iz nje počne teći pitka voda. U dovoljnoj količini da se napiju ljudi i stoka.
"Masa" kao naziv za mjesto dolazi od hebrejskog korijena nissa i znači "iskušati". "Meriba" dolazi od korijena koji znači "svađati se, raspravljati" (usp. još Br 20, 1-13; Pnz 32, 51). Bitan je zaključak ovog prikaza: "Izraelci su se prepirali i kušali Gospodina govoreći: 'Je li Gospodin među nama ili nije?'" (r. 7). U događajima prolaza kroz pustinju uvijek su iznova postavljali pitanje Jahvine zaštitničke prisutnosti. U situaciji kušnje nisu dublje prianjali uz Jahvu, nego tražili što uočljivije znakove njegove intervencije.
Psalam 95 proročka je opomena na štovanje Jahve iznad svega ostaloga te na vjernost njemu uz cijenu žrtve. Jahve je u njemu nazvan "hrid, spasitelj naš", i zato mu vjernici trebaju klicati svaki dan svoju poklonstvenu hvalu. "Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji" - podsjeća na događaj iz današnjeg čitanja. Osobe koje mole časoslov kao javnu molitvu Crkve ovim psalmom počinju, spremni da se na početku novog dana stave u Božju prisutnost i prihvate svoju ovisnost o njemu.

Ovaj odlomak povezuje dva dogmatska dijela Poslanice Rimljanima: u poglavljima 1 - 4 Pavao raspravlja o opravdanju po krsnoj vjeri, a u poglavljima 5 - 11 o iskustvu spasenja snagom Duha Svetoga. Zato uvodna napomena "opravdani vjerom" podsjeća još jednom na temu prvih četiriju poglavlja. To je opravdanje vjerom pripuštanje u prijateljstvo s Bogom po krsnoj naslonjenosti na Krista, bez starozavjetne obveze obrezanja. "U miru smo s Bogom" najava je drugog dijela poslanice u kojem će Pavao češće ponirati u vjerničko iskustvo svoje i ostalih krštenika. Tko je vjerom pristao uz Krista, prihvaća i dogmu da nas je po Kristu Bog izmirio sa sobom. Ovo se događa "po Gospodinu našem Isusu Kristu", koji je proslavljeni i uskrsli Kyrios.
Krist - posrednik opravdanja i izmirenja jamči nam "pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje" (r. 2). Ustrajnost u krsnoj vjeri, a time i darovanom opravdanju, za Pavla je velika milost Božja. Ona je temelj nade u buduću proslavljenost s Bogom. "Nada pak ne postiđuje" - aluzija je na Ps 22, 6 i 25, 20. Prvi je od njih molitva Patnika koji iz bolesti ističe da su očevi vikali Bogu i spasavali se, u njega se uzdali i nisu se postidjeli. Drugi je molitva u pogibelji u kojoj molitelj kaže da se neće postidjeti zato što se utekao Bogu. Kršćanska nada temelji se na Božjoj ljubavi prema čovjeku koji mu je slika.
"Ljubav Božja" (r. 5) jest tzv. subjektivni genitiv ljubav kojom Bog nas ljubi, ljubav koja je u Bogu uvijek na dohvatu. Ona je "razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan". Od trenutka krsne pridruženosti Kristu -koju omogućuje Duh uskrslog Krista -sigurni smo da nas Bog ljubi. Duh je na Apostolovu propovijed probudio pristanak vjere kod odraslih slušatelja. Duh je prouzročio oproštenje grijeha i novo rađanje na krstu. Posljednja dva retka današnjeg čitanja naglašavaju besplatnost Božje ljubavi prema ljudima, kako teče iz Kristove smrti i uskrsnuća. Krist je umro nama u prilog dok smo još bili grešnici. Spasenjsku vrijednost smrti nevinog Patnika Bog prihvaća kao neopozivi znak i sredstvo ljubavi prema svim ljudima.

Za razumijevanje ovog izvještaja važna je Ivanova tehnika dijaloga: Isus u razgovoru spomene neki ključni izraz koji sugovornik krivo shvati. To je razlog da se razgovor nastavi i Isus se objavljuje pod nekim novim aspektom: takav je razgovor s Nikodemom u 3. pogl., razgovor sa Židovima Kafarnauma o kruhu života u 6. pogl. i dr.
Izvještaj se sastoji od sljedećih manjih cjelina:
- Isus razgovara sa Samarijankom o vodi živoj (r. 6-15);
- Samarijanka priznaje potrebu Proroka-Mesije (r. 16-26);
- Isus s učenicima razgovara o Božjoj državi (r. 27-38);
- Isus gost Samarijanaca koji u njega povjerovaše (r. 39-42).
Za korizmenu liturgiju važan je Isusov uvid u duhovno stanje Samarijanke, najava vode žive i vjera Samarijanaca.
Da bi sugovornici otkrio njezino duhovno stanje i potrebu darovanog preporoda, Isus krši pravila pristojnosti svoga vremena: razgovara s nepoznatom ženom, i to on Židov s članicom prezrenoga polupoganskog naroda. U punoj svijesti svoje službe, on se naziva "darom Božjim" i nudi "vodu živu" (r. 10). Za pisca evanđelja to je kristološka vjera: Isus je Božji dar svim ljudima po kojem Bog šalje Duha obnovitelja (usp. Iv 7, 37-39; 19, 34). Dakako, tek kad Isus bude proslavljen po smrti i uskrsnuću.
Pokazujući da zna nutrinu i savjest sugovornice, Isus je pripravlja za objavu samog sebe: "Ja sam koji s tobom govorim" (r. 26). To nije samo priznanje da je on Mesija, nego Transcendentalni. U našem liturgijskom prijevodu "Ja sam" ovdje je koso tiskano, što znači da prevoditelji, a s njima i crkveno učiteljstvo, ovdje vide aluziju na starozavjetnu formulu Božjeg samoobjavljivanja. Bog se otkrio Mojsiju kao onaj koji jest. Kad Isus sebe ovako predstavlja, ukazuje na unutarnji korijen svoga nadnaravnog poznavanja Samarijanke i svoje sposobnosti da dariva vodu živu. On ima udio na Božjoj veličini. Zato je Božji dar ljudima; zato šalje Duha kao izvor vode žive; zato čita Samarijankinu savjest; zato ga Samarijanci priznaju za Spasitelja svijeta. Naši su prevoditelji grčki član i imenicu ho soter s pravom preveli velikim slovom Spasitelj. U ono doba rimski su državljani cara zvali spasiteljem, a i druge osobe koje su bile dobrotvori naroda. Samarijanci time hoće reći da je Isus više nego car-dobrotvor te da su spremni odreći se svojih posebnosti radi okupljanja oko Isusa, sveopćeg Spasitelja koji dolazi od Židova.
Okupljajući se ove nedjelje oko Isusa, koji je Božji dar ljudima i Spasitelj svijeta, mi iznova prihvaćamo svoju krsnu pridruženost Kristu i Crkvi i spremamo se na obnovu krsnih obećanja u liturgiji vazmene noći.