Ovom nedjeljom ulazimo u završni dio liturgijske godine koja će završiti svetkovinom Krista kralja svega stvorenja. Već od Svih svetih i Dušnog dana, liturgija ovog razdoblja podsjeća nas na cilj pojedinačnoga životnog putovanja i smisao ljudske povijesti.
Za evanđelje ove nedjelje imamo prispodobu o ludim i mudrim djevicama. Za razliku od drugih Isusovih prispodoba koje počinju: "Kraljevstvo je nebesko kao...", ova ima buduće vrijeme: "Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica ..." Kraljevstvo nebesko osnovna je vrijednost Isusova djelovanja i propovijedanja. Ono je kao sijač koji sije i sjeme, kao domaćica koja u tijesto stavlja malo kvasca... i Nastupa s Isusom i počinje u povijesnoj zajednici ljudi. Međutim, ne iscrpljuje se u zemaljskom i povijesnom djelovanju. Ima i buduću, eshatonsku fazu. Počinje svjesnim i slobodnim otvaranjem Bogu uz oslanjanje na Krista, koji je prvi bio Bogu zbiljski poslušan. Završit će osobnom i zajedničarskom budućnošću koju Bog sprema.
Prispodoba je povijesno ukorijenjena u svatovskim običajima Palestine. Zaručnik je s pratnjom išao po djevojku i nikada se nije znalo kad će se vratiti u svoj dom, jer je veselje u djevojčinoj kući trajalo neplanski, dulje ili kraće vrijeme. Zatim je povratak svatova išao zaobilaznim cestama, kako bi mještani sudjelovali u radosti zaručnika koji stupanjem u brak prihvaćaju pred zajednicom građana i vjernika novu obvezu i imaju pravo na novu pažnju.
Sve djevojke zaspu od umora čekajući zaručnikov dolazak. Lude nisu predvidjele vrijeme čekanja i zato bivaju isključene iz radosti. Te su djevojke slika kršćanske zajednice koja živi u razdoblju između Isusova uzašašća i ponovnog dolaska. Crkva treba znati čekati: "Čekanje je čimbenik vremena. Mi stalno u životu moramo nešto čekati. Postoji prolazno i bitno čekanje. Bitno čekanje ispunja smisao čovjekova života. Takvo je bilo čekanje majki koje su se nadale nakon rata nestalim sinovima. Pametne djevice čekaju s osjećajem za bitno. To ne znači da je zemaljski život čekaonica za budući život, nego da ga trebamo živjeti odgovorno, imajući na umu Boga koji dolazi. Čekanje na Boga pretpostavlja vjeru... Nihilist i ateist smatraju takvo čekanje besmislenim i rugaju mu se" (J. GNILKA: Das Matthäusevangelium 2, 354).
Danas se pitamo znademo li čekati u životu? Znademo li vjernički čekati Boga koji dolazi?

Knjigu mudrosti napisao je nepoznati pobožni Židov u Aleksandriji koji je dobro poznavao grčki jezik, filozofiju i kulturu. Želio je Židovima koji žive među Grcima pomoći da sačuvaju svoju vjeru, usvajajući zdrave elemente grčke kulture. Grci su također težili za mudrošću koja je važnija od bogatstva, ali su se u toj težnji oslanjali samo na ljudsko iskustvo i nauk svojih mudraca. Religiozni i nadahnuti pisac ove knjige uči da prava mudrost dolazi od Boga i sastoji se u ozbiljnom hodu kroz život uz oslonjenost na Boga.
Naš današnji odlomak dio je odsjeka o traženju mudrosti. Religiozna mudrost ne tamni u događajima zajedničke povijesti i pojedinačnih života; vide je "oni koji je ljube" i nalaze je oni koji je traže. Potrebno je da vjernik za njom čezne, da u svom životu razmišlja o Bogu i Božjoj objavi. Mudrost koja "sjedi kod vrata" vjernikovih personifikacija je objave Božje. Sveti pisac slikovito je zamišlja kao dobru ženu koja je spremna poučavati zainteresirane. Samo razmišljanje o objavi pribavlja vjerniku životnu mudrost: "Sama misao na nju mudrost je savršena, a tko radi nje bdi, brzo je bezbrižan" (r. 15). Kod Grka helenističkog razdoblja ideal je bio postići savršenost koja se sastojala u odricanju od pijanstva, strasti i užitaka kao nečega što nije dostojno mudraca. Nadahnuti pisac Knjige mudrosti prihvaća grčki ideal težnje za savršenošću, ali pokazuje da se ona postiže proučavanjem i življenjem Božje riječi. Radi tog proučavanja trebalo je bdjeti u čitanju, razmišljanju i molitvi. Vjernik koji tako bdije sličan je mudrim djevicama iz današnje prispodobe.

U ovom odlomku Prve Solunjanima Pavao odgovara na pitanje o sudbini vjernika koji su umrli prije Isusova ponovnog dolaska, jer su se kršteni Solunjani bojali da pokojnici neće imati udio u slavi uskrsnuća.
"Oni koji su usnuli" jesu pokojnici. Sam izraz pokazuje vjeru da se ljudska osoba prilikom fizičke smrti ne gasi potpuno, nego prelazi u drukčiji način egzistiranja. "Drugi tuguju" i "nemaju nade". To su pogani koji trećeg, sedmog, četrdesetog dana od sprovoda priređuju gozbe na grobovima pokojnika i obavljaju obredno naricanje. To rade i na godišnjicu smrti svojih najdražih. Pavao podsjeća krštenika na vjeru u Kristovo uskrsnuće: "Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime" (r. 14). Istina, kršćanski su misionari učili "da će uskrsnuti pravednici i nepravednici" (Dj 24, 15), ali Solunjani su svoje pokojnike voljeli i željeli su im udio u slavi uskrsnuća, ne u mukama uskrišenih.
Iz daljnjeg dijela ovog odlomka Pavao razlikuje "mi živi, preostali za dolazak Gospodnji" i "oni usnuli". Jedni i drugi bit će pridruženi preobraženom Kristu o njegovu ponovnom dolasku. Glasovi anđela, truba, oblaci, poći ususret Sinu Čovječjem u zrak - sve su to slikoviti izrazi iz takozvanih apokaliptičkih spisa kod Židova Pavlova vremena. Njima se hoće istaknuti pobjednički dolazak Božji u ljudsku povijest na koncu vremena.
"Mrtvi u Kristu" (r.16) jesu oni koji su prihvativši vjeru kršteni u Krista. Oni su i u smrti pridruženi Kristu raspetom i uskrslom, nose krsno sjeme uskrsnuća na život. "Uvijek biti s Gospodinom" konačni je cilj ljudskog života prema novozavjetnoj vjeri. Od Boga potječemo i Bogu težimo. Ništa niže ne može nas učiniti trajno sretnima. Tim vjerskim istinama i tim riječima vjernici trebaju tješiti jedni druge.
Ovaj odlomak često čujemo na sprovodima i ukopnim misama. Njime obnavljamo vjeru u život vječni i tješimo jedni druge prilikom gubitka rođaka i prijatelja.

Tumači se slažu da je ova prispodoba Matejeva alegorijska razrada kratke Isusove prispodobe o budnosti (usp. Lk 12, 35-38). Iz nje možemo naslutiti povijesnu situaciju u Matejevoj zajednici: druga i treća generacija kršćana splasnula je u oduševljenju i čudila se što ljudska povijest teče dalje, a Isus ne dolazi ponovno kao što je obećao prilikom svoga uzašašća. Matej je tako ispripovijedao ovu prispodobu da vjernicima pomogne sadržajno čekati Božji dolazak. U Matejevo doba jedni su čekali neodgovorno, ludo -kao da će Gospodinov dolazak biti odgođen na beskonačnost. Drugi su čekali spavajući, isključujući se iz povijesnog svijeta kao da je kršćansko poslanje u svijetu sasvim obavljeno. Jednima i drugima po ovoj prispodobi Matej poručuje da trebamo čekati spremni i aktivno djelujući u svijetu u ime Kristovo.
"Kraljevstvo će nebesko biti kao deset djevica..." (r. 1). U povijesnom djelovanju Isusa u Palestini za vrijeme Tiberija kraljevstvo nebesko znači bitno religioznu vrijednost koja zadire u zemaljski život ljudi, ali je otvorena i za budućnost koju Bog sprema. To je posluh Bogu, koji milosno vlada, i konačni milosni zahvat Božji u ljudsku obitelj te u život pojedinaca.
"Deset djevica" jest deset djevojaka iz mladoženjina susjedstva koje su pozvane da pridonesu zajedničarskom aspektu ženidbene radosti mladenaca. Broj deset je okrugao, lakše se pamti. Inače nije bio određen. "Svjetiljke" su zemljane posude s drškom kroz koju se provlačio prst. U njih se ulijevalo ulje i stavljao fitilj. Spretne djevojačke i ženske ruke nosile su ih po kući i dvorištu da svijetle uzvanicima koji su se kretali po dvorištu ili sjedili za stolom.
"O ponoći" (r. 6) znači u kasne noćne sate, kad su svi pozaspali. Značajno je da Matej u r. 2-3 najprije spominje lude pa mudre: "Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulje. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulje." U alegorijskoj razradi, osobito kod crkvenih otaca, "ulje" označuje dobra djela vjernika u svijetu koji se tako pripravljaju na odgođeni Gospodinov dolazak.
"Iziđite mu u susret! " Sve su djevojke zaspale zbog duga čekanja. Budi ih vratar i podsjeća na njihovu dužnost da osvijetle na kapiji ulazak zaručnika i pratnje. "Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke" (r. 8) - govore lude djevojke mudrima. Priznaju da nisu predvidjele vrijeme čekanja i pokušavaju u zadnji čas pribaviti potrebno ulje. "Pođite k prodavačima" (r. 9) sasvim je zbiljski poticaj, jer su prodavači u vrijeme svatova bili spremni poslužiti mušterije u bilo koje doba dana i noći. Dok su lude bile kod trgovca, vrata su se zatvorila i počela je svadbena gozba za pozvane. Tko ne dođe na vrijeme, vrijeđa mladence, podcjenjuje uzvanike.
Nerazborite djevojke upućuju naziv poštovanja: "Gospodine, Gospodine, otvori nam!" (r. 11). Žele ući, jer su bile pozvane i osjećaju se počašćene pozivom. Sada su u opasnosti da budu isključene zbog svoga nepredviđanja da će čekanje na dolazak zaručnika potrajati dugo. "Ne poznajem vas" znači: odbijam vas prepoznati, neću sada da za vas znam, prekasno je.
Matej je prispodobu prilagodio Crkvi koja čeka paruziju. On traži ozbiljnost vjernika pred činjenicom odgođenoga Isusova drugog dolaska. Neodgovorno bi bilo paruziju sasvim zabaciti ili spavati u svijetu koji treba Crkvu i kršćane. "Stoga 'biti mudar' znači ozbiljno računati s budućnošću, a ipak ne preskakati vrijeme, nego proživljavati ga oslonjen na budućnost, jer se 'spremnost' očituje u sadašnjosti i usmjerena je na budućnost" (W. GRUNDMANN: Das Evangelium nach Matthäus, 529).
Gospodin Isus hrani nas na svakoj misi svojom riječju i svojim posvećenim kruhom da bismo mogli vjernički čekati. Neka nam udijeli da naše čekanje bude mudro: da ne zatvaramo oči pred sadašnjošću Crkve i svijeta, ali da ne zaboravljamo budućnost koju Bog sprema.