Za današnje evanđelje imamo Isusovu nastupnu propovijed u Kafarnaumu (dok Luka Isusov nastup u Nazaretu čini njegovom nastupnom propovijedi). Onda kao i danas običaj je da ljudi prilikom stupanja u neku službu, osobito javnu, u "pristupnoj besjedi" reknu kako zamišljaju svoju zadaću te kako žele ispunjavati službu koja im je povjerena. Isus je to učinio u kafarnaumskoj sinagogi kratko i programatski: "Obratite se jer se približilo kraljevstvo nebesko". Zatim Matej nastavlja da je Isus obilazio "svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu...". U nastojanju da prodremo u smisao današnjeg evanđelja, vidjet ćemo da se u Isusovoj propovijedi Kraljevstvo približilo u njegovim djelima i riječima. Bog po njemu djeluje na nov i neopoziv način. Zato što je on Bogu poslušan svakom žilicom svoga bića.
Starozavjetna podloga ovom Isusovu pozivu i tvrdnji jest Izaijino proročanstvo u Galileji, izloženoj utjecaju pogana, kojoj u mesijansko vrijeme osviće jarka svjetlost. Matej u Isusovu nastupu u Galileji vidi ispunjenje tog Izaijina proročanstva, iako su povijesni Židovi mogli vidjeti ispunjenje tog proročanstva već 538. pri povratku sužanja iz Babilonije, a pogotovu 142. pr. Kr. kad su Makabejci uspješno završili ustanak protiv Sirije uspostavivši židovsku državu.
Mi smo navikli evanđeljem zvati jednu od četiriju knjiga o Isusu (po Mateju, po Marku, po Luki i po Ivanu). Evanđeljem zovemo knjigu iz koje nam se čitaju riječi i djela Isusova u nedjeljnoj liturgiji. Ipak to je tek izvedeno značenje. Evanđelje je sadržaj Isusova propovijedanja i djelovanja. Pred dvadesetak godina među kršćanima - pa i kod nas Hrvata -bio se uvukao pokušaj da "evangelion" preričemo na živim jezicima kao "radosnu vijest". Iz poštovanja prema povijesnosti kršćanstva sada radije zadržavamo kroatizirani oblik izvornika - evanđelje. Što je evanđelje za mene osobno? Što mi u životu predstavlja radosna vijest koja ne tamni?

Ovaj odlomak dio je Izaijine propovijedi iz vremena upada sirijskog kralja Tiglata Pilesara III. 733. pr. Kr. u sjeverne dijelove Svete zemlje. Pisac Druge o Kraljevima (15, 29) zabilježio je da je asirski kralj "zauzeo Galileju i svu zemlju Naftalijevu. I odveo stanovništvo u Asiriju." Zebulon i Naftali (r. 24 našeg čitanja) područja su ovih dvaju plemena koja su bila najsjevernija u Izraelu i zato izložena utjecaju pogana te nasilju poganskih vladara. "Gospodin obescijeni zemlju Zabulonovu i zemlju Naftalijevu" - znači: prepusti ih nasilju poganskih vladara. Izaija je kao rodoljub teško doživio taj događaj na početku svoje proročke službe. "Put uz more, s onu stranu Jordana" bila je cesta koja je od Galileje južno vodila uz more prema Egiptu, a kroz samu Galileju prelazila je na istočnu stranu Jordana prema Siriji i Mezopotamiji. Tom međunarodnom cestom često su marširale armije moćnih susjeda sa sjevera i juga te gazile malu izraelsku državicu.
Reci 1-3 u poglavlju 9. dio su prorokova viđenja o uspostavi Božje vladavine nad porobljenom Galilejom u vrijeme idealnog vladara. Zato prorok najavljuje: "Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku." Tako najavljuje budući Božji zahvat kao da se on već dogodio. Živi iz vjere u budućnost koju Bog sprema i pomaže svojim sunarodnjacima podnijeti teret ropstva. Zove na radost svoje suvremenike zbog događaja koji će se dogoditi u dalekoj budućnosti: "Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju..." (r. 2). Ovi su indikativi imperativi – prikaz budućeg stanja poziv je na radovanje u teško podnošljivoj sadašnjosti. Time se Izaija očituje kao prorok utjehe povijesnoj pa i budućim generacijama čitatelja.
"Dan midjanski" (r. 3) aluzija je na Gideonovu pobjedu nad Midjancima koji su tlačili Izraelce u vrijeme sudaca (usp. Suci 7, 15 25).
U današnjem evanđelju Matej vidi ispunjenje ovoga Izaijina proročanstva u okolnosti da je Isus počeo svoju mesijansku djelatnost u Galileji te ga doslovno navodi. On voli pokazivati da je Isus Mesija zato što se na njemu ispunjavaju starozavjetna obećanja o Davidovu potomku.

Nastavak Prve Korinćanima koju smo započeli prošle nedjelje. Apostol zove najprije na "isto mišljenje i isto osjećanje" (r. 10). Zatim prelazi na razdvojene grupe u Korintu. Za vrijeme trogodišnjeg boravka u Efezu, u toku trećeg misijskog putovanja, dobio je izvještaj "od Klojinih" o stanju u korintskoj zajednici. Kloja čak nije morala ni biti kršćanka. Njezini radnici morali su dopratiti u Efez lađu s trgovačkom robom. Dok su čekali da se natovari nova roba, posjetili su Pavla i podnijeli mu izvještaj. Budući da su od Apostola očekivali riječ za zajednicu, njihov je izvještaj morao biti objektivan i zauzet za opće dobro.
Dosta je jasan razlog podjela na stranke Apolonovu, Petrovu i Pavlovu. Apolon je bio Židov rodom iz Aleksandrije koji je u Efezu primio kršćanstvo i odmah se uputio na propovijedanje u Korint (usp. Dj 18, 24 - 19, 1). Bio je šarmantan govornik koji je više od Pavla imponirao obraćenim Grcima zato što su oni držali do lijepih govora. Neki su se Korinćani osjećali privezanim uz Pavla kao svoga prvog misionara koji je zajednicu osnovao, a neki su se opredijelili za Kefu ili Petra, o kojem su morali čuti od misionara i hodočasnika kao o pročelniku Dvanaestorice kojega je sam Isus postavio na tu službu. Nije jasno što je Kristova grupa u Korintu. Mogli su to biti oni koji ništa nisu držali do zemaljskih poglavara pa se pozivali na vrhovništvo Isusovo. To, međutim, može biti i Pavlov odgovor: "A ja Kristov." Njime bi želio relativizirati ulogu ljudi u djelu Božjem, jer će kasnije reći da je on zasadio, Apolon zalio a Bog dao da raste (usp. 1 Kor 3, 6). Pavao u nastavku upozorava na kristocentričnost misionarskog djelovanja: oni su propovijedali Krista i vjernici su, prihvativši vjeru, kršteni u Krista koji je za sve raspet. Za sebe ističe da mu je važnije propovijedanje evanđelja od samog krštavanja obraćenih. Pritom kaže da evanđelje navješćuje "ne mudrošću besjede i da se ne obeskrijepi križ Kristov". On zna pravila grčko-rimskog govorništva, ali ne teži ponajprije za govornički briljantnim izlaganjem.
Ovaj nam odlomak govori da kršćansko nejedinstvo ima i korijen u ljudskoj oholosti i ograničenosti. Sabor uči da je do podijeljenosti kršćana došlo krivnjom ljudi "na objema stranama" (UR 3, 1).

Matej povezuje nasilno ušutkivanje Krstitelja i nastup Isusov: kad je Ivan bio silom ušutkan, Isus "se povlači" u Galileju i tamo počinje propovijedati. Galileja je u ono doba bila na kulturnoj i religioznoj periferiji Božjeg naroda pa je bilo manje upadno u njoj otpočeti novi religiozni pokret, daleko od jeruzalemskih rabinskih krugova.
Glavni sadržaj Isusove nastupne propovijedi je: "Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!" (r.17). Kasnije , će on svojim osporavateljima dobaciti: "Ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo ! Božje!" (Mt 12, 28). Isus zove na obraćenje sve u smislu otvaranja za nešto novo što počinje njegovim mesijanskim djelovanjem. Svojim djelovanjem i propovijedanjem on počinje uprisutnjivati Božje kraljevstvo kao vladavinu milosrđa i ljubavi. Proroci su to kraljevstvo stoljećima navješćivali, narod ga je u vrijeme tuđinske vlasti u svojoj zemlji željno očekivao, teolozi su raspravljali kako da ubrzaju nastup tog kraljevstva. Ono uključuje dvije dimenzije: Božje milosno sagibanje ljudima i poslušni odaziv ljudi Bogu. Isus smije reći da po njegovim riječima i djelima nastupa Božje kraljevstvo zato što je prvi čovjek svakom žilicom svoga bića poslušan Bogu te što Otac nebeski po njemu zaista djeluje među bolesnima i gladnima riječi njegove. Uz prvu Isusovu propovijed današnje evanđelje donosi izvještaj o pozivu prvih učenika. Bili su to ribari, braća Petar i Andrija, te na drugoj strani Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan. Njihov odaziv znak je vjere da oko Isusa zaista počinje Božje kraljevstvo.
Redak 23 sažetak je Isusova djelovanja i propovijedanja: "I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu." Mateju je važno Isusovo djelovanje u svoj Galileji, jer se tako ispunjava Izaijino proročanstvo o mesijanskim vremenima. Kad govori o njihovim sinagogama, Matej daje naslutiti da je došlo do razlaza između židovskog saveza sinagoga i mladog kršćanstva. Kršćani židovskog podrijetla ne poistovjećuju se više u svemu sa židovskom nacionalnom i vjerskom stvari. Isus naučava i propovijeda. Naučava ljude što trebaju činiti a propovijeda evanđelje o Kraljevstvu. U ovom "izvikivanju vijesti koja se tiče svih ljudi" (to je značenje grčkog izraza kerysso) prisutno je uvjerenje da Bog po njemu govori i nada da će Bog potvrđivati ono što on navijesti.
S Isusom Ocu poslušnim želimo se i mi na ovoj misi otvoriti Bogu da bismo u svom vremenu i mjestu svjedočili dostupnost njegova kraljevstva.