Ova svetkovina sadržajno spada u božićni ciklus, ali uvijek pada u korizmeno ili vazmeno vrijeme. Sadržajno je ponajprije svetkovina Kristova i zato joj je službeni naziv: "Navještenje Gospodina". Dakako da je Sin Božji postao pravi čovjek i imao zemaljsku Majku. Zato je ovo i svetkovina one u kojoj je Riječ tijelom postala.
Kao posebni blagdan zapadni kršćani slave je od 6. a istočni kršćani od 7. stoljeća. Neki su je htjeli približiti Božiću pa su je slavili na četvrtu nedjelju došašća ili 18. prosinca. Pretegnuo je datum devet mjeseci prije Božića. Kao što datum Božića, kad dani opet počinju biti duži a noći kraće, izražava vjeru prvih kršćana da je Isus nepobjedivo Sunce koje je obasjalo ljudski rod, tako i datum navještenja Gospodinova ili Blagovijesti izriče vjeru u Boga gospodara prirode prilikom utjelovljenja njegova Sina u proljeće. Ton svetkovini daje zborna molitva u kojoj priznajemo kako je Bog htio da njegova Riječ uzme ljudsku narav u krilu Djevice Marije te molimo da svoga Otkupitelja priznajemo Bogom i čovjekom i tako postanemo dionici božanske naravi. Darovna ističe da je utjelovljenje Sina Božjega početak Crkve zato što se Sin Božji utjelovljenjem "ušatorio" medu nama (usp. Iv 1, 14) i omogućio da Crkva bude znak i sredstvo Božje prisutnosti medu ljudima.
Za prvo čitanje imamo Izaijino proročanstvo o Emanuelovoj majci koje mi kršćani vidimo ispunjeno na Mariji. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Heb 10, 4-10 o Sinu kojemu je Otac prilikom utjelovljenja dao tijelo da kao poslušni čovjek izvršava njegovu volju. Za evanđelje imamo navještenje Mariji, koju će Duh Sveti osjeniti i ona će bez intervencije muškarca začeti Sina Božjeg.
Danas poklečemo u Vjerovanju kod riječi: "I utjelovio se po Duhu Svetom od Djevice Marije i postao čovjekom." Time na vanjski način očitujemo vjeru u ovu središnju vjersku istinu kršćanstva.

Ovaj odlomak poznat nam je iz misa na Marijine svetkovine. Povijesno je Izaijino proročanstvo izrečeno u vrijeme opsjedanja Jeruzalema pod kraljem Ahazom oko 732. pr. Kr. Kralj Damaska Resin i kralj Samarije Pekah pobunili su se protiv vrhovništva Asirije i željeli kralja Jeruzalema pridobiti u svoj savez kako bi bili jači protiv Asirije. Ahaz se pobojao asirske kazne, a urotnici zaprijetili da će ga skinuti s prijestolja i postaviti nekoga tko će s njima surađivati. Ahaz je odlučio poslati glasnike u Asiriju Tiglat-Pilesaru da smiri svoje pobunjene vazale. Izaija preporučuje Ahazu da to ne čini te mu obećava da njegova dinastija (davidovska) ipak neće biti skinuta. Ahaz se ne usuđuje čekati Božju pomoć, obećanu preko proroka, nego ipak šalje glasnike. Tvrdeći da ne želi "iskušavati Gospodina", on zapravo pokazuje slabu vjeru i malodušnost.
Na to Izaija najavljuje da će pomoć doći od jedne žene i njezina pobožnog sina. Njemu će biti ime Emanuel, što znači "S nama Bog", jer će u vrijeme njegove vladavine Bog zbilja biti uz svoj narod, iako će to biti burna politička i vremena. U hebrejskom tekstu Izaija upotrebljava doslovno riječi: "Evo, mlada žena je trudna i rađajuća sina..."
Povijesno se to odnosilo na majku kralja Ezekije (716-687), koji je bio pobožan i sposoban.
Kad su aleksandrijski Židovi u 3. stoljeću pr. Kr. ovaj Izaijin tekst prevodili na grčki u okviru prijevoda zvanog "Sedamdesetorica", umjesto izvorne hebrejske riječi "mlada žena" stavili su "djevica" i umjesto sadašnjeg vremena "je trudna i rađajuća", stavili su buduće: "... će zatrudnjeti i rodit će...". To znači da su u vremenu kad je propala Davidova kraljevska loza u Izaijinu proročanstvu vidjeli nešto novo: riječ o novoj ženi koja će postati majka budućeg Emanuela i on će biti trajni znak Božje naklonosti nama ljudima. Matej u svom evanđelju to primjenjuje na Isusovu majku, a s njime i sva kasnija kršćanska tradicija. Punijim smislom čitano, Izaijino proročanstvo za nas kršćane najava je djevičanskog začeća Marijina. Da bi Marijin sin Boga mogao na jedinstven način zvati svojim Ocem, Bog je učinio iznimku od prirodnog zakona po kojem se djeca rađaju iz ljubavi svojih zemaljskih roditelja.

S ovim odlomkom susreli smo se na četvrtu nedjelju došašća u ovoj liturgijskoj godini. Tom smo zgodom istaknuli kako Poslanica Hebrejima uspoređuje Isusa kao velikog svećenika Novoga saveza sa starozavjetnim svećenicima. Ovaj odlomak stavljen je u liturgiju četvrte nedjelje došašća u liturgijskoj godini C i na današnju svetkovinu zato što spominje tijelo Isusovo: "Žrtva i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio... Tada rekoh: 'Evo dolazim... Vršiti, Bože volju tvoju'" (r. 5-7). To je alegorizacija Psalma 40, 7-9. U tom psalmu starozavjetni vjernik prikazuje Bogu žrtvu zahvalnicu te sebe i sudionike podsjeća na nauk proroka da nije dovoljno obavljati vanjsko bogoslužje. Nužno je u svagdanjem životu vršiti volju Božju (usp. Am 5, 21 27; Iz 1, 10-20). Pritom psalmist nabraja četiri najčešće vrste starozavjetnih žrtava: žrtve, prinosi, paljenice, okajnice. Pisac Poslanice Hebrejima stavlja Isusu u usta riječi ovog psalmista, ali dodaje: "Zato Krist ulazeći u svijet veli..." U trenutku utjelovljenja Sin kao čovjek izriče spremnost na vršenje volje Božje. Božje će kraljevstvo ulaziti u ljudsku zajednicu po Isusovoj apsolutnoj poslušnosti Bogu. U hebrejskom tekstu Psalma 40 stoji: "Nisu ti mile žrtve ni prinosi, nego si mi uši pripravio..." To je spremnost starozavjetnog vjernika da na bogoslužju čuje riječ Božju i da je provodi u svome svagdanjem životu. Aleksandrijski prijevod Sedamdesetorice, a s njime i pisac poslanice ima umjesto "uši si mi pripravio" izraz "tijelo si mi pripravio". Za pisca poslanice to je providnosna promjena, jer predstavlja proročanstvo o utjelovljenju Sina Božjega. U krajnjoj liniji smisao obaju izraza je isti: vjernik ušima sluša riječ Božju, a onda je vrši tijelom, jer je tijelo nužni izraz čovjekove osobnosti. Svomu Sinu Bog je pripravio tijelo da kao pravi čovjek može svojim ponašanjem objavljivati Boga i vršiti njegovu svetu volju.
Otajstvo utjelovljenja slavimo današnjom liturgijom kao povijesni čas u kojem je Sin Božji postao tijelo. Primio je na sebe ljudske nevolje i pokazao da čovjek može u svim životnim situacijama ostati otvoren Bogu, biti njemu poslušan.

Ovu zgodu imali smo kao evanđelje na svetkovinu bezgrešnog začeća Marijina. Tom smo prilikom promatrali ponajprije anđelove riječi "Zdravo, milosti puna" i Marijin odgovor "Evo službenice Gospodnje". Mariju je Bog unaprijed ispunio svojom milošću, izuzeo je od ljage istočnoga grijeha jer ju je uplanirao za Majku svoga Sina.
U današnjoj liturgiji naglasak je na Marijinu Sinu koji biva začet snagom Duha Svetoga i tako unaprijed pripravljen za svoju mesijansku zadaću. Prije ove zgode Luka je izvijestio o navještenju Zahariji o rođenju njegova sina Ivana. Zaharija je sa svojom ženom u godinama kad bračni parovi više ne dobivaju djecu. Anđeo mu najavljuje da će unatoč odmakloj dobi sa svojom ženom steći sina kojemu Bog određuje službu proroka i preteče Mesijina. Navještenje Mariji Luka je sastavio po starozavjetnim izvještajima o navještenju rođenja Božjih ljudi kojima Bog sprema posebnu zadaću. Značajno je što je Marija zaručena s Josipom iz doma Davidova, pa će Marijin sin po Josipu biti ubrojen među Davidove potomke, bit će Mesija iz loze Davidove. Redak 31 podsjeća na navještenje Hagari o rođenju Jišmaela (Post 16, 11) i navještenje Manoahovoj ženi o rođenju Samsona (Suci 13, 1-7). Marijin sin bit će velik, Sin Svevišnjega. Bog će mu dati prijestolje oca Davida. To je najava Mesije iz roda Davidova koji ima uspostaviti Božju vladavinu među ljudima.
Marijin odgovor da "ne poznaje muža" znači da ne živi bračnim životom. Zato traži znak. Znak je njezina rođakinja Elizabeta koja je zatrudnjela unatoč odmakloj dobi. Znak je i njezino djevičansko materinstvo: iako ne živi s mužem, osjenit će je sila Svevišnjega, sići će na nju Duh Sveti. Izraz "osjeniti" podsjeća na oblak u obliku kojega je Bog stajao nad pomičnim svetištem, Prebivalištem, u vrijeme prolaza kroz pustinju (usp. Izl 40, 35; Br 9, 18 22). Time Luka podsjeća na čudesni Božji zahvat iz Starog zavjeta koji se ponavlja u Mariji. Luka i kršćani, kojima je povijesno namijenio svoje evanđelje, vjeruju da je Isus tako izvanredno dijete da ga nikakvi zemaljski roditelji ne zaslužuju. Isus je čudesni dar Božji ljudskom rodu-po Djevici Mariji. To otajstvo vjere kasnija teologija nazvala je "utjelovljenjem" ili "učovječenjem" Sina Božjeg od Djevice Marije. Ono je središnja istina kršćanstva kao objavljene religije. Židovstvo i islam vjeruju također u jedinoga Boga, Stvoritelja i gospodara ljudi. Kršćanstvu je specifična vjera u Sina Božjeg koji je čovjekom postao. Prihvaćajući iznova to otajstvo naše vjere mi u Vjerovanju ispovijedamo: "Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Djevice Marije i postao čovjekom!" Bog je to učinio radi našeg spasenja. Ne da impresionira, pravi iznimke i podcjenjuje naravno očinstvo. Radi našeg spasenja!