Za prvo čitanje imamo odlomak iz Ezekielove knjige u kojem Bog proroku nalaže da bude duhovni stražar doma Izraelova. U Ezekielovo doba prenaglašavana je zajednička odgovornost pripadnika naroda Božjega: kad jedan čini dobro, Bog to ubraja svima u zaslugu, a kad jedan čini zlo, svi će biti kažnjeni bez obzira na osobno zalaganje. Ezekiel je prorok osobne odgovornosti (usp. Ez 18 i 33). Bog mu je objavio da nije dovoljno kititi se tuđim perjem ili skrivati se iza izgovora da će ionako svi biti kažnjeni, bez obzira na osobne postupke. Prorokova je uloga da bude savjest svoga naroda, da potiče i opominje. Dakako da je pritom prorok morao postupati onako kako druge uči. Nezamislivo bi bilo da prorok ne obdržava ono što drugima iznosi kao Zakon Božji.
U evanđelju Isus govori o svojoj nazočnosti među učenicima kad opominju zalutale, kad opraštaju izgrednicima, kad nešto "jednodušno zaištu", kad se saberu na molitvu. Traži da se u njegovoj Crkvi ne lomi prerano zajedništvo s izgrednicima, kao što su određivali ondašnji teolozi i osobito sljedbenici monaške zajednice u Kumranu. Slabe treba opominjati, podržavati ih u pokušajima da se vrate punom sudjelovanju u vjerskom životu zajednice, s njima i u njihovo ime moliti.
U izvještaju o trostrukoj opomeni te o vezanosti na nebu onoga što sveže ili razriješi Crkva kao mjesna zajednica Isusovih učenika, vidi se Matejevo iskustvo zla u prvoj Crkvi. Ustrašena vjerskim zahlađenjem u vremenu odgođene paruzije, Matejeva Crkva bila je pred napašću zatvaranja u elitnu zajednicu pobožnih i isključivanja posrnulih. Matej u Isusovo ime traži strpljivost prema posrnulima. One koji u Crkvi opominju i opomenu prihvaćaju podsjeća da je Gospodin Isus s nama.
Ova je nedjelja poticaj na vjerničko opominjanje koje ne smije biti farizejsko preziranje ni vrijeđanje slabih. Kako opomene primamo i dajemo?

Ezekiel je 597. bio odveden u sužanjstvo zajedno s kraljem Jojakimom i s drugim istaknutim građanima Jeruzalema. U petoj godini sužanjstva dobio je poziv za proroka i djelovao je nešto više od 20 godina među sužnjima. U prvim godinama slao je poruke Jeruzalemcima neka se obrate, jer će i ostatak biti odveden u sužanjstvo ako svi osobno ne prihvate svoju odgovornost pred Bogom.
Ovaj odlomak drugi je izvještaj o pozivu. U poglavlju trećem prorok je donio izvještaj kako ga je Bog postavio za čuvara doma Izraelova u smislu savjesti naroda. Prorok snagom svog poziva biva osposobljen da dijeli proročke ukore, da proročki podvrgava kritici velikaše i pučane, prezrene siromahe i ugledne bogataše. U ovom odlomku opravdava takve svoje postupke: Bog mu je zapovjedio da opominje zle sunarodnjake, poslušali oni ili ne. To je bilo izneseno neposredno pred pad Jentzalema, kad je proroku bilo jasno da nitko neće biti pošteđen.
Bog naziva proroka sinom čovječjim. To znači krhkog čovjeka, ukoliko je podložan bolesti, nepravdi, grijehu i smrti - pripadnik ljudske vrste. Postavljen za "stražara domu Izraelovu", prorok je najprije dužan biti stražar, a onda obavljati službu onoga koji u Božje ime pazi na narod u gradu. U tome je uključen nalog ali i milost da sam vjernički živi prije nego što drugima možda predbacuje njihove moralne nedostatke.
"Bezbožnik" kojega prorok treba opominjati nije neki teoretski ateist, nego pripadnik monoteističke religije koji ne živi prema Božjim zapovijedima. Ako prorok iz straha ili stida ne vrši svoju službu stražara nad domom Izraelovim, griješi pred svojim Bogom. Najavljujući da se pokoji opomenuti "bezbožnik" neće "vratiti sa svojega puta" (r. 9) Bog pripravlja Ezekiela na neuspjeh u obavljanju proročke zadaće. Makar i ne uspijevao, prorok je dužan nastaviti svoje djelovanje i tako "spasiti svoj život", ostvariti ono što je Bog o njemu planirao. Takvog proroka ne možemo zamisliti da bi s opomenama dijelio ljudima i uvrede. Morao je tako poticati na obraćenje da ljudi požele biti drukčiji.

U odlomku koji prethodi Pavao govori o odnosu kršćana prema državnoj vlasti koja je u ono doba bila poganska, ali ju je Pavao držao potrebnom radi održavanja javnog reda i mira. Obradivši tako građanske dužnosti vjernika, Pavao prelazi na ljubav kao podlogu vjerničkog ponašanja prema sugrađanima drukčijih uvjerenja i prema pripadnicima vlastite zajednice krštenih. "Nikomu ništa ne dugujte" - odnosi se na prethodni odlomak: krštenici izvršavaju svoje obveze prema državi kojoj su građani; ne mogu vjernički živjeti i obavljati svoje poslanje ne vodeći računa o onima koji se nisu uključili među krštenike. "Osim da jedni druge ljubite" - odnosi se ponajprije na ponašanje unutar crkvene zajednice, ali nisu isključeni ni drugi sugrađani, kako je očito iz neposrednog konteksta.
U svođenju Zakona na zapovijed ljubavi Pavao je na liniji Isusa koji je proglasio ljubav najvažnijom zapovijedi prilikom razgovora s bogatim mladićem (Mt 19, 18) i prilikom rasprave o najvećoj zapovijedi (Mt 22, 36-40). Egzegeti drže da Pavao ovdje izravno navodi Isusovu izreku koja je morala biti prenošena i pamćena u kršćanskim zajednicama i prije nego su napisana evanđelja. Pavao nastavlja: "Ljubav bližnjemu zla ne čini" (r. 10). Time podsjeća na Himan ljubavi iz Prve Korinćanima 13, druga kitica:
"Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se,
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi (1 Kor 13, 4-7).
Takvu ljubav kao ljudsku i vjerničku vrlinu ljudi trebaju naučiti u krugu vlastite obitelji, gdje bračni drugovi, a onda roditelji i djeca, imaju priliku jedni drugima činiti zlo i dobro. To nije ljubav slatkorječivih fraza, nego ljubav djela i akcija. Iz obiteljskog kruga ona se proteže na ljude s kojima živimo, bez obzira na njihovo religijsko usmjerenje.

Ovaj poučni razgovor Isusa i učenika Matej je tako formulirao da se u njemu prepoznaju članovi kršćanske zajednice koji su obeshrabreni pojavom zla u vlastitim redovima. Matejevi povijesni čitatelji, u želji da budu vjerodostojni svjedoci uskrsloga Gospodina i radosni navjestitelji njegova evanđelja, bili su obeshrabreni ponašanjem nekih krštenika. Ta "braća" - to jest krštenici koji su prihvaćali vjeru Crkve, ali se nisu ponašali prema vani i prema unutra u skladu s prihvaćenom vjerom - "griješila" su protiv pojedinih u Crkvi ali i protiv cijele crkvene zajednice. Mogli su biti nepošteni i osorni prema drugim sugrađanima. Takvim svojim ispadima štetili su Crkvi, duhovno su ranjavali zajednicu kojoj su željeli pripadati. Matej se tada sjetio Isusove pouke da uspori želju nekih revnih osoba u Crkvi koje su željele što čišću Crkvu, makar bila sastavljena od malobrojnih.
Kumranski monasi tražili su da tužitelji, prije nego iznesu slučaj pred zajednicu, opomenu pred svjedocima one koji su nešto pogriješili. Slične su propise davali i židovski teolozi Isusova vremena. Isus dopušta opomenu i nasamo, s nadom da će opomenuti poniznije prihvatiti. To je više nego što su tražili rabini i Kumranci. Zatim slijedi opomena pred svjedocima, u skladu sa starozavjetnim propisima (usp. Pnz 19, 15). Tek tada treba slučaj iznositi pred Crkvu. Pod Crkvom se ovdje misli zajednica Isusovih učenika u jednom mjestu (župa, biskupija). Iz tog izraza, koji Pavao upotrebljava i za liturgijski skup vjernika (usp. 1 Kor 11, 18), proizlazi da se Isusovi sljedbenici u Matejevo doba sastaju redovno na molitvu te da tom zgodom imaju prilike jedni drugima reći pobudne riječi, važne za život zajednice. Zajednica sabrana na molitvu, slušanje riječi Božje i rješavanje svojih problema jest Crkva. Očito da takva zalutala braća dolaze na svete sastanke i da drže do zajednice. Ako poslušaju u smislu spremnosti na obraćenje, prema njima se treba ponašati kao prema punopravnim članovima zajednice. Crkva ne smije postati elitni klub asketa i isposnika. "Neka ti bude kao poganin" znači: smatraj ga kao da se sam isključio iz Crkve.
U retku 18 Isus prenosi na svu mjesnu zajednicu učenika ono što je dao Petru. Dok će Petar snagom službe ključeva moći "vezati i odrješivati" tako da će sam Bog osnaživati na nebu ono što on odluči na zemlji, dotle sva zajednica to može snagom okupljanja na molitvu u ime Isusovo. Važan je u retku 20 izraz "sabrani u moje ime". On znači: sabrani zato što sam ja među njima, sabrani s vjerom da sam ja među njima nazočan kad mole, slušaju riječ Božju i rješavaju svoje probleme na razini zajednice.
U retku 19 "zaištu što mu drago, dat će im Otac moj" odnosi se na opomenu zalutalom bratu, ali i na molbu za oproštenje grijeha prijestupnikovih: Otac nebeski uvažava ono što sabrana zajednica "jednodušno", tj. složno odluči ili moli. Makar se sastojala od dvojice učenika.
Ta Isusova pouka kod Mateja pokazuje da je Crkva zajednica Emanuela, zajednica onih među kojima boravi uskrsli Krist (usp. Mt 28, 20). Oni koji opominju i oni koji opomenu primaju trebaju imati na umu da Crkva jest Crkva snagom Emanuela, uvijek u njoj nazočnoga. Opomene zato ne smiju biti farizejsko preziranje grešnika i odlutalih, nego bratski zov na obraćenje. Kao što je Isus grijeh osuđivao, a grešnicima ulijevao volju i želju za promjenom na bolje, tako bismo trebali i mi, njegovi učenici.