Proročka propovijed, koju imamo za prvo čitanje, najavljuje dolazak pobožnih stranaca u novosagrađeni hram u Jeruzalemu. Prorok je morao dobrano šokirati svoje povijesne slušatelje najavom da će Bog vjerne strance "dovesti na svetu goru i razveseliti ih u svome Domu molitve". Time je želio osvijetliti vjeru da je Jahve sveopći Bog -a ne tek Bog jednog naroda - te da zbiljski djeluje u svojem savezničkom narodu Izraelu. Starozavjetno poimanje Božje univerzalnosti jest u dolasku stranaca koji prihvaćaju Izraelovu vjeru i religiju (obdržavanje subote, obrezanje).
Za evanđelje imamo Isusov poučni razgovor s pogankom koja moli da joj ozdravi bolesnu kćer. Taj događaj donose samo Matej i Marko. U razgovoru se očituje njezina vjera u Isusa kao Gospodina i Sina Davidova, pa joj molba biva uslišana. Nama kršćanima zbunjujuće zvuči Isusova izjava da je poslan "izgubljenim ovcama doma Izraelova" (Mt 15, 23; kod Marka je ona parafrazirana u "Pusti da se prije nasite djeca" - Mk 7, 27). Egzegeti drže da je ona, ovako formulirana, više odraz prilika u Matejevoj povijesnoj zajednici nego doslovno prenošenje onoga što je Isus kazao. Iz dobrohotnog Isusova ponašanja prema rimskom činovniku iz Kafarnauma (Usp. Mt 8, 5-13; Lk 7, 1-10; Iv 4, 43-54), iz ozdravljenja pogankine kćeri, koje donose Matej i Marko, te iz susreta s Grcima u Jeruzalemu, o kojem izvješćuje Ivan (usp. Iv 12, 20-22), znamo da je povijesni Isus poštivao pripadnike poganskih naroda te vjerovao u njihovu otvorenost za Boga i ljude. Ova zgoda u Matejevoj redakciji opravdava i pospješuje misijsko djelovanje Crkve među nežidovskim narodima. Dvanaestorica i njihovi nasljednici pošli su među poganske narode te im njihovim jezikom naviještali Isusa kao Gospodina i Evanđelje (usp. Dj 11, 19 26). To je novozavjetna univerzalnost: odlazak svjedoka vjere među strance.
Ovi odlomci u današnjoj misi potiču nas na otvorenost za vjeru stranaca, pripadnika drugih naroda. Nismo li svoju kršćansku zajednicu suzili na pripadnike naše župe, biskupije, naroda? Otežavamo li "strancima" opstanak u Crkvi? Ometamo li im ulazak u Crkvu?

Poglavljem 56. u Izaijinoj knjizi počinje treća zbirka proročkih propovijedi koja pokazuje znakove nastanka u vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, od 538. pr. Kr. Važnu ulogu u djelovanju proroka Izaije imao je nanovo sagrađen hram kao središnja vjerska institucija Izraela.
U današnjem odlomku prorok najprije potiče na obdržavanje prava i pravde da bi Bog mogao uskoro očitovati svoju, božansku pravednost. "Pravda" je ovdje Božja naklonjenost ljudima i vjernost ljudi Bogu. Tema ove prorokove propovijedi jest nagrada za vjernost.
Izraelci onog vremena smatrali su da je nužno tjelesno podrijetlo iz Božjeg naroda Izraela za uživanje takve Božje naklonosti. Preko proroka Bog najavljuje da je dovoljno pristajanje uz Gospodina: "Sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina... njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti ih u svojemu Domu molitve" (r. 6-7). Za naš prevedeni izraz "pristadoše" stoji u hebrejskom izvorniku glagol koji znači "pridružiti se nekome, postati sluga nekoga, prihvatiti službu". Prorok pretpostavlja da su neki pripadnici stranih naroda - osobnim razmišljanjem i dodirima sa sljedbenicima monoteističke religije - doživjeli pravo obraćenje Bogu, životno pristali uz Boga. Gdje god oni bili, Bog prima njihovu molitvu. "Služe Gospodinu i ljube ime Gospodnje" (r. 6).
Od pripadnika vjerničke zajednice Bog po proroku traži da se otvore za vjeru tih stranaca, da prepoznaju i podržavaju Božje djelovanje u njima. To se tiče i nas sabranih na današnjoj liturgiji.

Ovo je završni dio Pavlova učenja o odnosu kršćana i Židova. U cjelovitom tekstu Poslanice Rimljanima to učenje obuhvaća tri dogmatska poglavlja. U njima apostol pogana pokazuje da Bog slobodno odabire vjernike koji bi mu trebali biti zahvalni za milost pridruženja Kristu i Crkvi.
"Vama poganima velim ja kao apostol pogana" (r. 13). U grčkom izvorniku ove poslanice za "pogani" stoji izraz ethne, što u govoru prve Crkve označava pripadnike naroda koji nisu Židovi. Neki noviji prijevodi to preriču manje uvredljivim izrazom "inoplemenici". Pavao je od uskrslog Krista dobio poziv da bude evangelizator Grka i Rimljana, za razliku od Petra, koji je bio pročelnik misijskog djelovanja među Židovima. S radnim iskustvom od dvadesetak godina misijskog djelovanja među onima koji nisu Židovi po vjeri i narodnosti Pavao se s pravom naziva apostolom pogana. Kaže da svoju službu proslavlja ne bi li izazvao zdravu ljubomoru svojih sunarodnjaka Židova. Očekivao je da će obraćenje pogana na kršćanstvo izazvati brojnije prianjanje Židova uz religiju koja je nikla iz židovske vjere. Ako Rimljani i Grci prihvaćaju za Gospodina i Evanđelje Isusa Židova, to više bi ga trebali prihvaćati Židovi.
"Ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta..." (r. 15), hoće reći da je otvrdnuće Izraela pred naviještanjem Kristovih vjerovjesnika bilo povod za djelovanje među poganima a time i za izmirenje krštenih pogana s Bogom. Ovdje "odbačenje" Izraela nikako ne znači vječnu osudu niti "izmirenje" pogana ne znači nesagrešivost i vječnu spašenost. Riječ je o povijesnom nastupu kršćanstva i djelovanju Crkve u svijetu. Pavao se nadalje nada da će "njihovo prihvaćanje biti oživljenje od mrtvih". Kad se Židovi krsnom vjerom pridruže Kristu, kvalitetno će oživjeti.
"Neopozivi su dari i poziv Božji" (r. 29). Prije toga Pavao ističe da su Židovi ljubimci Božji zbog otaca. To znači da Bog zbog njihove nevjere u Krista ne opoziva svoje darove i povijesno-religijsku ulogu koju je u svom planu o spasenju ljudi namijenio židovskom narodu. Da su kršćani u vrijeme nacističkog istrebljenja Židova više uvažavali taj Pavlov dogmatski nauk, ne bi podlijegali antisemitskomu grešnom mentalitetu. Još nije kasno da iz svojega kršćanskog srca odstranimo svako preziranje Židova kao naroda.
"Po njihovoj neposlušnosti vi zadobiste milosrđe; tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni" (r. 30). To znači da je djelovanje kršćanskih misionara među poganima bilo moguće zbog otvrdnuća Židova. Tako su kršteni pogani postigli milosrđe Božje. Pavao vjeruje da neposlušnost Židova nije konačna te da im Bog po molitvama i poslušnosti krštenih pogana na nevidljiv ali zbiljski način iskazuje milosrđe. "Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje" (r. 32) - Pavlova je dogma o nezasluženom opravdanju. Svi su ljudi grešni i ne mogu svojim vlastitim zalaganjem zaslužiti Božje smilovanje. Svoje prijateljstvo Bog poklanja kao dar koji možemo slobodno prihvatiti, ali ne Boga prisiliti da nam bude milostiv.

Događaj donose samo Matej i Marko, zato što je prvoj Crkvi bio važan za opravdanje misionarskog djelovanja među Židovima i prelazak na evangelizaciju pogana. Kod obojice je kontekst isti: Herod Antipa dao je ubiti Krstitelja (Mt 14, 1-12) te su Krstiteljevi učenici to dojavili Isusu. Isus je farizeje nazvao licemjerima i slijepim vodama slijepaca (Mt 15,1-20). Povlači se na pogansko područje da ne bi bio prije reda silom ušutkan. Dok boravi na području Tira i Sidona, koji su u knjigama SZ tipičan poganski kraj, dolazi mu poganka i moli da joj ozdravi bolesnu kćer. Matej je u ovom prikazu proširio razgovor Isusa s apostolima i tom pogankom. Za njega nije riječ ponajprije o čudu, nego o poučnom razgovoru. Izvještaj je oblikovan po sljedećem književnom nacrtu:
- opis situacije (r. 20-23a);
- pouka učenicima (r. 23b-24);
- pouka poganki i ozdravljenje bolesnice (r. 25-28).
Težište je na pohvali vjere ove poganke. U Matejevu prikazu njezina je vjera snažnije naglašena sljedećim elementima:
1. Ono što su naši prevoditelji prerekli s "izide vičući" (r. 21) u grčkom izvorniku rečeno je s "izašavši vikaše". To znači da je uporno, ponizno vapila za pomoć.
2. Ona zove Isusa: "Gospodine, Sine Davidov" (r. 22. 25.27). "Gospodin" nije samo pristojno oslovljavanje nego vjera u židovskog proroka po kojem Bog čini izvanredne znakove i čudesa. To je još više uključeno u nazivu "Sin Davidov". Od Židova je morala čuti da je "Sin Davidov" naziv za Mesiju iz roda Davidova. Time s vjernom Dvanaestoricom Isusa smatra Mesijom i moli za pomoć bolesnoj kćeri.
3. Ono što su naši prevoditelji prerekli s "pokloni mu se ničice" (r. 25) u grčkom izvorniku rečeno je s "pristupivši klanjaše mu se". Imperfekt u grčkom tekstu daje naslutiti da je duže vrijeme ostala prostrta pred Isusom te mu iskazivala štovanje koje se iskazuje samo Bogu.
Isusove riječi u r. 24 o poslanosti "samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova" ne donosi Marko, koji je svoje evanđelje napisao obraćenim poganima u Rimu. Matej ih je stavio kao opravdanje misionarskog djelovanja među Židovima i prijelaz na djelovanje među poganima koje je započeo sam Isus prije svoje smrti i uskrsnuća. Razgovor o uzimanju kruha od djece i "bacanju psićima" (r. 26) nije središte odlomka i zato se ne treba shvaćati kao uvreda poganki. Isus ju je morao svojim pogledom ohrabrivati na nastavak razgovora. "Psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara" (r. 27) pogankino je priznanje da Židovi imaju prednost pred Isusom, ali i ponizna molba da ozdravi njezinu kćer. Pred takvom vjerom Isus je kapitulirao: "O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš!" (r. 28). Time Isus priznaje požrtvovnu majčinsku ljubav moliteljice te od nas traži da budemo otvoreni za dobrotu koju Bog sije i podržava u "strancima". Traži od nas otvorenost za vjeru "stranaca".