Ova je nedjelja nazvana bijelom iz dva povijesna razloga: prvo, odrasli novokrštenici sudjelovali su u misnom slavlju u vazmenom tjednu u bijeloj krsnoj odjeći te je svečano odlagali na uskrsnu subotu ili danas; drugo, od 7. do 11. stoljeća na osminu Uskrsa slavila se godišnjica krštenja onih koji su kršteni prethodnog Uskrsa (Pascha annotinum - godišnjica prve krsne Pashe). Od tih povijesnih crta ostala je ulazna pjesma današnje mise iz 1 Pt 2, 2 u kojoj novokrštenici bivaju potaknuti da kao novorođenčad čeznu za duhovnim mlijekom riječi Božje. Od starine je ostalo i spominjanje krštenja u današnjoj liturgiji. U zbornoj prosimo da nam Bog umnoži milost pa da "sve bolje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila".
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Djela apostolskih o zajedništvu duhovnih i materijalnih dobara u jeruzalemskoj Crkvi. U drugom čitanju, uzetom iz Prve Petrove, pozvani smo na radost što vjerujemo da smo "uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rođeni za životnu nadu". U evanđelju Uskrsli dahom prenosi na apostole udio u novom životu u koji je on ušao uskrsnućem, osposobljava ih da razlučuju koga će pripuštati u Crkvu, spočitava Tomi što nije povjerovao svjedočanstvu prvih svjedoka o njegovu uskrsnuću i hvali sve koji ne vidješe a vjeruju.
Nama sabranima na ovu misu Isus upućuje kompliment koji je dao Tomi: "Blaženi koji ne vidješe, a otpočeše vjerovati!" Vjeru u Uskrsloga nije odrasli krštenik jednom zauvijek usvojio. Ona se usvaja svakog dana i hrani na svakoj misi. S Tomom i mi danas želimo ispovjediti: "Gospodin moj i Bog moj!"

Ovo je prvi od triju velikih sažetaka o napredovanju Crkve u Jeruzalemu (usp. još Dj 4, 32-35 i 5, 11-16). U njima prikazuje Luka napredovanje Crkve pod vodstvom apostola kao uzor i obvezu Crkvi kasnijih vremena.
U ovom odlomku Luka kaže da su svi vjernici bili "postojani u nauku apostolskom" (r. 42). Riječ je o nauku koji od Isusa preko apostola biva naviještan, svjedočen, obdržavan i -dakako -vjerovan. Bez pristajanja uz takav nauk nema kršćana ni Crkve. Prvi su kršćani, nadalje, bili postojani "u zajedništvu - te koinonia". Ovaj izraz Luka upotrebljava samo jednom, a Pavao 13 puta. Njime se označuje zajedništvo vjernika s Bogom i međusobno. Tko je kršten na Oca, Sina i Duha, kršten je i u Crkvu. Bog ga neopozivo prihvaća za svoga sina i kćer, a Crkva za svoga punopravnog člana. "Lomljenje kruha" izraz je iz židovske pashalne večere: domaćin je lomio obredni kruh svojim ukućanima. Tako je Isus postupio kod oproštajne večere (usp. Mt 26, 26) i u Emausu (usp. Lk 24, 35). Zato je "lomljenje kruha" naziv za kršćanski obred "večere Gospodnje", euharistijsku žrtvu i gozbu - misu. Jeruzalemski su kršćani, nadalje bili "postojani u molitvi" koja je priznavanje ovisnosti o Bogu i traženje Božjeg svjetla za svagdanje postupke u životu.
"Čudesa i znamenja" koja su apostoli činili odraz su Isusove proslavljenosti po uskrsnuću, jer snagom Uskrslog ! Petar ozdravlja hromoga pred hramskim vratima (3,6) i Eneju u Lidi (9, 34).
"Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko" - važno je pravilo za nas kršćane. Bez obzira na razlike u socijalnom položaju, naobrazbi, nacionalnosti - vjera nas združuje u jednu obitelj Crkve. Zato možemo i trebamo jedni druge materijalno pomagati. Gdje god se pojavljuje organizirano kršćanstvo, pojavljuje se i kršćanski karitas - materijalno pomaganje.
U r. 46 istaknuto je da su jeruzalemski kršćani nastavili odlaziti u židovski hram na moljenje psalama, a "u kućama bi lomili kruh". Specifično kršćanski liturgijski obred, kojim su se podsjećali na Isusovu smrt i uskrsnuće, obavljali su po kršćanskim kućama, jer tada još nije bilo crkava. Mi to danas obavljamo u svojim crkvama svake nedjelje i blagdana. Luka pritom ističe vjerničku "radost i prostodušnost srca". Tko vjeruje da je Isus uskrsnuo, rado se odaziva na kršćansku žrtvu i gozbu - na misu. Ova radost nastavlja se s mise u vjerničku svagdašnjicu. To je radost onih koji znaju da Bog po proslavljenom Kristu nudi spasenje.
Značajan je završetak: "Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike" (r. 47). Misionari, vjeroučitelji i svjedočki pojedinci mogu govoriti o Bogu, ali sam Bog nudi vjeru u srcima slušatelja. Bog pridružuje nove članove već postojećoj crkvenoj zajednici. "Spasenici" su ovdje oni koji pristaju na spasenje u Kristu, a Crkva je znak i sredstvo tog spasenja. Ovim sveti pisac ne želi reći da su svi ostali osuđeni na vječnu propast. Bog ima drugih načina da spasi one koji za Krista nisu čuli.

Prva Petrova, iz koje je uzet ovaj odlomak, izvorno je upućena kršćanima u Maloj Aziji koji su bili proglašeni slabim rodoljubima i ateistima zato što ne priznaju cara za božanstvo niti prihvaćaju bogove većine sugrađana. Sveti pisac hrabri ih da svoje zemaljsko proputovanje prožive pobožno, unatoč diskriminaciji od strane poganskih sunarodnjaka i državne vlasti. Reci 3-5 blagoslovni su himan Ocu za dar spasenja po Sinu. Po književnom obliku podsjećaju na židovsku blagoslovnu molitvu koja je ispovijest vjere. Kad Židov i kršćanski vjernik blagoslivljaju Boga za nešto, ispovijedaju vjeru da im Bog čini nešto lijepo i važno. Tako u ovom himnu blagoslivljamo Boga što "nas nanovo rodi za životnu nadu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih" (r. 3). "Životna nada" mnogo je značila prvim povijesnim čitateljima ove poslanice. Ona znači tračak svjetla u teškoj svagdašnjici. Izraz "nanovo rodi" podsjeća na krsni događaj koji je po vjeri kršćana novo rađanje za djecu Božju (usp. Iv 3, 5; Ef 5, 26; Tit 3, 5). Krštenje donosi ovaj preporod zato što povezuj e krštenika s Kristom uskrslim.
Krštenjem i duhovnim preporodom postali smo Bogu "baština neokaljana", tako da nas "snaga Božja čuva za i spasenje po vjeri" (r. 5). Vjera je ovdje egzistencijalno oslanjanje na Boga po Kristu snagom Duha, životno pouzdanje - i to osobno. "Spasenje" je ovdje konačno, neizgubivo pridruženje Bogu u vječnosti. Ono je "spremno da se objavi u posljednje vrijeme" (r. 5). O nastupu paruzije ili završnog razdoblja povijesti spasenja.
Reci 6-9 primjena su u prozi onoga što je rečeno u blagoslovnom himnu. Sveti pisac priznaje da se vjernici sada žaloste zbog kušnja koje proživljavaju. Ipak ih zove da se u kušnjama raduju, svjesni spasenja koje im Bog pripravlja. U ovom retku sveti pisac na radost poziva, a u r. 8. hvali povijesne naslovnike što "klikću od radosti neizrecive i proslavljene". To znači da je moguće biti vjernički radostan u progonima, bolestima, neuspjesima i nerazumijevanjima. Tko vjeruje da ga je Bog u Kristu neopozivo zavolio i živi od ljubavi Božje, može biti radostan.
Sveti pisac hvali povijesne naslovnike: "Krista vi ljubite, iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete" (r. 8a). Krista uskrsloga od mrtvih ovi krštenici nisu vidjeli, a ljube ga. Grčka formulacija ovdje ističe da oni nastavljaju ljubiti Uskrsloga, unatoč teškoćama u koje zapadaju zbog svoje vjere i ljubavi. Isti je smisao sljedeće ( pohvale povijesnim, prvim čitateljima: "U njega, iako ga još ne gledate, vjerujete!" Oni nastavljaju vjerovati u Krista raspetog i uskrslog a nadaju se da će ga jednom i gledati u slavi nebeskoj.

Zbog ukazanja učenicima s Tomom "nakon osam dana" ovo evanđelje čitamo na drugu vazmenu nedjelju u sve tri liturgijske godine, dok su prvo i drugo čitanje različiti za godinu A, B i C. Izvještaj se sastoji od sljedećih manjih cjelina:
- Uskrsli se ukazuje učenicima bez Tome (r. 19-23);
- Uskrsli se ukazuje učenicima s Tomom (r. 24-29);
- Zaključna napomena o svrsi pisanja evanđelja (r. 30-31).
Svrha je ukazanja da učenici prepoznaju Uskrsloga kao živa te da prime od njega zapovijed djelovanja njegovom snagom i u njegovo ime. Pritom Ivan naglašava novi život u koji je Raspeti ušao uskrsnućem te ga daje vjernicima po Duhu. Ivan ovdje također ističe potrebu vjere kod onih koji Uskrsloga nisu vidjeli.
Ukazanje se dogodilo "uvečer tog istog dana, prvog u tjednu". Time Ivan obrazlaže zašto kršćani ne svetkuju subotu kao dan Gospodnji. Prvog dana u tjednu Isus se ukazao povijesnim svjedocima, i od tada je svaki prvi dan tjedna za Isusove sljedbenike dan Gospodnji. Pokazivanjem ruku i boka Isus naglašava istovjetnost Raspetoga i Uskrsloga: onaj koji je bio pribijen na križ i komu su vojnici kopljem proboli bok - sada živi. Uskrsloga evanđelist naziva Gospodinom, jer je po uskrišenju primio božansku moć spašavanja. Učenici se raduju osvjedočivši se da je Gospodin živ.
Uskrsli ih dva puta pozdravlja s "Mir vama!". To je u ono doba bila formula građanskog i vjerskog pozdrava među Židovima, ali ovdje Isus apostole i sve vjernike tim pozdravom čini dionicima svoje uskrsne pobjede nad grijehom i smrću. Time objavljuje što se s njime dogodilo i što iz toga slijedi za njegove sljedbenike: "Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas... Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se" (r. 21.23). Šalje ih da budu u svijetu njegovi svjedoci, ali da ne budu od svijeta, svjetovni (usp. Iv 17, 15 20). U izrazu "dahne u njih" (r. 22) prisutno je podsjećanje na Post 2, 7 gdje Bog udahnjuje dah života u čovjeka sazdana od gliba zemaljskog. Slično Ps 104, 27-30 ističe vjeru da sva živa bića žive zato što je Bog u njih stavio dah života. Ovdje je i aluzija na starozavjetne proroke koji su dobivanjem Božjeg Duha bivali osposobljeni za povijesno poslanje u židovskom narodu. Uskrsli tako daje apostolima udio na svom novom, proslavljenom životu po Duhu Svetome te ih osposobljava da najprije sami žive kao sljedbenici Uskrsloga, a da zatim čine sve ljude njegovim sljedbenicima. Osnovni sakrament "otpuštanja i zadržavanja grijeha" jest krštenje u vremenu dok su se krštavali odrasli. Apostoli i njihovi nasljednici imaju pravo i dužnost odlučiti koga će krštenjem uključivati u Crkvu kao zajednicu uskrsnoga naroda Božjeg.
Toma je u ovom odlomku tip svih sumnjivaca, jer Ivan voli pojedinu osobu prikazivati kao tip određene grupe. Uskrsli traži od Tome da se osobno uvjeri kako je Raspeti sada živ. I njega je pozdravio s "Mir vama!". Time ga je učinio dionikom svoje uskrsne pobjede nad grijehom, potvrdio da je istinito svjedočanstvo onih koji su ga prije vidjeli te zatražio da na njihovu riječ ostali u Crkvi vjeruju u zbilju uskrsnuća. Tomino je priznanje ispovijest vjere prvih kršćana: "Gospodin moj i Bog moj!" Toma pokazuje da on osobno, a i drugi vjernici u prvoj Crkvi, nisu na laku ruku prihvatili svjedočanstvo o ukazanjima Uskrsloga. Priznaje i da je Isus po uskrsnuću postao Gospodin moj, Bog moj. Njega i svakog vjernika tiče se misteriozni događaj koji je Bog izveo na Isusu. Uskrsli je Gospodin i Bog koji spasava osobe, muškarce i žene. Za njega ljudi nisu broj u mnoštvu, nego osobe vrijedne njegove pažnje i ljubavi. Isus hvali Tomu i sve buduće vjernike: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" U grčkom ovdje stoje participi aorista, pa bi doslovnije bilo prevesti: "Blaženi koji ne vidješe, a otpočeše vjerovati!" U toj vjeri, iz konteksta je očito, treba ustrajati do kraja da bismo postigli blaženstvo koje Isus obećava. Ista misao prisutna je u r. 31: "A ova su zapisana da vjerujete..." Iz grčke formulacije trebalo bi doslovnije prevesti: "... da nastavite vjerovati...". Iz toga izlazi da su evanđelja pisana za vjernike. Vjera u Uskrsloga daje život koji počinje na zemlji i ne prekida se fizičkom smrću.
Neka nam Uskrsli po Duhu životvorcu učvrsti vjeru, kako bismo kao Crkva u vremenu i prostoru nastavljali Isusovo poslanje među ljudima i postigli "život u imenu njegovu".