Drugom nedjeljom ušli smo dublje u došašće kao vrijeme iščekivanja. To ističemo u zbornoj molitvi:
"Svemogući i milosrdni Bože,
dok hitimo ususret tvomu Sinu,
daj da nas zemaljske brige i obveze ne smetu;
nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede
u zajedništvo njegove sudbine."
Biblijski odlomci zovu na otvaranje za novost koju Bog sprema. U prvom čitanju imamo Izaijinu pjesmu o idealnom vladaru s kojim dolazi mir među ljude, a onda i životinje postaju blage jedne prema drugima te prema ljudima. Za drugo čitanje imamo Pavlov poziv iz Poslanice Rimljanima na vjerničku toleranciju unutar Crkve, sastavljene od krštenika različitih nacionalnosti, zato što je Bog sve ljude neopozivo prihvatio u Kristu. Za evanđelje imamo Matejev prikaz Krstitelja kao pokornika koji u pustinji zove ljude na obraćenje zbog neposredne blizine kraljevstva Božjega.
Ova je nedjelja radosni poziv na obraćenje, ne toliko kao odustajanje od grijeha koliko kao otvaranje za novost koju Bog sprema. U popričesnoj molimo, pošto se nahranimo od stola Božje riječi i posvećenog kruha, da se "u svjetlu Božje mudrosti zemaljskim dobrima pravilno služimo a za nebeskim težimo". Ni u liturgiji ne zaboravljamo da živimo u materijalnom svijetu, ali prosimo da ostanemo otvoreni za nebeska dobra koja su već dostupna, a Bog ih sprema u još većem izobilju cijeloj Crkvi i svakomu od nas.

Ovo je odlomak iz građe o Emanuelu (Iz 7 - 12) koja sadrži Izaijine propovijedi u vremenu slabog kralja Ahaza (736-716. pr. Kr.). Kralj Sjevernog Izraela -i kralj Damaska pokušali su Ahaza skinuti s prijestolja te postaviti suparnika koji će se s njima udružiti u odupiranju Asiriji. Ahaz je poručio Asircima neka dođu smiriti svoje pobunjene vazale, dok je Izaija tražio da ne sklapa savez s poganima, nego da se osloni na Jahvu. Razočaran nevjernim i nesposobnim Ahazom, Izaija po Božjem nadahnuću najavljuje idealnog vladara iz "panja Jišajeva", tj. iz Davidove loze (Jišaj je Davidov otac), iz koje su bili jeruzalemski vladari.
Ova pjesma sadrži takve crte budućeg vladara da ih nijedan zemaljski knez ne može u punom stupnju ostvariti. "Na njemu će duh Gospodnji počivat" (r. 2), dah i Duh, Božja snaga koja vodi proroka i kraljeve pri obavljanju njihova poslanja. Zatim se nabrajaju tri para po dva dara: prva dva obuhvaćaju nadahnutu mudrost (mudrost i umnost), druga dva odlučnost i sposobnost razborito postupati (savjet i jakost), treća dva pobožnost kao prihvaćanje ovisnosti o Bogu (znanje i strah Gospodnji). Septuaginta je "strah Gospodnji" prevela još s "pobožnost", pa je tako došlo do "sedam darova Duha Svetoga". Idealnom vladaru vjernost i pravda bit će toliko u srcu kao što mu je blizu odjeća koju oblači. Posljedica pravednog mira koji će zavesti Emanuel bit će izmirenost životinja međusobno i s ljudima: vuk i janje, ris i kozlić, tele i lavić, koji su se u vremenu nasilja i grijeha istrebljivali na život i smrt, u Mesijino doba miroljubivo će se družiti. Dijete koje nesvjesno srlja u životnu opasnost moći će u Emanuelovu kraljevstvu zavlačiti ruku u zmijsku rupu i neće stradati od ujeda ljutice. Prorok zaključuje viđenje usklikom: "Zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora" (r. 9). U prvom raju čovjek je sve prokockao kad je uzeo plod sa "stabla znanja" (Post 3, 5.32). U obnovljenom raju sva će se zemlja ispuniti poznavanjem Boga, sviješću da ljudi o Bogu ovise i spremnošću da vrše njegove zapovijedi. Mir koji Bog sprema po Emanuelu prelazi granice Izraela kao naroda Božjeg i razlijeva se na sve narode zemlje. Taj je Emanuel za nas kršćane Krist nad kojim su anđeli u božićnoj noći pjevali: "... mir ljudima, jer im je naklonjen" (Lk 2, 14 -grčki tekst). Za takav mir i povjerenje među narodima trebamo se pripraviti obraćenjem.

Ovaj odlomak Rim 15 počinje Pavlovim pozivom "jakima" -među koje ubraja i sebe - da podnose slabosti slabih. Povijesno je riječ o krštenim Židovima i krštenim poganima u rimskoj mjesnoj crkvi. "Jaki" bi bili kršteni pogani, među koje Pavao i sebe ubraja. Oni nemaju škrupula pred svinjetinom, neobrezanjem dječaka, neobdržavanjem starozavjetnih propisa o tzv. obrednoj čistoći. "Slabi" misle da ih to još uvijek veže i traže razumijevanje "jakih", osobito kad prilikom euharistije sjedaju za bratsku gozbu. Kao što Krist nije ugađao sebi, tako ne bi trebali ni kršćani različitoga nacionalnog i kulturnog podrijetla unutar iste crkvene zajednice. Pavao moli "Boga postojanosti i utjehe" da raznolikoj crkvenoj zajednici dadne međusobno razumijevanje i slogu kakvu traži Krist Isus (r. 5). Vjernici i u Crkvi ostaju različiti, ali mogu i trebaju "jednodušno, iz jednog grla slaviti Boga" na svom bogoslužju i u svom življenju nakon liturgije (r. 6).
Odlomak 15, 7-13 iznosi smjernice za vladanje prema ljudima drugih nacionalnosti. Osnovno je načelo u r. 7: "Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju." Za "prigrliti" stoji u grčkom prezent medijalni od proslambano, što znači "k sebi uzeti, prihvatiti, slagati se".
Uskrsli i raspeti Krist združuje se sa svakim krštenikom, ne čupajući ga iz njegova nacionalnog i kulturnog identiteta. Dapače, različnost krštenika čini bogatijom Crkvu kao tijelo Kristovo. Ta različnost služi Bogu na slavu i zato je Crkva mora priznavati, podupirati i oplemenjivati. Krist traži da i kršteni Židovi i kršteni pogani slave Boga onim što jesu i onakvi kakvi jesu (r. 8-9).
Ovo nas čitanje podsjeća na univerzalnost ili katolicitet Crkve kao Kristov dar i zadatak. Krist Crkvu, sastavljenu od pripadnika različitih naroda koje je "prigrlio na slavu Božju", čini sveopćim znakom spasenja. On Crkvi zadaje da takva sve više postaje time što će njezini pripadnici "prigrljivati jedni druge".
Za nas koji živimo u državi sastavljenoj od različitih naroda i konfesija ovo je poticaj da pokazujemo kako nas vjera osposobljava za življenje u ovakvoj sredini te zadužuje da prihvaćamo druge kao različite.

Ove i sljedeće nedjelje za evanđelje imamo zgode o Krstitelju kao isposniku koji se sprema za nastup Božjeg kraljevstva i kao propovjedniku koji zove na obraćenje zbog skorog nastupa Kraljevstva po Mesiji. U današnjem odlomku imamo Matejev prikaz Krstiteljeva djelovanja. Možemo ga podijeliti na manje cjeline:
- Ivanov isposnički boravak u pustinji (r. 1-6);
- Ivanov poziv umišljenim vjernicima da donose plodove dostojne obraćenja (r. 7-10);
- Ivanovo propovijedanje o skorom nastupu Mesije (r. 11-12).
Ivan, sin Zaharije i Elizabete, vjerojatno je završio novicijat kod kumranskih monaha na obali Mrtvog mora te kanio ostati s njima cijelog života. Onda mu je Bog probudio proročko zvanje i on se osjetio potaknutim da se izdvoji iz monaške zajednice, ostane u nenastanjenu kraju, živi isposnički i otpočne novi pokret obnove zbog skorog nastupa Mesije. Odjeća od devine dlake, hrana od skakavaca i meda što su ga u pustinjskim pećinama ostavljale divlje ose i pčele - to su neki znakovi Ivanove nenavezanosti na blagostanje i pune oslonjenosti na Boga. Starozavjetni prorok pozivao je Babilonce da kroz Sirijsku pustinju naprave put povratnicima Božjeg naroda u zemlju djedova, Palestinu. Prevoditelji Septuaginte pomaknuli su naglasak: prorok viče u pustinji, neka vjernici priprave put Gospodinu. To je podsjećanje na pustinjsko razdoblje Izraelaca u hodu iz Egipta u zemlju slobode. U tom su razdoblju najviše prihvaćali ovisnost o Bogu.
Farizeje i saduceje, koji su bili vjernici zadovoljni sa svojim moralnim stanjem, Krstitelj potiče da donose plodove dostojne obraćenja. Sprema ih na nešto novo što uskoro predstoj i.
U mesijanskoj propovijedi Krstitelj zove na obraćenje zbog skorog nastupa kraljevstva nebeskog. Matej stavlja doslovno istu nastupnu propovijed Isusu u usta (usp. Mt 3, 2 i 4, 17). Za Mateja Krstitelj nije takmac Isusu, kako su morali doživljavati neki Židovi unutar Matejeve Crkve. Svoj pokornički obred, kojemu su se ljudi podlagali u znak priznavanja grešnosti i spremnosti na skori nastup novog Božjega zahvata, Krstitelj naziva "krst vodom na obraćenje" (r. 11), a Mesijin pokret zove "krštavanje Duhom Svetim i ognjem" (r. 11b).
U duhu SZ obraćenje uvijek znači povratak Bogu savezniku, novo prihvaćanje njegovih zapovijedi. Međutim iz povijesnog konteksta Krstiteljev poziv na obraćenje znači još nešto: poziv na otvaranje novom zahvatu Božjem o Mesijinu nastupu. Božje kraljevstvo, koje Matej iz poštovanja prema Božjem imenu zove nebeskim, jest milosna vladavina Božja nad ljudima i odgovor ljudi Bogu savezniku. Krstitelj se spremno podložio toj Božjoj vladavini i traži da mu se pokornici u tome pridruže. On ujedno najavljuje Mesiju, koji će biti najposlušniji Bogu među sinovima ljudskim i preko kojega će Bog najviše zahvaćati milosno u ljudsku povijest. Obraćenje na koje Krstitelj zove i u kojem prednjači jest otvaranje vjernika za ono što Bog sprema.