Korizma je vrijeme priprave na Uskrs, najstariji i najvažniji blagdan Crkve. Pripravljamo se "postom, molitvom i djelima bratske ljubavi", kako smo izrazili u zbornoj molitvi na Pepelnicu. U današnjoj zbornoj molitvi prosimo da i ove korizme "napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer".
Od starine za evanđelje ove nedjelje imamo prikaz Isusova napastovanja u pustinji. Rijetko imamo na umu da je ono slijedilo odmah nakon krštenja, prilikom kojega je glas iz neba predstavio Isusa kao ljubljenog Sina koji je Ocu po volji (usp. Mt 3, 17). U današnjoj zgodi đavao dva puta govori: "Ako si Sin Božji..." (r. 4 i 6), a zatim predlaže da Isus u znak sinovstva pretvori kamenje u kruh te skoči s vrha hrama. Đavao zna da je Isus na krštenju bio predstavljen kao Mesija i sada ga pokušava odvratiti od mesijanskog djelovanja po uzoru na Slugu Patnika iz Izaijine knjige.
Starozavjetna podloga ovom događaju iz evanđelja, u ovoj - Matejevoj - liturgijskoj godini, jest izvještaj o grijehu praroditelja kao izrazu sveopće grešnosti. Na toj je crti i drugo čitanje u kojem Pavao prikazuje sveopću grešnost Adamovih potomaka, korijenski ispravljenu po Isusu, novom Adamu.
Tako nam današnja čitanja pokazuju da Isus poslušnošću Bogu na početku svoga mesijanskog djelovanja počinje liječiti sveopću grešnost svoje ljudske braće i sestara.
To divno sažima predslovlje ove nedjelje:
"On je četrdeset dana postio
i tako posvetio našu korizmenu pokoru;
nadvladao je đavolske napasti
i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga,
da dostojno slavimo uskrsna otajstva
te jednom prispijemo k vječnome Vazmu."

Ovo je skraćeni dio jahvističkog izvještaja o stvaranju prvog ljudskog para i o njihovu grijehu neposlušnosti Bogu Stvoritelju. Tko je čitao Knjigu postanka, sjeća se da u njoj postoje dva izvještaja o stvaranju svijeta i ljudi. Na prvome je mjestu tzv, svećenički izvještaj, prema kojemu Bog najprije stvara prirodu, a ljudski par na kraju kao krunu svoga stvaralačkog tjedna. Ovdje imamo dio drugog ili jahvističkog izvještaja, koji je nastao u vrijeme Salomona. U njemu je sveti pisac ponajprije usmjeren prema čovjeku, koji je po dahu života plod posebnog Božjega stvaralačkog zahvata i u odnosu s drugim ljudskim bićima ostvaruje svoju punu ljudskost, a u neposluhu Bogu zaboravlja kao stvorenje svoju ovisnost o Stvoritelju.
U izrazu "sazda" sveti se pisac služi istim pojmom kojim se u ono doba prikazivala zanatska vještina lončara: kao što je lončar od gline pravio različite posude, tako je i božanski Lončar umijesio čovjeka od gliba zemaljskog. Udahnuvši mu "dah života", božanski je Lončar prenio na čovjeka nešto od svog života, uzdigao ga na razinu svoje slike, kako bi rekao pisac svećeničkog izvještaja o stvaranju (usp. Post 1, 27). Bog smješta "čovjeka koga je sazdao" u plodno područje s bujnom vegetacijom u znak posebne pažnje prema tom svome stvorenju.
U vrtu, koji je Bog čovjeku darovao kao priliku za pribavljanje hrane, rastu dva simbolska stabla: stablo života, koje označuje besmrtnost, i stablo spoznaje dobra i zla, koje označuje životnu mudrost. Božja zabrana trebala je prve ljude podsjećati na njihovu ovisnost o Stvoritelju: tek prihvaćanjem svojih stvorenjskih granica oni ostaju pravo mudri.
Neki pogani iz vremena kad je sveti pisac ovo zapisivao štovali su zmiju kao božanstvo i simbol ljudske plodnosti. Zato se pisac služi slikom zmije kao izvornog neprijatelja ljudske rase da prikaže pad praroditelja. To ogavno puzavo stvorenje iz vrta nagovara Adama i Evu da prekrše Božju odredbu, računajući na njihove potajne sklonosti da budu viši nego što jesu. Žena prva podliježe, a zatim i muškarac postaje solidaran s njome u pobuni protiv Stvoritelja. Otkriće da su goli dolazi iz konfliktnih odnosa s Bogom i međusobno. Iz iskustva svoga i drugih ljudi sveti pisac zna da je grijeh poremetio odnose svakog čovjeka sa Stvoriteljem i s drugim ljudima. Ograničeni čovjek zna biti inteligentno zloban prema svome Stvoritelju i drugom čovjeku. Grijeh je ušao u ljudsku povijest.

U ovom odlomku Pavao uči da su svi ljudi od Adama naslijedili sveopću grešnost a od Krista oproštenje te izvorne grešnosti.
Poslanica Rimljanima srž je Pavlova nauka o opravdanju po vjerničkom pristajanju uz Isusa raspetog i uskrslog. "Opravdanje" je Pavlov izraz za susretanje s Bogom, prijateljstvo s Bogom. Bog je u svom planu spasenja, smrti i uskrsnuću Isusovu dao spasenjsku vrijednost za sve ljude: prihvaća za svoje sinove i kćeri sve ljude koji mu se obraćaju u Kristu po Duhu.
Ovaj odlomak pretpostavlja starinsko osjećanje ljudske solidarnosti po uključenju u obitelj, pleme, narod i čovječanstvo. Uključen u obitelj i pleme, pojedinac se osjećao sretnim i zaštićenim u svojim pravima i potrebama. U tom ozračju plemenske solidarnosti povijesni su čitatelji lagano razumjeli da se Adamov grijeh prenosi na sve Adamove potomke te da je Krist novi Adam u kojem dobivamo više nego što smo po starom Adamu izgubili. "Time što svi sagriješiše na sve ljude prijeđe smrt" (r. 12) - konstatacija je sveopće grešnosti. Pavao nije susreo ljude koji ne bi griješili, pa na temelju starozavjetnog nauka uči da pojedini ljudi osobnim grijesima prihvaćaju Adamov bunt protiv Boga. Njemu međutim nije u prvom redu do slikanja sveopće grešnosti, baštinjene od Adama. Važnije je ono što svi ljudi dobivaju u novom Adamu: "Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu" (r. 15). "Mnogi" u biblijskom kontekstu znači "svi". Ovdje Apostol ističe solidarnost Krista čovjeka s ljudskom braćom i sestrama zato što Isusa uspoređuje s praocem Adamom. Time ne niječe svoju vjeru da je Krist "jednak s Bogom" te da je utjelovljenjem "uzeo lik sluge" (usp. Fil 2, 6-7). Zbog solidarnosti postaje "grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život" (r. 18). Iz ove formulacije vidimo da je opravdanje pravi život, život s Bogom. Adamov neposluh donio je njegovim potomcima rađanje u izvornoj grešnosti, u stanju nesposobnosti za prijateljstvo s Bogom. Isusov posluh donosi ljudima uključenost u pravdu Božju.

"Odvede Duh Isusa u pustinju da ga davao iskuša" (r. 1). Riječ je o pripravi na mesijansko djelovanje u osami. Prilikom krštenja Isus je od Oca dobio znak da je vrijeme za mesijansko propovijedanje Kraljevstva, a sada pobliže razmatra kakav Mesija treba biti: po želji sunarodnjaka, koji očekuju čudotvorca i izgonitelja stranaca, ili po Očevu planu. Broj od četrdeset dana provedenih u pustinji podsjeća na Mojsija koji je boravio 40 dana na svetoj gori prije dobivanja ploča Saveza (usp. Izl 24, 18). Slično se Ilija kroz 40 dana obnavljao u proročkom zvanju (usp. 1 Kr 19, 8).
Sve tri kušnje poticaji su da budu moćni Mesija, Mesija po želji naroda: čudotvorac, oslonjen na izvanrednu Božju zaštitu, žedan političke slave. Sotona računa na objavu očitovanu prilikom krštenja: "Ako si Sin Božji...", znači "Ako si zaista Mesija, ako želiš da te ljudi oduševljeno prihvate kao Mesiju svojih nacionalnih snova." Sotona što znači Protivnik - navodi Sveto pismo, a Isus svaki put odgovara novim navodom iz Ponovljenog zakona. To znači da je iz svete knjige svoga naroda, koju je smatrao obvezatnom riječju Božjom, tražio svjetlo za svoje mesijansko djelovanje. "Odlazi, Sotono" (r. 10) podsjeća na zgodu s Petrom, koji je odmah nakon obećanja primata i Isusove najave da odlazi u Jeruzalem, gdje ga čeka nasilna smrt, pokušao Isusa odvratiti od hoda u Jeruzalem. Bojao se za svoju vjeru u Isusa patničkog Mesiju: ako je Božji Pomazanik, ne smije završiti neuspjehom. Isus je i Petru rekao: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16, 23). Obje zgode pokazuju Isusovu spremnost da i uz žrtve ostane vjeran volji Očevoj.
Isus u kušnji ne podliježe napasti. Ne bira ono što mu izgleda lakše, nego ono na što ga Bog zove. A doznaje na što ga Bog zove molitvom, postom, razmišljanjem u osami, razmatranjem riječi Božje. Matej je tako ispripovijedao ovaj događaj da podsjeća svu crkvenu zajednicu na potrebu suprotstavljanja napasti trijumfalizma i jeftinog uspjeha.
S Isusom i mi danas ulazimo u četrdesetodnevno vrijeme posta, molitve, razmišljanja. Od njega koji se u kušnji suprotstavio ponudama Protivnika tražimo danas snagu za vjerno traženje i požrtvovno vršenje volje Božje u našim prilikama.