Liturgijsko štovanje svetog Josipa počelo je među egipatskim kršćanima u 8. stoljeću. Križari su njemu u čast podigli crkvu u Nazaretu u 12. stoljeću i znatno su pridonijeli širenju njegove pobožnosti u Evropi. U tom širenju isticao se u 15. stoljeću sveti franjevac Bernardin Sijenski. Svetkovinu je uveo u opću Crkvu Grgur XV. 1621. Talijanski i francuski karmelićani uveli su uz to posebnu svetkovinu Zaštite sv. Josipa, koju je Pio IX. 1847. proširio na svu Crkvu te odredio da se slavi na treću nedjelju nakon Uskrsa, ali je to udvostručenje dokinuto već 1956.
Liturgijska reforma Drugoga vatikanskog sabora zadržala je vlastito predslovlje ove svetkovine, a odredila za prvo čitanje odlomak o Davidovu potomku iz Druge o Samuelu, zatim odlomak o vjeri Abrahamovoj u Poslanici Rimljanima. Za evanđelje je i prije Sabora uziman odlomak o anđelovu navještenju Josipu u vezi sa Sinom Marijinim iz Mt 1, 18-21. Reforma je odredila da se uzima i r. 16 kao zaključak Isusova rodoslovlja, koje je zapravo Josipovo rodoslovlje, te doda r. 24 a u kojem je istaknuto da je Josip postupio onako kako mu je u snu naredio anđeo Gospodnji. Reforma je dodala mogućnost da se za evanđelje uzima i Lukina zgoda o dvanaestogodišnjem dječaku Isusu u Hramu u kojem Marija predstavlja Josipa kao zabrinutog oca.
Saborska reforma donijela je prerađene misne molitve ovoj svetkovini. U zbornoj ispovijedamo da je Bog vjernoj skrbi svetog Josipa povjerio početak našeg spasenja te molimo da Crkva vjerno čuva i privodi k punini ta otajstva spasenja. U darovnoj se podsjećamo da je Josip odano služio Božjem Jedincu rođenu od Djevice i prosimo da i mi služimo čista srca Božjem oltaru.
Popričesna je duhovita igra riječi na latinskim izrazima custos (čuvar) i custodire (čuvati): o svetkovini sv. Josipa Bog nas je nahranio svojom riječju i svetom pričešću; molimo ga da nas i dalje hrani svojom trajnom zaštitom (protectione) te da čuva (custodi) u nama svoje darove. Josip je zaštitnik Djevice Bogorodice i čuvar Božjeg Jedinorođenca. Muškarac-vjernik koji je prisutan a nenametljiv. Bez obzira na rod i dob, od njega bismo svi trebali učiti. Znademo li biti prisutni a nenametljivi, štititi i čuvati, a ne ucjenjivati?

Ovo čitanje uvršteno je u današnju liturgiju zbog rodoslovlja Isusova. Matej i Luka slažu se u podatku da se zaručnik Isusove majke zvao Josip i da je bio iz kuće Davidove. Luka na početku rodoslovlja ističe kako se "smatralo" da je Isus sin Josipov, ali on sa svojim čitateljima znade da je Marija začela Isusa na djevičanski način, uz Božju čudesnu intervenciju, a Josip je pred Židovskim vjerskim i državnim vlastima priznavao Isusa za svoje dijete, jer je od Boga dobio poziv da bude čuvar svete obitelji (usp. Mt 1, 20). Muževljevo priznavanje djeteta kao svoga pred Zakonom je bilo važnije od same činjenice fizičkog očinstva.
Odlomak je dio Natanova proročanstva Davidu koji je od Božjeg čovjeka tražio znak za početak gradnje hrama. Pribavio je zemljište i smatrao da nije dolično što kovčeg Saveza boravi u šatorskom svetištu, a kralj u palači. Natan mu je u početku odgovorio da smije početi s gradnjom hrama, ali je sutradan - dobivši novu objavu - povukao riječ: neće David sagraditi materijalnu kuću Bogu, nego će Bog njemu podići Potomka čija će vladavina vječno trajati. Cijelo proročanstvo teološka je igra riječi na hebrejskim izrazima "kuća" (bayit) i "potomak" (zera). Obje riječi imaju dvostruko značenje. Prva ne znači samo materijalnu zgradu za stanovanje nego i obiteljsku lozu, ovdje kraljevsku kuću Davidovu. Druga znači ponajprije "sjeme", a onda i potomka. "On će sagraditi dom imenu mojemu" odnosilo se povijesno na Davidova nasljednika Salomona koji je podigao Hram, ali je on bio razrušen prilikom babilonske invazije 586. pr. Kr. "Ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac a on meni sin" - odnosilose povijesno na trajnost Davidove dinastije, jer se nakon Davidove smrti kraljevstvo razdijelilo na dva: u Južnom s glavnim gradom Jeruzalemom ostao je kralj iz davidovske loze, a u Sjevernom su se uglavnom smjenjivali generali tako da je nasljednik ubijao prethodnika.
Nakon babilonskog sužanjstva izumrla je davidovska loza. Židovi povratnici dobili su određenu autonomiju unutar Perzijskog Carstva, ali ne i kralja. Kad su u svojim svetim knjigama čitali Božje obećanje o Davidovu potomku, znali su da se to više ne može odnositi na kraljevsku službu u političkom smislu. Zato "tvoje će kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom" već za starozavjetne vjernike
I nije političko kraljevstvo u smislu povijesnog kontinuiteta. U Natanovu proročanstvu o Davidovu Potomku izraelski proroci nakon sužanjstva vidjeli su idealnog vladara koji će uspostaviti Božju vladavinu nad Izraelom te omogućiti da i drugi narodi postanu dionici milosne vladavine Božje. Takav Davidov Potomak jest Isus koji je sam sebe zvao Sinom Čovječjim, a narod ga je zvao Prorokom, Sinom Davidovim (usp. Mk 10, 47; Mt 12, 23; 21, 15 i dr.). Isus je mogao pred svojim sunarodnjacima biti Sin Davidov zato što ga je Josip pred Zakonom priznavao za svojega sina i zajedno s Marijom odgojio za mesijansko zvanje.

U prvom dijelu Poslanice Rimljanima Pavao tumači da je za opravdanje ili milosni savez s Bogom dovoljna krsna vjera. Starozavjetni propis o obrezanju nije više obvezatan u Crkvi sastavljenoj od obraćenih Židova i pogana. U četvrtoj glavi to osvjetljuje primjerom vjernika Abrahama za kojeg Knjiga postanka kaže da je opravdan vjerom, i prije nego se obrezao. Abraham je primjer opravdanja po vjeri zato:
l. što je u Post 15, 6 proglašen opravdanim na temelju vjere (Rim 4, 1-8);
2. to se dogodilo prije nego se obrezao u znak Saveza (Rim 4, 9-12);
3. opravdanje je Božji dar, a ne zasluga na temelju djela Zakona (Rim 4, 13-17);
4. on je duhovni otac i slika svih vjernika (Rim 4, 18 25). U današnjem odlomku liturgija gleda u Abrahamu vjerniku sliku Josipa za kojeg Mt 1, 19 kaže da je bio biblijski "pravedan", a to znači Bogu odan. Abraham je povjerovao Bogu koji mu je obećao da će dobiti potomka i postati "baštinik svijeta". Tako je i Josip povjerovao u anđelovu riječ o Marijinu Sinu, kojemu Josip omogućuje ulazak u izraelsku obitelj. Abraham je povjerovao Bogu "koji oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije". Tako je i Josip u Isusu, koji je izgledao kao i drugi nazaretski dječaci, vidio mnogo više nego ostali mještani. Abraham je vjerovao "u nadi protiv svake nade". Takav je bio i Josip kad je svoju obitelj morao sklanjati u inozemstvu pred Herodovim bijesom, a onda u dugim godinama nazaretske radionice čekati da se počne ispunjavati ono što je Bog predskazao u Dječaku. Bile su to godine Josipove tihe prisutnosti u Marijinu i Isusovu životu. Prisutnost bez koje njih dvoje ne bi mogli postati i ostati ono što Bog od njih traži.

Zgodu o dvanaestogodišnjem dječaku Isusu u Hramu imali smo u ovoj liturgijskoj godini na blagdan Svete Obitelji. Tom smo prilikom vidjeli da je Luka ovdje htio pokazati Isusovu svijest vlastitog zvanja na prijelazu iz dječačkih u mladenačke godine. "Biti u onome što je Oca mojega" za Isusa je važnije od planova koje o njemu imaju zemaljski roditelji. To je za Mariju i Josipa prvi doživljaj Isusa kao drukčijeg od onoga što su očekivali. Prvi Isusovi koraci u nezavisnost odraslog sina bili su bolni za Mariju i Josipa.
Marija ovdje govori: "Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili!" To je ukor Isusu i izraz roditeljske zabrinutosti. Ona ima inicijativu, jer je Josip samo pred Zakonom otac Isusov. Ona se osjeća zato nadležnom da Isusa ukori. Luka zaključuje: "Oni ne razumješe riječi koju im reče!" To znači da nije bilo jednostavno ni lagano živjeti s Isusom kad je počeo otkrivati svoj mesijanski identitet i nadilaziti obiteljsko ognjište. Kao i drugi mladići i djevojke, on prestaje postupati prema očekivanju roditelja. Traži svoj osobni put u život. Marija i Josip prihvatili su takvo "udaljavanje" Isusa da bi mu omogućili približavanje Ocu nebeskom i planu koji Otac za njega sprema. Tim približavanjem Ocu Isus će na nov način postati i član svoje zemaljske obitelji. Neće biti izgubljen za svoju Majku a ni za Josipa, iako će Josip umrijeti prije početka Isusova mesijanskog djelovanja.
Ovdje se posljednji put u Novom zavjetu spominje Josip. On je i ovdje tiho prisutan; spreman da pomogne, ali je nenametljiv. Mariji i Isusu omogućuje nužnu samostalnost, ali ih ne ostavlja na cjedilu u presudnim događajima zajedničkog života. U tome je primjer svim vjerničkim muževima i očevima, ali i ostalim vjernicima. S njime bismo svi trebali učiti biti prisutni, ali nenametljivi u svojoj obitelji, župi, mjestu i Crkvi.