Za prvo čitanje imamo odlomak o Iliji u spilji na svetoj gori Horebu. Iz cijelog 19. poglavlja Prve knjige o kraljevima, odakle je uzet ovaj odlomak, znademo da je to prorokova obnova u zvanju. Umoran od državnog progona i nikakva odaziva Izraelaca, Ilija se sklonio u pustinju i poželio umrijeti, jer više nije vidio smisla u proročkom zvanju i zemaljskom životu. Bog mu je poslao po anđelu hranu i pozvao ga na put dug 400 km na svetu goru Horeb. Tamo mu se objavio uz "šapat laganog i blagog lahora". Nakon tog doživljaja Ilija se vratio u Izrael, uzeo sebi za pomoćnika Elizeja i nastavio svoje proročko djelovanje.
U evanđelju Isus dolazi učenicima u kasne noćne sate po vodi uzburkanoga Genezaretskog jezera. Objavljuje svoj božanski identitet: "Ja sam, ne bojte se!" Petar "spazi vjetar, počne tonuti" i vapi Isusu za pomoć (r. 30). Apostoli u prirodi doživljavaju Isusov božanski identitet, otkrivaju svoju slabu vjeru i vape s Petrom: "Gospodine, spasi nas!"
Ovi svetopisamski događaji u današnjoj liturgiji potiču nas na otkrivanje Boga u prirodi te na traženje snage za svoje redovno ljudsko i vjerničko djelovanje. U ljetnim mjesecima ljudi koji žive od poljoprivrede radom na poljima ubiru plodove svoga rada i tako imaju priliku otkrivati Boga u prirodi. U ljetnim mjesecima ljudi odlaze na more i u prirodu da se odmore od redovnih poslova, zbliže sa svojim ukućanima i prijateljima te razmisle o svom životu.
Ova liturgija može nam biti poticaj i na kršćansko uključivanje u "pokret zelenih". Ljudi različitih vjera i nacija sve više uviđaju potrebu zaštite prirode od zagađivanja. Bog je stvorio zemlju da je obraduju ljudi svih generacija. Zato je ne smijemo industrijskim otpacima onesposobiti za buduće generacije. Zaštita Božjih darova prisutnih u prirodi tiče se
i nas kršćana. Počnimo od sebe: otkrivamo li Boga u prirodi, zagađujemo li okolinu svojim smećem i otpacima na ulici, na kolodvorima, u vlakovima, na izletištima?

"U one dane" odnosi se najprije na sve vrijeme Ilijina djelovanja u Sjevernom Kraljevstvu, kad je trebao oživljavati vjeru u Boga jedinoga u državi u kojoj kralj Ahab i kraljica Izebela državnom silom nameću pogansku religiju. "U one dane" iz neposrednog konteksta znači također u vrijeme Ilijine krize u proročkom zvanju, kad je po Božjoj odredbi došao na Horeb i nastanio se u jednoj pećini. Iz našeg odlomka izostavljeno je pitanje: "Što ćeš ti ovdje, Ilija" (r. 9b). To je Božji ukor proroku-dezerteru. Izostavljena je i Ilijina isprika i optužba:
- on je bio vjeran, a Izraelci kao narod ostaviše svoga Boga;
- silom je zabranjeno štovanje Jahve a proroci izloženi progonu;
- njegov je život u opasnosti.
Prorok je prenoćio u pećini i dobio poruku: "Izidi i stani pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi!" (r. 11). "Stati pred Boga" znači nastupiti kao Božji poslanik. Prorok je trebao u prirodi doživjeti Božji prolaz ili prisutnost. Bog nije bio u silnom vihoru i olujnom vjetru, kao što je Ilija očekivao, jer bi po njegovoj želji Bog trebao odlučno uništiti sve svoje protivnike. Bog nije bio ni u potresu niti u ognju. Bio je u "šapatu laganog i blagog lahora". Time je zatražio od eksplozivnog proroka da ukroti svoju narav i tako služi blagomu i milosrdnomu Bogu u ljudskoj braći i sestrama.
Ilija prekriva lice proročkim plaštem i time podsjeća na Izl 33, 18-23, gdje Mojsije zakriva lice dok Bog prolazi u svojoj slavi. Ovdje Bog postupa prema Iliji kao intimni prijatelj. Iz prijateljevanja s Bogom Ilija će smoći snagu da se vrati svojemu proročkom poslu.
I mi možemo prepoznavati Boga u šapatu lahora. Zato razvijajmo u sebi sposobnost za opažanje ljepota prirode. Uzimajmo sebi vremena za razmišljanje o sebi pred Bogom u prirodi. Za to ne trebamo ići na more ili u planine.

Ovaj odlomak početak je Pavlova teološkog traktata o Crkvi i Židovima kao narodu Božjem koji u Pavlovo doba kao narod ne prihvaća Isusa za Mesiju. Ta rasprava spada u dogmatski dio Poslanice Rimljanima u kojem Apostol naučava da su svi ljudi od rođenja grešni te da im Bog dariva opravdanje po vjeri i krštenju u Krista raspetoga i uskrsloga. Obradivši grešno stanje ljudskog roda te povijest spasenja s primjerom Abrahama kao onoga koji je opravdan vjerom, bez obrezanja, Pavao je prikazao život krštenika pod utjecajem Duha Svetoga.
U ovom odlomku izražava svoju žalost, on Židov, što njegovi sunarodnjaci ne prihvaćaju Isusa Židova za Mesiju. "Silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu." Pita se kako se u njegovo misionarsko djelovanje među poganima uklapa žalosna činjenica da Židovi kao narod ne prihvaćaju Isusa za Krista i Gospodina. "Svjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom" - on na to neprestano misli, Duh uskrslog Krista na to ga potiče. Priznaje da bi pristao i na prokletstvo ili razdvajanje od Krista, samo da njegovi sunarodnjaci "po tijelu" pristanu uz Krista. Židovi su i dalje njegovi sunarodnjaci, on ih se ne odriče niti stidi. Ne misli da je izdao svoj narod i vjeru djedova što je postao kršćanin i misionar kršćanstva među poganskim narodima. Kad govori o sunarodnjacima "po tijelu", pomalo aludira na raniju raspravu o Abrahamovim sinovima po tijelu i po obećanju ili po duhu. Kršćani su djeca Božja vjerom sličnoj Abrahamovoj, iako nisu Abrahamovi potomci po tijelu. Tom nijansom "po tijelu" Pavao hoće reći da se najprije osjeća kršćaninom i članom ljudske obitelji a onda pripadnikom jedne političke zajednice i naroda.
Zatim nabraja devet povijesnih zasluga Židova kao nešto što i u vrijeme kršćanstva ne gubi vrijednost: oni su Izraelci (to jest narod Božji), njihovo je posinstvo, zatim Slava, savezi, zakonodavstvo, bogoštovlje, obećanje, oci. Vrhunac je što je od njih Krist po tijelu. Mi smo kršćani toliko istrgli Isusa iz židovske duhovne i kulturne sredine da rijetko zamišljamo Gospodina i njegovu Majku kao tamnopute Židove. Naši su ih umjetnici kroz stoljeća prikazivali kao plave Evropljane.
Kršćanstvo kao povijesna religija ima svoj korijen u židovstvu. Isus Židov neka nam pomogne da s više kršćanskog poštovanja susrećemo Židove, o njima govorimo i na njih mislimo.

Ovo se događa odmah nakon gozbe koju je Isus priredio od malo kruha i riba za veliko mnoštvo ljudi u nenastanjenu kraju. Izraz "prisili učenike da se prebace prijeko" - ima na umu da su sustolnici Isusove gozbe željeli na silu Isusa učiniti kraljem (usp. Iv 6, 15). Apostoli su brzo podlegli oduševljenju mnoštva. Da ih zaštiti od političkog i trijumfalističkog poimanja Mesijine uloge, šalje ih na drugu stranu jezera lađom, a on se povlači u osamu na molitvu. Ta molitva morala je biti razgovor s Ocem o dotadašnjem dijelu mesijanskog djelovanja i traženje svjetla za nove korake.
"Četvrta noćna straža" po grčko-rimskom dijeljenju noći vrijeme je oko tri ujutro. Hodom po vodi jezera, koju su Galilejci od milja zvali morem, Isus pokazuje svoju bitnu bliskost s Bogom, koji prema učenju Starog zavjeta gospodari prirodnim silama i pobjeđuje valove smrti. Tako Job patnik ponosno ispovijeda: "Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao" (8, 9; usp. Job 38, 16; Ps 77, 19; Iz 43, 16). Ustrašenim apostolima Isus dovikuje: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" (r. 27). U grčkom izvorniku za "ja sam" stoji ego eimi, a to je u Starom zavjetu formula Božjeg objavljivanja Mojsiju i Izraelcima u babilonskom sužanjstvu. Kao što je u vrijeme izlaska iz egipatskog ropstva i babilonskog sužanjstva Bog prisutan uza svoj narod, tako je u vrijeme Crkve prisutan po Kristu Isusu.
Petar doživljava Isusov hod po vodi i vlastito izbavljenje u oluji kao siguran dokaz Isusova božanskog identiteta: "Uistinu, ti si Sin Božji!" On i ostali članovi zbora Dvanaestorice još će trebati sazrijevati u toj vjeri. Oluja na jezeru oslobodila ih je krivog poimanja Mesije i pomogla im da uvide kakav Mesija je Isus.
Iz ovog događaja trebamo od Isusa naučiti povlačiti se "na goru, nasamo" (r. 22), u prirodu. Isus se u prirodi molio. Doživio je susret s Ocem čiju je volju želio vršiti svim svojim bićem. Od apostola trebamo naučiti da nas Božja prisutnost u prirodi oslobađa od lažnog poimanja Boga i naše uloge u njegovu planu spasenja za sve ljude.
Bog se objavljuje u prirodi. Zato traži da prirodno blago čuvamo za sve ljude svih generacija.