U prvom čitanju kralj Salomon, naslijedivši svoga oca Davida, moli od Boga dar mudrosti prilikom nastupa kraljevske službe. Bog mu obećava vjerničku i vladarsku mudrost na temelju koje će moći pravedno voditi svoj narod prema miru i blagostanju.
U evanđelju imamo završetak govora u prispodobama. Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji nenadano otkrije sakriveno blago u njivi. Također kao trgovac koji sve rasproda da bi pribavio dragocjeni biser. Ali i kao mreža puna svakakvih riba. Isus zaključuje svoj govor uspoređujući se s "pismoznancem upućenim u kraljevstvo nebesko, sličnim čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro" (r. 52). Najprije novo pa staro. Svojim povijesnim slušateljima time je pokazao svijest da u njegovu učenju ima puno novoga, ali da ni staro ne smije biti odbačeno.
Ovu Isusovu izreku donosi jedini Matej u svom evanđelju. Očito da je njemu i prvim povijesnim čitateljima bila važna. Promijenio se svijet u kratkom razdoblju od Isusove smrti i uskrsnuća: godine 70. propala je židovska država, kršćanski misionari izašli su među poganske narode, Crkva živi i djeluje u novim prilikama. Kako vlastitim vjernicima i zainteresiranim poganima propovijedati događaje i riječi Isusove da prepoznaju u Isusu Spasitelja i rado se pridruže crkvenoj zajednici? Kako se otvoriti za nove potrebe ljudi koji su u Crkvu već ušli ili se spremaju u nju ući, a ne pogaziti ono što je Isus Crkvi darovao i zadao?
Drugi vatikanski sabor uči da je Crkvi potrebna trajna obnova koja "se sastoji u sve većoj vjernosti njezinu pozivu. Krist Crkvu u njezinu hodu zove na onu neprekidnu reformu koja joj je kao ljudskoj i zemaljskoj ustanovi trajno potrebna" (UR 6).
Na misi ove nedjelje pitamo se kako prihvaćamo nužne promjene i obvezatnu tradiciju u Crkvi. Jesmo li učenici Kraljevstva koji iz Božje riznice iznose i prihvaćaju novo i staro?

Dvije knjige o kraljevima sačinjavaju prema židovskom nazivanju četvrti dio Starijih proroka (uz Jošuu, Suce te 1 i 2 Sam). One iznose povijest izraelskog i judejskog kraljevstva od smrti Davidove 970. do babilonskog sužanjstva 587. pr. Kr. Nije im prvotni cilj iznijeti točan redoslijed kraljeva i povijesnih događaja, nego vjerničko gledanje na povijest naroda Božjega. Narod koji od Boga očekuje zaštitu, a ne vrši obveze Saveza s Bogom, biva pripušten sužanjstvu da se u tuđini obnovi u svojoj vjeri.
Nadahnuti pisac predstavio je na početku Salomona kojemu samo ime znači "Mirotvorac" -kao vrlo sposobnog vladara koji počinje svoju vladavinu žrtvom u čast Bogu. U noći nakon toga Salomon ima viđenje u snu. Dio njegova razgovora s Bogom uzet je za naše čitanje. U cijelome molitvenom razgovoru Salomon ističe:
- zahvalnost Bogu što ispunja obećanje dano Davidu o vladaru iz njegove loze;
- svoju nedostojnost da u službi naslijedi mudrog i sposobnog oca;
- molbu da ima "srce koje sluša".
Srce je u hebrejskom središte čovjekove intelektualne jezgre, jer srcem biblijski čovjek snuje, planira i planirano ostvaruje. Zato "imati srce koje sluša" (naš prijevod kaže pronicljivo srce) znači biti otvoren za savjete iskusnih i upućenih, ali prvenstveno za Božju riječ koja ostaje temeljni zakon Božjeg naroda pa i vladara u tom narodu.
Božji odgovor sadrži sljedeće elemente:
- pohvalu Salomonu što ne traži dug život, bogatstvo niti uništenje protivnika;
- dar vladarske i vjerničke mudrosti;
- dar bogatstva i slave;
- dar duga života, ako bude držao Božje zapovijedi.
Cijeli je dijalog pouka o dužnostima vladara u narodu Božjem. Mudro je srce vrlina koju trebaju svi ljudi i svi vjernici. Mudrost je ovdje prvenstveno u "slušanju" -Boga i ljudi.

U ovom kratkom odlomku Pavao zove krštenike na zahvalnost Bogu za dar vjerničkog poziva na pridruženje Kristu i Crkvi.
On u svojim poslanicama često upotrebljava starozavjetni motiv o pozivu. Na primjeru Abrahama, koji se odazvao Bogu i Bog od njega načinio velik narod, on kaže da je "Bog onaj koji oživljuje mrtve i zove na postojanje ono što ne postoji" (Rim 4, 17). Prvi poziv jest poziv u život, na postojanje. Zatim slijedi poziv na vjeru u Krista Isusa. Svi su krštenici "pozvani u milosti Kristovoj" (usp. Gal 1, 6). Bog krštenike, nadalje, zove "u svoje kraljevstvo i slavu" (1 Sol 2, 12). Svjestan da je vjera darovani Božji poziv, on potiče krštenike da žive dostojno svoga poziva (Ef 4, 1). Tu je uključen i poziv na slobodu i mir (usp. Gal 5, 13 i 1 Kor 7, 15).
U ovom kontekstu Pavlova nauka o različitim aspektima Božjeg poziva valja razumjeti i današnje čitanje: "Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani" (r. 28). Na Bogu je inicijativa. Misionari su mnogima propovijedali. Povjerovali su samo pozvani. To je Božji plan, čisti dar, bez ikakve zasluge krštenika. Misao na takav smišljeni, planirani Božji poziv Pavla i ostale krštenike ispunja zahvalnošću i poniznošću. Ovdje "znamo" znači: osvjedočili smo se, u svom vjerničkom iskustvu prepoznali smo Božju providnost.
"Predvidje, predodredi, opravda, proslavi" (r. 29-30) jesu različiti stupnjevi Božjeg poziva. U njima Pavla ne muči pitanje neodazvanih ili onih koji nikada nisu čuli za Krista. On je toliko ispunjen zahvalnošću za poziv da želi kod čitatelja takvu zahvalnost probuditi, a ne rješavati pitanje nekršćana ili ateista.
"Prvorođenac među mnogom braćom" - dio je Pavlova nauka o božanskom posinstvu. Pricijepivši nas po krsnoj vjeri na Krista raspetog i uskrslog - koji je njegov pravi Sin - Otac nebeski učinio nas je svojom posinjenom djecom. Prenio je na nas dostojanstvo svoga jedinorođenog Sina. Pojam posinstva Pavao je preuzeo iz grčko-rimskog prava i jedini ga on upotrebljava među novozavjetnim piscima. Ako zemaljski roditelji mogu prenijeti na dijete koje su usvojili svoja prava, još više to može učiniti nebeski Otac. U Sinu nas je trajno uzljubio i ta je ljubav s Božje strane neopoziva.

Prispodobe o blagu zakopanu na njivi, zatim o dragocjenom biseru i o mreži punoj svakakvih riba - vlastite su Mateju. Za prvu od njih valja imati na umu česta seljenja Izraelaca s vlastitih ognjišta u vremenu okupacije od strane moćnih armija sa sjevera i s juga. Običavali su na njivi zakopati blago nadajući se da će ga naći kad se vrate. Često se uopće nisu vratili pa su novi posjednici stoljećima kasnije prilikom oranja i kopanja na njivi nailazili na blago. I prispodoba o dragocjenom biseru ukorijenjena je u povijesnim prilikama Isusova vremena. Palestina je bila premalena da bi u njoj mogli od poljoprivrede, stočarstva i voćarstva živjeti svi Izraelci. Na najstarijem sinu ostajalo je domaćinstvo. Mladu braću on je trebao isplatiti i oni su odlazili u bijeli svijet. Mnogi su postajali trgovci. Trgujući doznali bi za kakav dragocjeni biser, sve bi prodavali da ga nabave. Ove dvije kratke prispodobe ističu da je pojava Kraljevstva Božjeg među ljudima nešto radosno i usrećujuće. Zato bi oni koji ga prihvaćaju trebali izgledati spašeni, radosni.
Treća prispodoba opet je na liniji Matejeva upozorenja Crkvi da bude strpljiva s grešnicima u vlastitim redovima. Sada - u vremenu od uzašašća do Isusova drugog dolaska -u Crkvi kao i u ljudskoj zajednici ima svetaca i grešnika. Isus zabranjuje strogo razdvajanje ili prebrojavanje. Pobožni trebaju biti radosni u služenju Bogu i tako se vladati da grešnici požele obratiti se. Nimalo lagan zadatak.
"Upućen u kraljevstvo nebesko" (r. 52) zapravo bi trebalo prevesti: "koji je postao učenik kraljevstva nebeskog" - koji se odazvao na učeništvo i koji druge uvodi u učeništvo. Takav je bio gospodin Isus tijekom svojega mesijanskog djelovanja. Znao je da njegov nauk zbunjuje mnogog dobronamjernoga Izraelca. Osjećao se učenikom i učiteljem Kraljevstva koji iznosi novo i staro. Najprije novo pa staro. To traži i od svojih sljedbenika u vremenu Crkve. Jedan od takvih je i Matej, koji je gradu o Isusu presložio za potrebe Crkve u novim prilikama.
Kad se u našim župnim crkvama nešto staro uklanja a novo postavlja, velik dio vjernika daje do znanja da im se to ne sviđa. Dakako da umjetnine u crkvenim zgradama prvenstveno trebaju poticati na pobožnost i stvarati ozračje molitve. Ako u konkretnoj vjerničkoj sredini one postižu obratno, svećenici bi o tome trebali voditi računa. Ipak ni crkva kao zgrada ni Crkva kao zajednica krštenih nije muzej starina.
Svima nam je potrebna vjernička mudrost pri otvaranju za novo i pri čuvanju starog. Neka nam je po svome Duhu udijeli Gospodin Isus -uvijek nov i uvijek star, isti.