U evanđelju imamo nastavak govora u prispodobama. Prošle smo nedjelje imali prispodobu o sijaču i sjemenu. Ove nedjelje imamo tri nove: kukolj u pšenici, gorušičino zrno, kvasac u tijestu. Svima im je zajedničko da u kraljevstvu Božjem inicijativa dolazi od Boga te da Kraljevstvo nije vrednota kojom bi ljudi mogli raspolagati i manipulirati po zemaljskoj logici.
Predlagači čitanja stavili su u prvi plan prispodobu o kukolju u pšenici, jer su za prvo čitanje odabrali odlomak iz Knjige mudrosti o Bogu kao strpljivom gospodaru ljudi koji ne žuri s kažnjavanjem.
Psalam 86, iz kojeg je današnji pripjev, individualna je tužbalica u kojoj molitelj priznaje svoju bijedu i nevolju, ali ujedno izriče uvjerenje da je Bog dobar te da rado prašta. Pripjev Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš povezuje današnje prvo čitanje i evanđelje. Po njima nam se danas Bog otkriva kao sveopći gospodar ljudi koji ne uživa u kažnjavanju. On najprije nudi pomoć, oproštenje i spasenje, a na kraju će postupiti kao sudac.
U prispodobi o kukolju u pšenici povijesni je Isus htio objasniti farizejima, zelotima i esenima - koji su složno naglašavali podjelu između grešnih i pobožnih te očekivati oštru kaznu Božju za grešnike već na ovom svijetu - zašto je "Gospodin Bog milosrdan i blag, spor na srdžbu - sama ljubav i vjernost", kako ističe današnji pripjevni psalam (r. 15). Gospodar iz prispodobe ne dopušta slugama da u vremenu rasta čupaju kukolj iz pšenice: "Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu!" (r. 29). Pšenica i kukolj rastu u busovima tako da im je žilje isprepleteno. U vremenu rasta ne može se odvojiti žilje kukolja a da se ne dovede u opasnost pšenica. Pred pojavom zla među ljudima i u vlastitim redovima vjernici ne smiju podlijegati panici. Trebaju nastavljati Isusovo poslanje u svijetu, unatoč činjenici da među samim vjernicima i među svim ljudima ima zla i grijeha.

Knjiga mudrosti nastala je među aleksandrijskim Židovima koji su se u sredini s grčkom kulturom susreli s drukčijom životnom filozofijom, vjerskim kozmopolitizmom i povjerenjem sugrađana u ljudsku pamet. Sveti pisac želio je svoju braću i sestre sačuvati od štetnog utjecaja grčke filozofije i religijskog sinkretizma pa je ovu knjigu izvorno napisao na grčkom, vjerojatno oko 50. godine pr. Kr.
Jedno od pitanja Židova u dijaspori bila je Božja pravda prema grešnicima i zlobnicima. Ako je Bog svemoćni gospodar ljudi, zašto ne ušutka spletkare, zlobnike i nepravedne osobe? Kad Bog dijeli svoju pravdu?
Da bi odgovorio na to pitanje, sveti pisac podsjeća na Božju blagost prema starosjediocima Svete Zemlje u koju je doveo svoj narod Izrael. Nije ih uništio odmah da bi pokazao kako ne pretjeruje u svojoj srdžbi. Upravo zato što je gospodar svih, on je blag prema grešnicima dok putuju zemaljskim životnim stazama. Nije štedio Kanaance zato što ne bi znao za njihova zlodjela niti što bi se koga bojao, nego da svoj narod pouči kako pravda i blagost trebaju resiti ljude.
Odlomak počinje ispoviješću nadahnutog pisca: "Osim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve, da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo." Od aleksandrijskih Grka sveti je pisac preuzeo misao povezanosti ljudi svih naroda. Bog, koji je sveopći gospodar, brine se za sve, pa i pogane - neprijatelje vjerničkog naroda Božjega. "Jer svime vla282
daš, možeš i sve poštedjeti" (r. 16) jest nadahnuti uvid u Božju blagost. Za razliku od zlih ljudi, koji svoju moć koriste da je nepravedno iskazuju, Bog svoju moć ne iskaljuje u kažnjavanju. Velik je upravo zato što oprašta i nudi novu šansu. "Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci" (r. 18). Ovdje sveti pisac izražava potrebu za Božjom blagošću prema sebi i sunarodnjacima. Nitko nije tako bez ljage da već na ovom svijetu ne bi zasluživao Božju kaznu. Ipak, Bog se radije služi svojom blagošću da ljude odgaja, nego stvoriteljskom snagom i pravdom.
Središnja misao odlomka je u izreci: "A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe" (r. 19). Grčki izraz koji su naši prevoditelji ovdje prerekli riječju "čovječan" može se razumjeti i kao "blaga srca, prijateljski raspoložen prema ljudima". Bog postupa blago prema ljudima i traži da vjernici njegovu blagost upijaju, odražavaju i svjedoče. To se ne može postići povremenim vršenjem pravila lijepog ponašanja ili glumljenim osmijesima.

U ovom odlomku Pavao se ponovno poziva na iskustvo Duha u vjerničkom životu i djelovanju. "Duh potpomaže našu nemoć" (r. 26) kad trebamo djelovati i moliti u skladu s darovanim dostojanstvom sinova i kćeri Božjih. Ovdje je važno sadašnje vrijeme: potpomaže -neprestano, ne samo u milosnim danima i tjednima nakon krštenja nego cijeli vjernički život. Zatim Apostol nastavlja da ne znamo kako treba moliti i što moliti -riječi i sadržaj. A onda tješi: "Ali se Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima." Iznad naših sposobnosti i dobrih namjera Duh u nama budi molitvu koja zaista Boga slavi i od Boga prosi milost za ljude. Pod "neizrecivim uzdasima" Apostol misli na neizrecivu čežnju čovjeka za Bogom jer nas molitva stavlja u prisutnost Božju i odvraća našu pažnju od ljudskih briga i stvorenja. Ti "neizrecivi uzdasi" mogu biti i molitve na nepoznatim jezicima (usp. 1 Kor 14, 2), koje su se slušateljima činile kao neartikulirani usklici Bogu, a molitelj je osjećao da ga neka duhovna sila potiče na takve usklike.
Izrazom da Bog "proniče srca" u SZ istaknuto je uvjerenje da Bog ispituje ono što čovjek planira, smišlja (usp. 1 Kr 8, 39; Ps 7, 11 i dr.). Bog vidi i ono što bismo htjeli, što tepamo. Ne samo ono što učinimo ili glatko izreknemo. Čitajući tako naše misli u kojima je nazočan Duh Sveti, Bog prima naše nedorečene molitve.
Ovdje nas Apostol potiče na neukalupljenu molitvu koja nije ponavljanje naučenih formula, makar one bile važne u zajedničkom moljenju Crkve. Mi katolici u svom vjerskom odgoju nismo dovoljno "odškolovani" za spontanu molitvu koja niče iz određene situacije i doživljaja.

Prispodoba o kukolju postoji samo u Matejevu evanđelju. U njoj opažamo dva razdoblja prenošenja i primjenjivanja: vrijeme Isusovo i vrijeme Matejeve Crkve. Povijesni Isus njome je želio protumačiti svojim teološkim protivnicima zašto propovijeda i u postupcima odražava blagost Božju prema ljudima: u zemaljskom proputovanju nikad nije kasno obratiti se Bogu. Matejeva Crkva njome je htjela pozvati da krštenici ne podliježu panici i provokacijama opažajući žalosnu činjenicu zla u vlastitim redovima.
"Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi" (r. 24). Inicijativa dolazi od Boga njegova njiva, njegovo sjeme, i to dobro sjeme, on sije. Ljudi ne mogu svojim mudrolijama ili zlobom raspolagati Božjim kraljevstvom, ne mogu njime manipulirati. "Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode" (r. 25). Isus se ovdje oslanja na činjenicu neprijateljstva i zavisti među galilejskim seljacima njegova vremena. Nijedan se usjev nije mogao tako čuvati da ptice ne zobaju zasijano sjeme ili da neprijatelji ne zasiju po već uređenoj njivi nešto suprotno od željenog. Time Isus u svojoj realnosti nagoviješta da nema idealne ljudske i vjerničke zajednice, da se zlo ne može iskorijeniti ljudskom silom.
Sluge u retku 27 reagiraju panično: "Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao po svojoj njivi? Odakle onda kukolj?" "Neprijatelj čovjek" iz r. 28 bit će u r. 38 protumačen kao "sinovi Zloga". Zli - grčki ho poneros - jest Sotona, protivnik Boga i ljudi. I ovdje vidimo realnog Isusa koji ne zatvara naivno oči pred činjenicom zla u svijetu. Zli postoji i u svom se djelovanju služi ljudima koji toga ne moraju uvijek biti svjesni.
Zabranjujući čupati kukolj u vremenu rasta gospodar u ovoj prispodobi pokazuje da mu je stalo do rasta. Ako je "njiva svijet" a "dobro sjeme sinovi Kraljevstva" (r. 37), dužnost je Isusovih sljedbenika da pridonose rastu Kraljevstva u ovom i ovakvom svijetu. Korijenska sraslost pšenice i kukolja pokazuje da nejaka pšenica može i treba ojačati, ali i da je krhka, lomljiva. Za Matejevu Crkvu to je važna Isusova opomena. Nitko ne može biti previše siguran za svoju ustrajnost u dobru niti grešno siguran u trajnu odbačenost i neobrativost onih koji sada izgledaju kao kukolj. To podsjeća na Krstiteljev poziv farizejima: "Donosite plodove dostojne obraćenja!" (Mt 3, 8).
Reci 36-43 alegorizirana su primjena prispodobe o kukolju koja više odgovara vremenu misijskog djelovanja u Matejevoj Crkvi nego povijesnoj situaciji u Isusovu ministeriju. Matejevi krštenici i crkveni predstojnici bili su često zastrašeni otkrićem glumljenog obraćenja u vlastitim redovima. Patili su od pojave zlih u Crkvi i pitali se kakav smisao ima naše pastoralno djelovanje ako ne možemo biti zbiljski sveta Crkva Kristova. Matej odgovara oslanjajući se na Isusovu prispodobu: Isusovi sljedbenici trebaju ustrajno zasađivati kraljevstvo Božje u njivu koja je cijeli svijet, makar i opažali zlo u tom svijetu ili u vlastitim redovima. O eshatonskoj žetvi zavodnici i bezakonici bit će bačeni u oganj vječni, a pravednici će zasjati poput sunca u kraljevstvu Očevu.
Ovom razrađenom primjenom Matej je također želio opomenuti nestrpljive pripadnike Crkve da nikoga ne osuđuju prije eshatonske žetve.
Spremni da nasljedujemo Božju strpljivost prema grešnicima, danas prihvaćamo odgovornost za osobni rast u kraljevstvu Božjem i zalaganje za rast Božje stvari u svijetu. U isto vrijeme, ovom misom zahvaljujemo Bogu što nas nije iščupao iz njive svijeta, nego nam daje novu šansu.