Za prvo čitanje imamo povijesni uvod u sklapanje saveza između Boga i Izraela pod Sinajem. Prije nego što zatraži savezničku vjernost, Bog podsjeća preko Mojsija: "Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na krilima i k sebi vas doveo!" Zatim traži da vrše njegove zapovijedi i obećava da će mu cijeli narod biti "predraga svojina, kraljevstvo svećenika, narod svet". Izraelci su doživjeli Božji oslobodilački zahvat, Božje kraljevstvo nad sobom. Sada mogu sklopiti savez s Bogom vežući se na vjernost Bogu i jedni drugima.
U evanđelju Isus pokazuje pastirsko sažaljenje nad vjerski zanemarenim Galilejcima koji su kao ovce bez pastira. Zatim šalje Dvanaestoricu da propovijedaju bliskost kraljevstva Božjega kao i on (usp. Mt 3, 2; 4, 17; 10, 7 i 12, 28). Nije dovoljno da propovijedaju, nego poput Isusa trebaju ljude ozdravljati u znak nastupa kraljevstva Božjega. Pri davanju uputa o načinu misionarskog djelovanja među Židovima i poganima Isus govori: "Badava ste primili, badava dajite!" On time pokazuje svijest da po njegovim riječima i djelima nastupa kraljevstvo Božje. Također odaje Dvanaestorici priznanje da su se otvorili Božjoj vladavini pošavši za Mesijom. Traži, međutim, da iskustvo Božjeg kraljevstva koje su doživjeli s Isusom i uz Isusa djelima i riječima prenose drugima.
Tako nas prvo čitanje i evanđelje ove nedjelje potiču na prepoznavanje Božje vladavine u vjerničkoj zajednici i u osobnom iskustvu pojedinaca. Vjerujući da je u Isusu nastupilo Božje kraljevstvo, prihvaćamo darovanu dobrotu Božju iskazanu crkvenoj zajednici i svakom pojedincu.
Podlažući se s Isusom i po Isusu Božjem kraljevanju, želimo to vjerničko iskustvo i drugima prenositi.

Knjiga izlaska, iz koje je uzet odlomak za današnje prvo čitanje, prikazuje izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva pod Mojsijevim vodstvom te sklapanje Saveza s Bogom na svetoj gori Sinaju. Na Sinaju se Bog objavio Mojsiju dok je bio odbjegli pastir u midjanskoj zemlji te mu najavio da želi izvesti Izraelce iz egipatskog ropstva (Izl 3, 1 - 4, 18). Mojsije je pod svetu goru doveo sunarodnjake na putu iz Egipta, zatim je uslijedilo sklapanje Saveza. "Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima" (r. 4) - podsjeća na zaštitu Božju prilikom izlaska. U hebrejskom izvorniku stoji da su Izraelci prešli po moru Trstike, a u grčkom prijevodu po Crvenom moru. Moglo se raditi o močvari koja je u času prolaza Izraelaca bila bez vode, a kad je naišla egipatska potjera, voda je već bila tako duboka da su se utopili konjanici. Za Izraelce je to bio znak posebne Božje brige. Generaciji koja sklapa Savez govori Bog ono što su doživjeli prelaznici preko neprolaznog područja. Ono što je Bog učinio prvim primateljima objave, proteže se na sve generacije. "Krila orlovska" (r. 4) simbol su snage i moćne zaštite. Bog se brinuo za svoj putujući narod kao što orao širi svoja snažna krila.
Da bi postali i ostali Božja "predraga svojina", Izraelci trebaju obdržavati obveze Saveza s Bogom koje ih ujedno povezuju u jedan narod, dužan na vjernost braći i sestrama. "Kraljevstvo svećenika, narod svet" (r. 6).
Svećeničko obilježje cijelog naroda sastojat će se u čuvanju Božje riječi i ispravnom štovanju Boga. Dok poganski narodi nemaju objave o Bogu jedinome, Izrael je ima. Dok poganski narodi svojim bogoštovljem u čast idola pravoga Boga vrijeđaju, Izrael ima liturgiju utemeljenu na objavi i zato Boga štuje svojim pjevanjem psalama, održavanjem blagdanskih skupova i prinošenjem žrtava. "Narod svet" znači - drukčiji od poganskih susjeda, narod koji na temelju vjere ima hrabrosti drukčije se ponašati.

Ovo je sržni dio Pavlova nauka o darovanom opravdanju grešnika. Opravdanje je svetopisamski izraz za ulazak u prijateljstvo s Bogom. Nitko ne može Boga prisiliti da mu bude milostiv i prijateljski naklonjen. Taj dar dobivamo vjerničkim oslanjanjem na Krista.
"Dok bijasmo nemoćni" (r. 6) jest povijesno razdoblje kad su svi ljudi bili daleko od milosti Božje. Svaki je od nas bio zastupljen u pročelniku roda Adamu preko kojega se sveopća grešnost prenosila na potomke. "Krist je za nas bezbožnike umro" - to najavljuje univerzalnu vrijednost muke Kristove. Bog prihvaća smrt Kristovu kao čin zadovoljštine za moralnu ranjenost svih ljudi. Ostavši vjeran Ocu do smrti na križu, Krist je svojom krvlju postigao opravdanje svih koji mu se vjerom i krštenjem pridružuju. Kristova je smrt očitovanje ljubavi Božje prema svim ljudima: "A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije!" U kontekstu cijele Poslanice Rimljanima to znači da opravdanje dobivamo bez ikakve prethodne zasluge. Pavao je to istaknuo zbog obraćenih Židova koji su držali da kršteni pogani trebaju prihvaćati obrezanje i neke druge starozavjetne propise kao znakove zasluženog opravdanja.
Opravdanje je već dogođeno za one koji su se dali krstiti i ostaju u vjeri krštenja. Spasenje još nije konačno, dok smo u stanju zemaljskog proputovanja: "Ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više - pomireni - spasiti životom njegovim" (r. 10). Opravdanje po vjeri ne samo da briše grijeh izvorni i grijehe osobne kod krštenika nego i daje udio u životu uskrsloga Krista. Tko sada po milosti ima udio u životu Uskrsloga, spasit će se u vječnosti snagom toga istog života. Pavlu i ljudima njegova vremena bila je važna pomirenost s božanstvom. Zato ističe da smo po Kristu zadobili pomirenje s Bogom. Ta pomirenost s Bogom podloga je za izgradnju trajnog mira među ljudima. Tko vjeruje da ga Bog prihvaća za svoga sina ili kćer, ne može ljudsku braću i sestre podjarmljivati i iskorištavati.

Kratak uvodni odlomak o Isusovoj žalosti nad galilejskim vjernicima koji su izgledali kao ovce bez pastira služi za događajnu podlogu slanju Dvanaestorice na propovijedanje Božjeg kraljevstva i liječenje bolesnih.
Matej je na svršetku devetog poglavlja donio sažetak o Isusovu djelovanju u Galileji (r. 35-38). Naš današnji odlomak izostavlja r. 35 u kojem je istaknuto da je Isus "obilazio sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć". Pri tom putujućem uprisutnjivanju kraljevstva Božjeg opazio je da su povijesne stanovnike Galileje, kojima se obraćao, vjerski zapuštali jeruzalemski vjerski poglavari. Bili su "kao ovce bez pastira". Željni Božje zaštite i pomoći koju su trebali pružati vidljivi vjerski poglavari u ime Boga nevidljivoga, bili su "izmučeni i ophrvani". Isus se sažalio nad njima pokazujući spremnost da bude dobri pastir koji očituje i uprisutnjuje Božju brigu za sve ljude. Farizeji su u svojem isposničkom ponosu željeli da Bog grešnike što prije kazni, a Isus je u svojoj sućuti i milosrđu želio da se grešnici obrate i donose rod dostojan obraćenja. Zato potiče učenike na molitvu za radnike u Božjoj njivi.
Nije dosta moliti za obraćenje "izmučenih i ophrvanih" grijesima, nego im valja djelotvorno pomoći da se vrate k Bogu. Zato Isus između učenika koji su već pošli za njim odabire Dvanaestoricu te na njih prenosi svoju zadaću propovijedanja i ozdravljanja. Matej - kao i Marko i Luka navodi točan popis s imenima Dvanaestorice zato što su oni pročelnici novozavjetnog naroda Božjega, sastavljenog ne od dvanaest Izraelovih plemena, nego od muškaraca i žena iz svih naroda svijeta.
U r. 5 Isus kao da zabranjuje propovijedati poganima. To je odraz redoslijeda misijskog djelovanja. Sam Isus djelovao je među sunarodnjacima, a nakon Uskrsa njegovi izaslanici trebaju početi od Izraela, iz kojeg je niknuo Mesija. Tek kad Izrael bude ponuđen spasenjem u Kristu, oni mogu i trebaju prijeći poganskim narodima (usp. uskrsnu zapovijed o čitanju svih naroda učenicima Isusovim - Mt 28, 16-20). Učenici trebaju propovijedati i činiti ono što je Isus propovijedao i činio. "Približilo se kraljevstvo Božje!" znači da se Bog na nov i konačan način milosno otvorio ljudima, Bog kraljuje u ljudskoj povijesti. "Približilo se kraljevstvo Božje" - znači i odaziv ljudi Božjoj vladavini. Isus se prvi Bogu pokoravao svim svojim srcem. S njime i po njemu otvorili su se apostoli Božjoj vladavini. Ali -kao što je Isus odstranjivao ljudsku patnju tješeći žalosne, ozdravljajući bolesne te katkad i uskrisujući mrtve - tako trebaju činiti i njegovi izaslanici. Propovijed i djelovanje bili su kod Isusa savršeno usklađeni. Tako trebaju biti i kod pripadnika Crkve. Istina, mi danas ne činimo čudesa kao što je Isus činio, ali možemo priskočiti u pomoć braći i sestrama u nevolji brigom za bolesne, nemoćne i oskudne među nama.
"Besplatno primiste, besplatno dajte!" Time Isus podsjeća Dvanaestoricu i sve buduće vjernike da su bez svojih zasluga primili milosne darove vladavine Božje u Kristu i po Kristu. Doživjeli su Božje kraljevstvo u Kristu po Crkvi. Trebaju svojim djelima i riječima drugim ljudima olakšavati da to isto doživljavaju. Tko je doživio milost Božju u Crkvi i na sebi osobno, treba drugima omogućavati da to isto doživljuju.
Molimo da u ovoj misi vjerničko iskustvo kraljevstva Božjega prihvaćamo s punom sviješću i radošću. Molimo također da to iskustvo nenametljivo i kulturno nudimo drugima.