Posljednjih nedjelja jedne i prvih nedjelja nove liturgijske godine misna čitanja i molitve spremaju nas za Isusov eshatonski dolazak o svršetku ljudske povijesti. Prošle nedjelje, na svetkovinu Krista, Kralja svega stvorenja, podsjetili smo se da po kršćanskom uvjerenju priroda i ljudska povijest imaju smisao u Kristu raspetom i uskrslom. Sve u njemu dobiva dimenziju vječnosti. Danas, počinjući novu liturgijsku godinu, više mislimo na Isusov eshatonski dolazak nego na božićno otajstvo.
Za prvo čitanje imamo dio Izaijina viđenja o skupljanju poganskih naroda "na Goru Gospodnju, u Dom Jakovljev" te o prekivanju mačeva u plugove i kopalja u srpove. To je pogled u sveopće spasenje koje donosi mir medu zaraćene narode. U poslanici Pavao nas potiče na budnost "jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo". Za evanđelje imamo odlomak Isusova eshatološkoga govora prema Mateju. Isus traži pripravnost za svoj ponovni dolazak, i to usred obavljanja redovnih ljudskih i zemaljskih poslova kao što su: sklapanje braka, rad u polju, rad domaćica u kućanstvu.
U zbornoj molitvi ističemo da s vjerom iščekujemo Kristov dolazak te prosimo kako bismo Kristu kročili ususret pravednim životom. Prefacija došašća govori: "On je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum, i otvorio nam put vječnog spasenja: da bismo - kad ponovno dođe u slavi veličanstva - napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo."
Popričesna sadrži sve elemente današnje liturgije:
"Gospodine, daj da nam bude na korist
slavljenje ovih otajstava:
po njima nas u prolazu zemaljskim životom
nauči ljubiti vječna nebeska dobra."
Putujući prema eshatonskom susretu ljudske zajednice s Kristom, želimo danas sebi posvijestiti da putujemo prema vječnosti dok obavljamo svoje zemaljske poslove.

Ovaj odlomak spada u Izaijine propovijedi prije sirijsko-efrajimskog rata (734-732. pr. Kr.), koji je bio uvod u pad Samarije. Judeja je u to doba bila relativno mirna pod Jotamom i Ahazom, a prorok Izaija osjećao se pozvanim da obrazlaže Jahvinu transcendentalnost te napada raskoš i nepravde u narodu Božjem. Ovaj je odlomak pjesma sastavljena prilikom ulaska hodočasnika u hramski predio uz pjevanje psalama. Dok hodočasnici kliču Bogu, koji djeluje sa svoje svete gore, prorok vidi u dalekoj budućnosti mnoštvo pogana koji će zahvalno dolaziti da dožive Jahvinu prisutnost na svetome mjestu i vraćati se spremni da mačeve prekuju u plugove.
"Na kraju dana" (r. 2) katkad znači daleku budućnost (usp. Post 49, 1; Br 24, 14), a ovdje je to prikaz Božjeg plana u ljudskoj povijesti. Onda, kao i danas, trebalo je dosta vjere i vedrine za prepoznavanje Božje prisutnosti u zemaljskim događajima i slutnju da će dobro nadjačati zlo. Zanimanje pogana za Goru Gospodnju i Dom Boga Jakovljeva (r. 3) odgovor je na odjek Božjeg Zakona i Božje riječi medu poganskim narodima. Oni su čuli što Bog čini i poručuje pa dolaze da dožive Božju spasotvornu prisutnost u narodu Božjem. Žele da ih Jahve nauči "svojim putovima" i spremni su "hoditi stazama njegovim" (r. 3b). Prorok u svome vjerničkom optimizmu najavljuje da će narodi koji pristanu uz Boga početi pristajati i jedni uz druge: odreći će se nasilničkih planova da jedni druge podjarme te će ratničke mačeve prekovati u miroljubive plugove, kojima će orati zemlju i pribavljati plodove za miran zajednički život. Drugi ratni simbol - koplja - bit će prekovan u srpove za žetvu.
Ovo viđenje sveopćeg spasenja u budućnosti koju Bog sprema, proroku je razlog da svoje suvremenike zove na vršenje Božjih odredaba: "Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti" (r. 5). Njemu je buduće spasenje svih naroda povod da zove na sadašnje spašeničko vladanje pripadnike Božjeg naroda. Taj poziv upravljen je i svima nama koji se sabiremo na današnju liturgiju. U prolazu zemaljskim životom valja nam ljubiti vječna nebeska dobra.

Ovo je odlomak iz drugog dijela Poslanice Rimljanima, koji sadrži Pavlove poticaje za moralni život kršćana, dok u prvom dijelu Apostol obrazlaže otajstvo opravdanja po krsnom oslanjanju na Krista raspetog i uskrslog. Trinaesto poglavlje sadrži sljedeće misaone cjeline:
- vjernički odnos prema državnoj vlasti (r. 1-7);
- djelotvorna ljubav kao vrhunac svih zapovijedi (r. 8-10);
- život u svijesti "posljednjih" vremena (r. 11-14).
Za "vrijeme" (r. 11) stoji u grčkom izvorniku kairos, što označuje prigodu, pravo razdoblje. Od krsnog pridruženja Kristu i Crkvi teče vjernički kairos, dobra prilika. "Spasenje" je eshatonsko pridruženje Bogu u neizgubivome vječnom životu. Ono je sada "bliže nego kad povjerovasmo". Odmicanjem u "vjerničkom stažu" bliži smo susretu s Bogom bilo prilikom pojedinačne smrti bilo o ponovnom Kristovu dolasku. Vrijeme prije krštenja odraslih Apostol zove "noć", a vrijeme krsnog prosvjetljenja "dan". Za "približava" stoji u grčkom perfekt, koji označuje radnju započetu u prošlosti s učinkom što traje u trenutku govorenja. Dan se približio i sada je na dohvatu; dan Božjeg "sada" po Kristu i Crkvi.
U nastavku odlomka Pavao se služi slikom vojničkog naoružanja. Vojnik pred polazak u bitku treba odložiti svagdanju nošnju i obući se u bojnu opremu. Kršćanin treba odložiti "tamu" grijeha i obući "svjetlo" praktične vjere. U r. 13 pobliže je istaknuto što sve kršćanin treba "svući": nepristojnost, pijanke, pijančevanja, svađe, ljubomoru te u brizi za tijelo ne ugađati požudama. Umjesto da nabraja vjerničke vrline (usp. Gal 5, 22 23 - plodovi Duha), Pavao jednostavno kaže: "Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom" (r. 14). U Gal 3, 27 on uči da su Krista obukli svi koji su u Krista kršteni. Zaodjenuti se Kristom zato znači iznova prihvatiti svoju krsnu pridruženost Kristu. Tako da se to odražava u našem vjerničkom življenju, čak i u zakonitoj brizi "za tijelo" koja obuhvaća sve naše zemaljske veze i obaveze.

Eshatološki govor u Mk 13, Mt 24 i Lk 21 predstavlja razradu Isusova proročanstva o razorenju Jeruzalema i ponovnom dolasku Sina Čovječjega suditi žive i mrtve. Glavni mu je cilj potaknuti vjernike na budnost i osloboditi ih od heretičkih pokušaja da izračunaju točan datum Isusova ponovnog dolaska.
Ovaj Matejev odlomak poziva na vjerničku budnost usred obavljanja redovnih ljudskih poslova. Počinje primjerom Noine generacije pred opći potop. Zanimljivo je da prema Mateju ovdje Isus ne optužuje Noine suvremenike za grijehe: oni su "jeli i pili, ženili se i udavali" do početka potopa. Nisu mislili na budućnost koju Bog sprema i snašla ih je propast. Potop ih je "sve odnio" (r. 39). Zatim Isus navodi dva primjera iz redovnog djelovanja ljudi: od dvojice koji će raditi na polju, "jedan će se uzeti", a drugi ostaviti; od dviju domaćica koje će na kućnome mlinu mljeti brašno za dnevne potrebe svojih ukućana, jedna će se uzeti, a druga ostaviti. "Uzet će se, ostavit će se" jest tzv. teološki pasiv: Bog uzima i ostavlja, ali na temelju spremnosti koju pokazuje svaki osobno za sebe. Tu budnost i spremnost ne mogu drugi umjesto nas poduzimati.
Odlomak završava kratkom parabolom o domaćinu čiju kuću u bilo koje doba noći može potkopati kradljivac. U Isusovo doba u Palestini bilo je kuća sa zidovima od zemlje i blata, pa je kradljivcima bilo lagano prokopati zid. Domaćin takve kuće morao je stalno biti spreman, da ga nepoželjni gosti ne iznenade. Bitna poruka ove parabole jest u neraspoznatljivosti znakova paruzije: kao što domaćin kuće sa slabim zidovima ne može predvidjeti točno vrijeme kradljivčeva dolaska, tako ni vjernik ne može proračunati trenutak ponovnog dolaska Sina Čovječjega. Preostaje da bude stalno spreman dok obavlja svoje redovne zemaljske poslove. Da u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti vječna nebeska dobra.