|
SVETO TRODNEVLJE
Veliki petak, Velika subota i Uskrs – Isusova muka, smrt i uskrsnuće
– izraz su najviše slobode nesebične ljubavi
Piše: Mile BABIĆ
Želim odgovoriti na sljedeće pitanje: Ono što se dogodilo Isusu iz
Nazareta u dane, koje mi kršćani nazivamo Veliki petak, Velika subota i
Uskrs, koliko ti događaji otkrivaju jednu dublju istinu koja nas ljude
oslobađa od robovanja nasilju i nositeljima nasilja, drukčije rečeno,
koliko nas dublja istina tih događaja oslobađa od Zla koje je nasilno i
od nositelja toga nasilja? Na traženje odgovora pokreće me masovno
nasilje koje se dogodilo za vrijeme najnovijeg rata u BiH (1992-1995) i
masovno nasilje koje se događalo tijekom cijele povijesti čovječanstva i
koje se događa danas ne samo kod nas nego diljem cijeloga svijeta. Zašto
su glavni nositelji nasilja, masovnog ubijanja, uvijek skriveni, tko su
naredbodavci masovnog ubijanja u BiH i diljem svijeta?
Nositelji nasilja
Vladari ovoga svijeta – tako piše sv. Pavao – zapovjednici su nasilja i
nositelji nasilja. Nositelji nasilja sakrivaju svoje nasilje tako što
zagovaraju tamu; oni pomračuju svjetlo ljudskog uma. Umjesto da ljudski
um bude nositelji svjetla spoznaje – i to spoznaje istine – oni ljudski
um pretvaraju u nositelja tame i tako onemogućuju spoznaju istine. Oni
se boje svjetla uma, jer su njihova djela zla. Nositelji nasilja sebe (i
svoje nasilje) proglašavaju svetim, a svoje žrtve krivima. Oni
demoniziraju svoje žrtve, što znači da oni tvrde kako su svi demoni, svi
đavli, sva zla ovoga svijeta i sva krivnja ovoga svijeta prisutni u
njihovim žrtvama. Nositelji nasilja diviniziraju sebe i svoje nasilje,
što znači da oni sebe i svoje nasilje proglašavaju božanskim i svetim.
Oni su zastupnici potpune perverzije, potpune izopačenosti, pokvarenosti
na ovome svijetu, jer oni dobro proglašavaju zlom, a zlo dobrim, oni zla
i nasilna djela proglašavaju božanskim i svetim djelima, a dobra djela
proglašavaju zlim i đavolskim djelima.
Nositelji nasilja u svim svojim pričama, u svim svojim mitovima i
mistifikacijama, prikazuju sebe kao posve čiste od bilo kakve krivnje i
svu krivnju pripisuju svojim žrtvama. Za njih su njihove žrtve uvijek
krive. Oni razmišljaju otprilike ovako: Nadbiskup Romero je kriv za
ubojstvo tisuća i tisuća ljudi. Na koji način? Da nije Romero govorio
siromasima o pravdi i istini, ti siromasi ne bi tražili pravdu i istinu.
Da ti siromasi nisu tražili pravdu i istinu, da se, dakle, nisu bunili,
ne bi ih naši eskadroni smrti poubijali. To dokazuje da se nositelji
nasilja ponašaju kao lažni bogovi, kao božanstva smrti, jer oni sve
potpuno izopačuju, jer od nas zahtijevaju da dobro proglasimo zlom, a da
zlo proglasimo dobrom, da istinu proglasimo lažju, a laž istinom. Na taj
način oni nevinog Romera proglase glavnim krivcem, a ubojice nevinima.
Sudionici u mehanizmu nasilja
U današnjem svijetu velik broj ljudi sudjeluje u nasilju – izravno ili
neizravno – a da toga uopće nisu svjesni. Svi oni koji gotovo svaki dan
iskaljuju svoj bijes na nedužnim ljudima: na svojoj ženi, djeci ili
slučajnim prolaznicima, sudionici su u mehanizmu nasilja. Svi oni koji
svaki dan love nevine žrtve na kojima će iskaliti svoj bijes, svi oni
koji su spremni udružiti se s crnim vragom protiv nevine žrtve, svi oni
koji svaki dan svaljuju krivnju na nevine ljude, nositelji su nasilja u
ovom nasilnom svijetu. Svi oni koji su ljubomorni na dobre ljude i
zavidni dobrim ljudima proizvode nasilje na ovom svijetu. Današnji
ekonomski, politički i kulturni sistem pretvorio se u tvornicu masovne
proizvodnje ljubomore i zavisti, a to zapravo znači, u tvornicu nasilja.
Sada se vraćamo Isusovoj muci i smrti na križu. Novozavjetna izvješća o
Isusovoj muci razotkrivaju tajnu nasilja na ovome svijetu, otkrivaju
istinu o nasilju nad nevinim čovjekom. Isusova smrt na križu
demitologizira i desakralizira nasilje i nasilnike ovoga svijeta, jasno
i javno pokazuje da to nasilje ne dolazi odozgor, da nije božansko, da
ne dolazi od Boga, da to nasilje nije sveto djelo, nego zlo djelo,
đavolsko djelo. Nositelji nasilja su zastupnici Zla (Zloga) u ovome
svijetu.
Isus nije umro prirodnom smrću, nije ni poginuo nekim nesretnim
slučajem, nije ni počinio samoubojstvo. Isus je umro nasilnom smrću,
njega su osudili na smrt, i to na tada najsramotniju smrt, vješanjem na
križ, raspinjanjem. Isusova smrt na križu je posljedica njegova cijelog
života i djelovanja. Ubili su ga zbog toga što je živio onako kako je
živio, što je govorio ono što je govorio, što je činio ono što je činio.
Religiozni sistem osuđuje Isusa kao najvećeg bogohulnika, jer Isus
navješćuje Boga bezuvjetne i bezgranične ljubavi, Boga koji ljubi
grešnike, tj. svoje neprijatelje. Isus svojim razumijevanjem Boga i
Zakona nadilazi tadašnje razumijevanje Boga i Zakona. Čuvari Zakona
Isusovo opraštanje grijeha – što je vrhunac ljubavi – smatraju
bogohuljenjem. Isusovo propovijedanje i djelovanje su novum u svemu, u
svemu izazivaju protivljenje. Isus se razlikuje od tadašnjih proroka.
Dok prorok Ivan Krstitelj navješćuje Božji sud, da će oni koji žive u
skladu sa Zakonom biti nagrađeni, a prekršitelji Zakona kažnjeni, Isus
navješćuje Božje kraljevstvo kao bezuvjetnu Božju ljubav prema
siromasima, grešnicima i carinicima. Pravo ljubavi (milosti) je iznad
prava Zakona. Tražiti Božju ljubav za prekršitelje Zakona protivi se
tradiciji njegova naroda. Isus se poziva na Boga kojega naziva svojim
Ocem i navješćuje da se Božje kraljevstvo približilo, da je došlo, da je
tu, on zapravo prakticira Božje kraljevstvo, čini djela Božjega
kraljevstva, on ostvaruje Božje kraljevstvo, kraljevstvo Božje
bezuvjetne, nesebične i bezgranične ljubavi.
Isusov sukob sa Zakonom
Od početka svoga života Isus nije doživljavao samo odobravanje, nego
protivljenje i neprijateljstvo. Sukob do kojega je došlo je zapravo
sukob sa Zakonom i njegovim predstavnicima. Isus je doveo u pitanje
tadašnji Zakon, jer je ljubav stavio iznad Zakona i religioznog sistema.
Tadašnji Zakon i tadašnji religiozni sistem stavili su u pitanje Isusa.
Oni su Isusa pribili na križ u ime Boga tadašnjeg religiozno-kultnog
poretka.
Isusov zahtjev za ispunjenjem Zakona u Govoru na gori i Isusovu slobodu
od Zakona ne treba razumjeti kao suprotnosti, jer jedno i drugo
izražavaju u biti isto: slobodu Božje bezuvjetne ljubavi. Pravo ljubavi
(tj. oprosta, oproštenja) nadilazi sva prava zakona i religiozno-kultnog
sistema. Kada su čuvari Zakona osudili Isusa na smrt, svi su se njegovi
učenici razbježali (Mk 14,50). To je teološki sudar između Boga kako ga
razumijeva Isus i Boga kako ga razumijevaju čuvari Zakona. Onaj koji je
obješen na križ bio je proklet od tadašnjeg Zakona.
Isus nije zbog bogohuljenja kažnjen kamenovanjem, iako je to bila
uobičajena kazna u Izraelu njegova vremena. Isusa je raspela rimska
osvajačka vlast (Jürgen Moltmann). Razapinjanje je bila smrtna kazna za
državne delikte, za zločine protiv države; razapinjanje je, dakle,
politička kazna za pobunu protiv političkog poretka. Širenje Rimskog
Carstva je bilo povezano s Pax Romana (rimski mir), što je uključivalo
prisilno priznanje kulta rimskog cara. Rimsko Carstvo je bilo
religiozno-politički poredak; u njemu su religija i politika bili
nerazdvojivo povezane. Religija je bila određena u rimskom pravu kao
prva i najviša nacionalna dužnost svakog građanina. Ta se dužnost zvala
pobožnost, latinski pietas. Svako odstupanje od te dužnosti smatrano je
ugrožavanjem države i bilo je dosljedno kažnjavano. Tko se ne klanja
bogu koji štiti Rimsko Carstvo, bogu koji je jamac Rimskog Carstva, tko
se, dakle, ne klanja državnom bogu, ruši Rimsko Carstvo. Tko se ne
klanja državnom bogu, on je politički buntovnik, politički krivac,
politički zločinac.
Rimljani su razapeli Isusa ne samo iz dnevno-političkih razloga reda i
mira, nego i u ime državnih bogova Rima, bogova koji su bili jamci
Rimskog Carstva. Rimski namjesnik Pilat je osudio Isusa kao političkog
buntovnika, kao vođu zelota (zeloti su se borili oružjem protiv rimske
okupacijske vlasti), a pustio je na slobodu Barabu, koji je bio vođa
zelota, koji je bio politički buntovnik. Osuda je glasila: Isus
Nazarećanin – kralj židovski! Tom osudom se izražava da je Isus, kao i
zeloti, htio oružjem osloboditi židovski narod od rimske okupacijske
vlasti, da je, dakle, bio politički buntovnik. Iako je Isus bio protiv
bilo kojeg oblika nasilja, Pilat ga je osudio kao političkog nasilnika,
a pustio je na slobodu Barabu, koji je uistinu bio politički nasilnik.
Zašto me progoniš?
Važno je naglasiti da sva evanđeoska izvješća o Isusovoj muci i smrti na
križu pokazuju da su u nasilju protiv Isusa sudjelovali ne samo
predstavnici židovske religiozne vlasti i predstavnici rimske
religiozno-političke vlasti, nego svi – izravno ili neizravno – čak i
njegovi učenici, osobito Petar koji ga je zatajio, a nakon Isusove smrti
i uskrsnuća i Pavao. Lukino Evanđelje govori kako se u dvorištu velikog
svećenika nakon Petrova zatajivanja Isus obazreo i upro pogled u Petra,
a Petar se sjetio Isusovih riječi i zaplakao (Lk 22,61-62). Neki tumači
Lukina Evanđelja iz toga zaključuju da je Isus na taj način pitao Petra:
Zašto me progoniš? Iz toga izvodimo da je nasilje zarazno, da su ljudi u
nasilju složni, da su složni u nasilju protiv nevina čovjeka, protiv
pravedna čovjeka, protiv čovjeka koji stalno i svima čini dobro.
Je li Isus patio na križu samo zbog toga što su se predstavnici
religiozne i političke vlasti i svi ljudi, i njegovi učenici, okrenuli
protiv njega ili je još više patio zbog toga što ga je njegov Bog
napustio? Između Isusa i Boga, kojega je Isus nazivao Ocem, postojalo je
jedinstvo ljubavi, neraskidivo prijateljstvo. Toliko se Isus
poistovjetio s Božjim kraljevstvom, sa svojim Bogom bezuvjetne i
bezgranične ljubavi, sa svojom stvari, pa se uplašio da bi njegova smrt
mogla biti i smrt njegove stvari? Ne znamo koji je smisao Isusove patnje
i umiranja na križu, ne možemo znati zašto nevin i pravedan čovjek pati,
to ostaje tajna, ali sam čvrsto uvjeren da Isus ne odobrava nasilje nad
sobom. Isus prosvjeduje protiv nasilja nad sobom i Isus traži odgovor na
pitanje: Zašto pravednik pati? Isus se ne predaje nemoćno nasilju, nego
razotkriva nasilje. Isus se do kraja svoga života pita: Zašto? Zašto su
svi jednodušni u nasilju protiv dobra čovjeka? Moj privremeni odgovor na
pitanje: Zašto pravednik mora patiti?, glasi: Zato što nositelji zla
koje je nasilno ne podnose dobra i pravedna čovjeka i zato ga žele
ukloniti s ovoga svijeta. Nositelji zla su agresivni prema dobru. Logika
zla zahtijeva smrt dobra i dobrih ljudi.
Patnja i ljubav idu skupa
Uvjeren sam da kod Isusa dubinska patnja i dubinska ljubav idu
nerastavljivo skupa. Patnja i ljubav zajedno? I to nerastavljivo
zajedno? Isus do posljednjeg trenutka svoga života pita svoje
progonitelje: Zašto me progoniš? Zašto me mučite i ubijate? I ujedno im
oprašta. Njihovo nasilje prema Isusu nije moglo uništiti Isusovu ljubav
prema njima. Isus u posljednjem trenutku pita Boga kojega naziva svojim
Ocem: Zašto si me napustio? i ujedno ima povjerenje u Boga.
Isusovu smrt na križu vidjeli su svi ljudi koji su ondje bili prisutni.
Mnogi su bili svjedoci toga događaja. Sada glavno pitanje glasi: Što se
dogodilo s Isusom nakon njegove smrti na križu? Nitko u Novom zavjetu ne
tvrdi da je vidio što se događalo s Isusom između Velikog Petka i
Uskrsa, tj. između Isusove smrti na križu i Isusova uskrsnuća. Nakon
smrti na križu Isus je pokopan. Je li Isusova smrt bila Isusov
definitivni kraj ili je Isus nakon svoje smrti dobio od Boga novi život,
i to život koji više nije podložan ni smrti ni ubojicama, život koji je
vječan? Isus je bio židov i njegovi prvi učenici su bili židovi. Tada je
kod židova postojala vjera u univerzalnu Božju pravednost. Da bi Bog
uspostavio pravednost za sve ljude, bilo je potrebno uskrsnuće od mrtvih
na kraju povijesti. To sveopće uskrsnuće od mrtvih Bog poduzima na kraju
povijesti zato da bi uspostavio sveopću pravednost za sve ljude. Ta
vjera u sveopće uskrsnuće od mrtvih bila je osobito prisutna u židovskoj
apokaliptici. Židovi su, dakle, vjerovali da je Bog Stvoritelj, da On iz
ništa stvara sve, da iz nepostojanja zove u postojanje, da iz nebitka
zove u bitak, iz smrti u život, da oživljuje mrtve, da ostaje vjeran
pravedniku.
Isusovi učenici, koji su se za vrijeme Isusova umiranja na križu
razbježali u strahu, odjednom se više ne boje ni smrti ni nasilnika, već
treći dan (petak, subota, nedjelja), tj. u nedjelju, razotkrivaju
ubojice i nasilnike i tvrde da je Isus živ, da živi novim životom,
kojemu više ne mogu nauditi ni smrt ni ubojice. Raspeti živi zauvijek
kod Boga. Učenici tvrde i svjedoče – za to su spremni umrijeti – da im
se Isus ukazao, da je Bog Isusa uskrisio od mrtvih, da se to buduće
uskrsnuće od mrtvih već dogodilo sada na Isusu, da je Isus prvi
oslobođen od mrtvih. Učenici su za vrijeme Isusova umiranja na križu
neizravno sudjelovali u nasilju protiv Isusa, a sada razotkrivaju
začetnike i nositelje nasilja protiv Isusa. Odakle im ta snaga nad
nasiljem i nasilnicima? Evanđelja odgovaraju da Duh Božji daje učenicima
tu snagu. Isus im šalje toga Duha istine. Duh je Paraklet, što znači
Branitelj nepravedno optuženog Isusa. Duh Sveti otkriva istinu onoga što
se dogodilo s Isusom.
Nositelji nasilja ne znaju što čine, što znači da nisu svjesni svoga
nasilja. Toliko su ogrezli u nasilju da svoje nasilje smatraju dobrim
djelom. Nositelji nasilja su sinovi tame; toliko im je spoznaja
zamračena da svoje najveće nasilje proglašavaju božanskim i svetim
djelom i da najvećeg pravednika proglašavaju najvećim zločincem.
Nositelji nasilja obožavaju nasilje i misle da nasiljem mogu
iskorijeniti nasilje, da većim zlom mogu istjerati manje zlo. Nositelji
nasilja prikazuju svoje zlo kao nešto transcendentno, kao nešto
božansko; nisu svjesni da Zlo na koje se pozivaju i kojemu služe vodi u
razaranje drugih, osobito nevinih ljudi, i u vlastito samorazaranje. To
nasilje je đavolsko po tome jer dobro proglašava zlom, a zlo dobrom, jer
najvećeg pravednika proglašava najvećim zločincem, a najvećeg zločinca
najvećim pravednikom. Nositelji nasilja su tako političkog zločinca
Barabu proglasili slobodnim od krivnje, a najvećeg pravednika Isusa
proglasili najvećim političkim zločincem.
Praštanje – odgovor na nasilje
Svojim životom, svojom mukom i smrću na križu i svojim uskrsnućem Isus
razotkriva začetnike i nositelje nasilja nad nevinim ljudima. Isus
prosvjeduje protiv nasilja nad sobom i pita stalno svoje progonitelje:
Zašto me progoniš? Isus na nasilje odgovara opraštanjem, a to znači
vrhunskom ljubavlju. Time je pokazao da je ljubav prema neprijatelju
(progonitelju) vrhunac ljubavi. Lako je shvatiti Isusovu ljubav prema
progonjenima. No, treba znati da su za Isusa i progonjeni i progonitelji
neslobodni. Zato ih Isus svojom ljubavlju oslobađa za slobodu, za
slobodno djelovanje, a vrhunac slobodnog djelovanja za Isusa je ljubav.
Svojom ljubavlju prema neprijatelju Isus je također pokazao da ostaje
vjeran Bogu koji prvenstveno voli svoje neprijatelje, tj. grešnike. Isus
je time pokazao da zlo i njegovi nositelji žive od razaranja života i
dobra. Nositelji zla koje je nasilno mogu svoje nasilje opravdati samo
tako što svom nasilju pridaju božanske osobine, tako što svoje nasilje
proglašuju božanskim i svetim. Nositelji nasilja žive od ontološke
prijevare, od ontološke laži, jer dobro djelo proglašavaju zlim i
đavolskim djelom, a svoje nasilje proglašavaju božanskim i svetim
djelom. Ontološka laž vodi u sveopću propast, jer ta laž proizvodi pakao
na ovoj zemlji ovdje i sad.
Strah od smrti je temelj svih ljudskih strahova. Tko se boji smrti, boji
se i svega onoga što ga približava smrti: siromaštva, bolesti, starosti,
ubojica itd. Još je dublji strah od pomisli da nas je Bog napustio.
Dokle god čovjek robuje tim temeljnim strahovima, on će robovati
nasilju. Samo nas ljubav drugih i apsolutno Drugoga može osloboditi od
robovanja strahu, može nas, dakle, osloboditi za slobodu, za slobodno
djelovanje. Isus je svojom ljubavlju oslobađao progonjene i progonitelje
za slobodu, jer samo iz velike slobode može nastati velika ljubav. Isus
je umro za slobodu ne mrzeći, nego ljubeći svoje progonitelje i time
pokazao da iz najviše slobode nastaje najviša – posve nezaslužena i
nesebična – ljubav. Isus je duboko patio i On ostaje dok je svijeta i
vijeka Raspeti, jer ljubiti u nasilnom svijetu znači i patiti, i ostaje
Uskrsli, Proslavljeni, jer patnja iz ljubavi vodi u Proslavu, u Vječni
život. Zato je Uskrs blagdan slobode i ljubavi, i to učinkovite ljubavi,
ljubavi koja je spremna patiti i koja je jača od smrti.
Objavljuje: Svijetlo riječi
www.svijetlorijeci.ba
|