|
RAZGOVOR S VLČ.
JOSIPOM LEBOM, DUHOVNIKOM BOGOSLOVA
 Vlč.
Josip Lebo je rođen 13. siječnja 1963. u župi Skopaljska Gračanica.
Nakon osnovne škole odlučio se odgovoriti na Kristov poziv da bude
svećenik i otišao u Zadarsko sjemenište, nakon kojeg je upisao studij
teologije u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1988. i ubrzo poslan na
studij psihologije u Rim gdje je i magistrirao. Potom je obnašao dužnost
ravnatelja KŠC-a: prvo u Zenici a zatim i u Tuzli. Od ove akademske
godine duhovnik je bogoslova na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji.
Prema nekom ustaljenom narodnom mišljenju svaki svećenik je duhovnik.
Možete li to iz svoje pozicije potvrditi i obrazložiti?
Ne ulazeći u šire razlaganje pojma, za svećenika se može kazati da je on
onaj koji smije „stupiti“ pred Božje lice, predati mu sebe i svoj život,
pozivati se na Isusovu žrtvu i prikazivati je kao onaj koji je posvećen
za tu službu i ima sudioništvo u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i
pastirskoj službi. Iz toga trostrukog poziva proizlaze i svećeničke
zadaće, koje se sastoje u tome da potiču i usklađuju mnoštvo darova i
služenja što ih za dobro zajednice nadahnjuje Duh Sveti. Ako tako
promatrano poslanje svećenika, može reći da je svaki i duhovnik, jer se
on, kako veli sv. Petar u svojoj poslanici „kao živo kamenje ugrađuje u
duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosi žrtve duhovne, ugodne Bogu po
Isusu Kristu“. Svećenik se brine za duhovno, prakticira krjeposti,
vjeruje i moli za zajednicu i sa zajednicom, propovijeda i dijeli
sakramente, te upravlja narodom Božjim. U užem smislu riječi svećenik
duhovnik je onaj koji pomaže čovjeku „odjenuti se duhom i srcem“ Isusa
Krista, pod vodstvom Duha Svetoga. To je onaj koji i sam produbljuje
osobni odnos s Bogom u vjeri, nadi i ljubavi i drugima pomaže to
ostvarivati. Svećenikova uloga duhovnika se naziva duhovnim vodstvom.
Ono obuhvaća mnoge dimenzije, ali se uglavnom svodi na potpuniji život
kršćanina u vjeri, nadi i ljubavi. Posebne uloge duhovnika i duhovnog
vodstva su uočljive u duhovnim zajednicama, sjemeništima i redovničkim
zajednicama koje redovito odabiru osobu duhovnika koja se brine za
njihov duhovni život.
Kao i na fizičkom planu i u duhovnom je za dobar razvitak potrebna
njega i vježba. U čemu bi se ona konkretno sastojala kad je, dakle,
riječ o duhovnom životu?
Duhovni se život sastoji u tome da kršćanin sav svoj život usmjeri na
Boga. Duhovni su pisci razlikovali početnike u duhovnom životu, napredne
i savršene. Drugi vatikanski sabor je otklonio ovakav elitistički
pristup i naglasio da je izvor duhovnog života u sakramentalnom životu.
To znači da se svaki vjernik vježba i duhovno raste ako svjesno i
djelatno sudjeluje i prima svete sakramente. Čovjek duhovno raste ako
svakodnevno raste i njegova ljubav i ako se vježba u toj ljubavi ljubeći
Boga i bližnjega. Sabor je naglasio da su svi kršćani pozvani na
svetost. Svatko u svom poslanju. Svećenik, kao onaj koji „moli i prinosi
za narod“ izgrađuje i posvećuje sebe i narod služenjem Božje riječi
(slušanje, razmišljanje, razmatranje i propovijedanje), služenjem
sakramenata (dijeljenjem i primanjem svetih sakramenata, osobito
Euharistije), osobnom molitvom i molitvom liturgije časova. On je onaj
koji moli u ime Crkve i s Crkvom, uči i prednjači drugima u molitvi i
vrši djela ljubavi te tako i sam ide prema svetosti.
Jesu li za normalan duhovni život potrebne kakve predispozicije:
obitelj, društvo, kultura i sl.?
„Za razvoj i rast duhovnog života važna je jedna pogodna i zdrava
obiteljska sredina, jer“, kako veli Allport, „obitelj je još uvijek
dominantan, najautentičniji i najprivilegiraniji čimbenik svakog, pa i
religioznog odgoja“. Opća situacija današnje obitelji i društva odražava
se na nemogućnosti prenošenja tradicionalnih vrijednosti. Ambijent u
kojem živi obitelj, koja bi trebala biti temelj i početak vjerskog
života, posve je desakraliziran. Društvo i kultura su se posve
profanirali pa gotovo i ne trpe ili jedva toleriraju religiozni stav i
religioznog čovjeka. Sve to otežava i onako tešku situaciju življenja i
prakticiranja duhovnog života. Dobro je poznata činjenica svima da manje
odgaja ono što se govori - teorija, a više ono što se radi - praksa.
Daleko je učinkovitiji dobar primjer u obitelji za duhovni rast djeteta
nego li same riječi. Svjesni smo da bi roditelji trebali biti prvi
svjedoci vjere i to spontani. Jer religiozni se sadržaj prima i uči u
cjelovitoj formi obiteljskog života poput govora. Ako su sva tri
čimbenika, obitelj, društvo i kultura povoljni onda je i „normalniji“
duhovni život. Međutim, svjesni smo da se religioznost može razvijati
usprkos netolerantnosti okoline i nepovoljnim okolnostima u obitelji i
društvu, jer to nije samo ljudska kategorija i ne ovisi samo od ljudi.
Sve više do nas dopiru glasovi sa Zapada kako je broj duhovnih zvanja
u opadanju, no na drugoj strani gledajući Katoličku Crkvu u cjelini
vidimo da je suprotno. U čemu valja tražiti uzrok?
Broj duhovnih zvanja u Europi je iz godine u godinu u opadanju, također
i u našoj sredini, u Crkvi u Hrvata. Činjenica, da je u zemljama Južne
Amerike, kao i u Africi i u Aziji u porastu, to većim djelom proizlazi i
iz porasta vjernika, ali i životnosti i vitalnosti crkava na tim
područjima. Poodavno je Crkva u europskim zemljama osjetila potrebu za
novom evangelizacijom, jer se osjeća zamor i tromost. Europske
tradicionalne vrjednote kao da su u krizi i valja iznalaziti nove
pristupe i vratiti se temeljima – Kristu.
Kada se osvrnete na doba kada ste bili bogoslov i kada gledate
današnje bogoslove i njihovo odrastanje kakve biste paralele mogli
povući?
Svako vrijeme je nosilo i nosi svoje breme. Čini mi se da je prije
dvadesetak godina lakše bilo biti bogoslov i postati svećenik.
Vjerojatno je ovo vrijeme teže, s više ponuda i izazova. Stoga se danas
sve više govori o „krizi vjere“, pa stoga i dolazi do „krize
svećeništva“. Kao da Crkva danas živi u dijaspori i mora se sučeljavati
s današnjim pluralističkim društvom, koje je potresano sa svih strana, a
karakterizira ga antropocentričnost i ovozemaljsko. Novi lik svećenika
trebat će steći sposobnost traženja smisla svog svećeništva. Ako bude
želio propovijedati Radosnu vijest, taj „novi lik“ morat će biti
najprije uvjeren da sam mora radikalno prihvatiti i ostvarivati njezinu
zahtjevanost i nastojati se usavršavati u vršenju vlastite službe.
Trebat će graditi živu svijest pripadnosti prezbiteriju, što će ga
činiti učinkovitijim u radu i stabilnijim za nadvladavanje psihološke i
društvene usamljenosti. Stoga će se od svećenika danas sigurno tražiti
više nego li od onoga jučer: više svjetovne i religiozne kulture, više
sposobnosti za dijalog, više brige za patnju i nevolju ljudi, više
odricanja i žrtve, više molitve i na kraju više vjere.
Ljudski gledano mnogi se začude kada netko, tko je stvarno uzoran
dečko, napusti bogosloviju i potraži drugo zvanje. Što najčešće bude
prepreka ili jednostavno možemo odgovoriti zajedno sa sv. Ivanom: «Ne
izabraste vi mene nego ja izabrah vas..» (Iv 15,16)?
Istina je da često u odustajanju nekog kandidata od daljnjeg
približavanja oltaru mnogi ostaju „u čudu“ i pitaju se zato je baš on
napustio. Ne ulazeći u pojedinačne razloge kojih je mnogo, vjerojatno
koliko i onih koji su pošli tim putem, valja spomenuti da su oni
najčešće osobnog karaktera. Sigurno je da se mnogi mladi koji su krenuli
tim putem sučeljavaju s poteškoćama koje susreću na putu. Često su to
poteškoće koje nastaju na području (ne)sposobnosti: intelektualne ili
iskustvene. Možda su to i strahovi i nedovoljna spremnost odgovoriti
svim zahtjevima. Ili je to viđenje sebe drugdje ili u drugim
okolnostima. Sveti Ivan od Križa je često znao ljude pitati: „Gdje je
tvoje srce?“ Dobro je ako mladi čovjek uoči gdje mu srce teži i na
vrijeme ga usmjeri na njegov pravac. Činjenica je da je Bog onaj koji
poziva, a čovjek je onaj koji se odaziva ili odupire. Na kraju je
svećenički poziv ipak tajna koja se ne može prihvatiti i spoznati bez
tajne Boga. Imati poziv iziskuje povjerenje u onoga koji poziva i
ponizno traganje za osmišljanjem svoga života i mjesta koje nam po
Božjem naumu pripada. Činjenica je da nije moguće odmah na početku puta
vidjeti čitav put koji treba slijediti. Važno je na putu osluškivati i
otkrivati Božje upute, koje s Njegove strane ne će izostati.
Tema ovogodišnje Papine poruke za Dan duhovnih zvanja je: «Zvanja u
službi Crkve – misije» ističući da je svećeničko zvanje usko povezano s
misionarskom dimenzijom koja podrazumijeva sučeljavanje s opasnostima.
Je li današnji naraštaj spreman na to i u kojoj mjeri?
Danas više nego ikada svijet treba misionara, i to misionara otvorena
srca, duha spremnog na prihvaćanje različitosti. Danas Crkva treba
muževa i žena koji će, onima koji su gladni hrane i Božje riječi, davati
okrjepu, ljudi koji će pružati ruku potrebnima, gledati Gospodina u
„nepoznatim i malim“ ljudima, moliti i žrtvovati se da se proširi
Radosna vijest. Svako vrijeme ima svojih heroja, svetaca i mučenika. To
je izazov i u ovo naše vrijeme. Uvijek su misije u Crkvi nosile i
donosile novinu i osvježenje, ali su postavljale i nove izazove i
opasnosti. Usprkos svega, Crkva, ako želi biti autentična, živjet će
odvažno svoje misijsko poslanje i time će se obnavljati, pomlađivati i
jačati. Ukoliko današnji mladi naraštaji budu spremni čuti Isusov poziv
da mu budu učenici, on će ih sigurno poslati po cijelom svijetu da mu
budu svjedoci. Papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za misije veli da u
Crkvi oduvijek ima muškaraca i žena koji, potaknuti Duhom Svetim,
odabiru radikalno živjeti evanđelje, naviještajući ga i u onim krajevima
gdje Kristova poruka nije došla. Stoga, Papa potiče sve snage u Crkvi na
djelovanje na tom planu, jer samo na „duhovno dobro obrađenom zemljištu
cvjetaju svećenička i redovnička zvanja“, a time i misijska. Živa Crkva,
koja je otvorena Božjem Duhu, gajit će misijski duh, neće se zatvarati i
povući u sebe nego će biti otvorena za tu prevažnu potrebu. Tako će i
naraštaj koji osluškuje poticaje Duha biti spreman bezrezervno krenuti u
„avanturu“ ljubavi i predanja.
Svojedobno je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica govorio svojim
kandidatima za svećeništvo kako je za «biti svećenik u Bosni» potrebno
«dodatno zvanje». Možete li se složiti s tim?
Ovu izjavu bih stavio u kontekst novog lika svećenika i svega onoga što
se danas od svećenika očekuje. Sigurno je da je ova naša
„zakomplicirana“ situacija povukla još neka pitanja i sumnje glede
mogućnosti i „isplativosti“ biti svećenik u Bosni. Ovaj zanimljivi
izričaj da je ovdje potrebno „dodatno zvanje“ ne bih mjerio i razumio u
težini i zahtjevanosti svećeničkog poslanja kod nas, nego više u
voljnosti i spremnosti u ovim i ovakvim „neobećavajućim“ prilikama
živjeti svoje svećeništvo.
Postigli ste magisterij iz psihologije, koliko Vam znanje s tog
područja pomaže duhovnom usmjeravanju budućih svećenika?
Vrijeme u kojem živimo zahtjevnije je i od svećenika se očekuje
naobrazba i u onim znanostima koje mogu pomoći u boljem izvršavanju
svoga poslanja. Sigurno je da psihologija, kao „znanost o duši“ – kako
je glasila njena izvorna i prva definicija, može pomoći svojim metodama,
pristupom i poznavanjem čovjekove osobnosti. Ipak, psihologija,
koristeći svoje metode, usredotočuje se na zdravlje klijenta koristeći
se svim sredstvima koja su na raspolaganju, usmjeravajući pozornost i
pažnju na čovjekovu psihu. Ona kroz razgovor i savjetovanja može pomoći
u iznalaženju boljih načina pristupa osobi. Ali, kad se radi o duhovnom
vodstvu, valja imati na umu da ono ne smije biti samo informativnog
karaktera, niti terapeutskog. Ono ne smije biti individualna
psihoterapija. Duhovno vođenje se sastoji u traženju punine i
ozdravljenja usmjereno na Krista, ono je i određeni oblik molitve,
svjedočanstva za Krista.
Kad biste mogli propisati «recept» za zdrav duhovni život što bi u
njemu stajalo?
Za zdrav duhovni život vjernika laika, a pogotovo svećenika, čini mi se
da je bitno da je on ispunjen jakom vjerom u Isusa Krista. On bi trebao
bi biti nositelj nade u Krista koji je pobjednik nad zlim i smrću. Takav
lik bi trebao imati „novi projekt“ života i rada, to jest da živi ljubav
po principu Isusa Krista, da je svjedok – prorok Kristov u svijetu. Od
njega bi se očekivalo da je čovjek duha i molitve. U svom nastupu
očekuje sa da je čovjek odnosa i dijaloga, i na kraju što je prevažno da
je nositelj kršćanskih vrednota: radosti, sreće, slobode, pravde, mira,
sigurnosti, kulture života i civilizacije ljubavi.
Razgovarao: Josip Vajdner
Objavljuje: Katolički tjednik
http://www.katolicki-tjednik.com
|