|
Ustanova braka i obitelji jest najljepša domovina čovještva i čovjeka
uopće, ali može biti i najgore i najneljudskije njegovo ropstvo, mjesto
nečovještva i spilja razbojnička. Sve zavisi od ljudskoga ili
neljudskoga odnosa jednih prema drugima. Zato se s pravom tvrdi da su
brak i obitelj ne samo temeljna stanica Crkve i društva, nego i mjesta
njihova sudbonosnog nastajanja, te najbolje i najrealnije njihovo
ogledalo.
VAŽNOST
BRAČNIH I OBITELJSKIH ODNOSA
I život mimo
Isusa Krista i mimo njegove Nove zapovijedi ne može biti ni pravi
susret, ni pravi odnos. Ni pravoga odnosa među ljudima ne može biti ako
čovjek ne raste u zdravoj i od Boga utemeljenoj obiteljskoj zajednici
koja nastaje ženidbom muškarca i žene. Ako je Isus potvrdio vrijednost
braka i obitelji koju je Bog ustanovio na početku stvaranja i ako je
brak uzdigao na dostojanstvo sakramenta da bude vidljivi znak i mjesto
njegove ljubavi prema Crkvi, to onda znači da čovjek za svoje
očovječenje i za odgoj zdravih međuljudskih odnosa nema drugoga puta
nego brak i obitelj.
Vrijednost bračnih i obiteljskih veza
Očita je
činjenica da se svaka prava ljepota života najbolje ogleda u braku i
obitelji, u njima se ona najljepše odražava ili najružnije. Baš zato što
je to Božja ustanova od početka, od Boga je predodređena i od njega
obdarena da se u njoj ostvaruje čovjekov poziv na ljubav. Stoga su brak
i obitelj najidealnija mjesta očovječenja osobe, jer ljudsko biće rađa
se kao nesavršeno i nesvršeno, a u obitelji izrasta u zrelu i odraslu
osobu. Ali, na žalost, zbog naših grijeha i slabosti, brak i obitelj
mogu biti i mjesta gdje čovjek najlakše postaje nečovjek, gdje trajno
može ostati i nesavršen i nedovršen.
Dakle, ustanova
braka i obitelji jest najljepša domovina čovještva i čovjeka uopće, ali
može biti i najgore i najneljudskije njegovo ropstvo, mjesto nečovještva
i spilja razbojnička. Sve zavisi od ljudskoga ili neljudskoga odnosa
jednih prema drugima. Zato se s pravom tvrdi da su brak i obitelj ne
samo temeljna stanica Crkve i društva, nego i mjesta njihova sudbonosnog
nastajanja, te najbolje i najrealnije njihovo ogledalo. Vrlo je bitno, i
za Crkvu i za društvo, kakve su nam bračne i obiteljske zajednice, te
kako žive, jer se naše društvo u kojemu živimo uglavnom oblikuje po
mjeri i profilu naših obitelji. U njima se događa istina u ljubavi ili
ih pogađa laž i požuda, sa svim onim posljedicama što one sa sobom nose.
Crkva gleda s velikom zabrinutošću što se ova božanska ustanova braka i
obitelji dovoljno ne respektira u sadašnjoj zapadnoj Europi koja je
izrasla na kršćanskim i obiteljskim vrjednotama, te kako se moralne i
civilizacijske obiteljske vrijednosti sve manje promiču i žive. Sve veća
i jača sekularizacija proizvodi etički relativizam u kojemu čovjek,
vođen samo svojim osobnim potrebama i nagonima, postaje nesposobnim
stvarati odgovorne i zdrave bračne i obiteljske odnose, a time i odnose
s drugim ljudima. Čovjeka se, dakle, iskorjenjuje iz njegova naravnoga
obitavališta jer se obitelj svjesno ruši i zapostavlja, a protežiraju se
izvanbračne i protuprirodne veze koje ruše obitelj, Crkvu i društvo.
Rušeći obitelj Europa potkopava i svoje temelje bez kojih će se sav
njezin sustav i ustav urušiti kao kuća na pijesku.
Dosadašnja
važnija carstva i civilizacije propali su ne zbog svoje slabe ekonomske
ili političke moći, nego zbog svoje nemoralne razvratnosti. Kad se
država nađe u ekonomskoj krizi, ona se spašava raznim nametima i
porezima što ih ljudi moraju platiti. Ali, ako morala nema, i ako nema u
državi i društvu zdravih obitelji, zdravih moralnih zasada iz kojih se
rađaju zdravi međuljudskih odnosi, Europa i njezine države ne mogu to
nadoknaditi nikakvim svojim rezolucijama i nametima.
Drugoga
puta nema
Kao i u svemu,
tako i u sferi međuljudskih odnosa, Isus nam je najbolji i najidealniji
uzor. On nam je Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6). Izvan njega i mimo
njega sve je stranputica, laž i prijevara. On se rodio u obitelji, prvi
je na zemlju donio istinu da je čovjek dar što je i na sebi pokazao. Taj
i takav čovjek jedino se ispravno može ostvariti i usrećiti potpunim
sebedarjem u braku i obitelji. To je jedino ozračje gdje se može rasti i
uzrasti u mudrosti i milosti. On jasno kaže da onaj koji svoj život za
sebe čuva, izgubit će ga, a koji ga radi njega i drugih izgubi, sačuvat
će ga (usp. Lk 9,24). Sebedarje iz ljubavi i u istini vrhunac je i
savršenstvo međuljudskih odnosa, vrhunac je prave ljubavi. Pod tim vidom
dao nam je svoju Novu zapovijed: "Ljubite jedan drugoga; kao što
sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga" (Iv 13,34). On je
svega sebe Crkvi predao na križu. Ovo sebedarje po mjeri Isusovoj
najbolje i najcjelovitije može se ostvariti u braku i obitelji. Stoga je
katolički brak simbol i znak, mjesto i ostvarenje njegove ljubavi prema
Crkvi.
I kao što je
Krist jedini spasitelj svijeta i svakoga čovjeka, tako je i jedini
posrednik između Boga i čovjeka, te između čovjeka i čovjeka. I kao što
kaže Dietrich Bonhöffer: "Kršćani mogu susresti jedni druge samo kroz
Isusa Krista. Jedni drugima pripadamo samo kroz Isusa Krista i u njemu.
Jedni drugima smo braća samo po Kristu. Bez Isusa Krista vlada nemir
između Boga i ljudi, a i među samim ljudima. Krist je otvorio put prema
Bogu i prema bratu." I život mimo Isusa Krista i mimo njegove Nove
zapovijedi ne može biti ni pravi susret, ni pravi odnos. Ni pravoga
odnosa među ljudima ne može biti ako čovjek ne raste u zdravoj i od Boga
utemeljenoj obiteljskoj zajednici koja nastaje ženidbom muškarca i žene.
Ako je Isus potvrdio vrijednost braka i obitelji koju je Bog ustanovio
na početku stvaranja i ako je brak uzdigao na dostojanstvo sakramenta da
bude vidljivi znak i mjesto njegove ljubavi prema Crkvi, to onda znači
da čovjek za svoje očovječenje i za odgoj zdravih međuljudskih odnosa
nema drugoga puta nego brak i obitelj. Ali takav brak i obitelj koji su
po Božjoj namisli i onakvi kakve ih je Krist svojim križem od rane
grijeha iscijelio i uzdigao na rang sakramenta i svoga odnosa s Crkvom.
Nema zdrava
društva ni u njemu zdravih i istinskih međuljudskih odnosa, ako ne bude
zdravih kršćanskih obitelji u kojima se ti odnosi rađaju i njeguju.
Sudbina međuljudskih odnosa i sudbina ostanka civilizacije i društva
bitno ovisi o zdravoj i po Božjem zakonu ustanovljenoj obitelji koja se
temelji na međusobnoj ljubavi u istini i vjernosti jednoga muža i jedne
žene. Ako se brak i obitelj ne temelje na Kristovoj Novoj zapovijedi,
onda se čovjek ne može ostvariti, dovršiti i usavršiti, ne može ni u
obitelji ni izvan obitelji stvarati prave, istinske i odgovorne
međuljudske odnose. Isključuje Krista kao posrednika između Boga i
ljudi, između čovjeka i čovjeka, izgrađuje se nesavršeno i nedovršeno
društvo u kojem, umjesto ljubavi i istine, prevladavaju egoizam i osobni
interesi, laž i svako drugo zlo s kojim čovjek želi nadomjestiti svoj
bitni životni nedostatak: nedostatak prave ljubavi prema Bogu i čovjeku,
pravih međuljudskih odnosa, pravih brakova i obitelji. Brak i obitelj
jesu jedini put čovjekov, drugoga puta nema.
Piše:
don Krešo Puljić
Objavljuje: Crkva na kamenu
http://www.cbismo.hr/cnak/
|