Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

11. prosinac 2018.

Izdvajamo

Ante Baković

Ante Baković

Sarajevo, 16. prosinac 2007.
Dr. don Tomo Vukšić o knjizi: Hrvatski martirologij XX. stoljeća

U potrazi za svecima Crkve među Hrvatima - redivivi „martyres“ prohibiti

Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatiae d.o.o., Zagreb 2007., 1019 str.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije nastala je brojna režimska literatura koja je sustavno najcrnjim atributima kriminalizirala Crkvu, svećenike i angažirane laike a posvema prešućivala zločine nad njima, prije svega one partizanske. S druge strane, isti režim kroz skoro pola stoljeća najstrože je zabranjivao i progonio svaki drukčiji govor o nastradalim svećenicima, časnim sestrama, braći laicima, bogoslovima i sjemeništarcima o kojima se u domovini može objektivno pisati tek nakon 1990. godine pa su se u međuvremenu pojavile opsežne studije o njima.

Knjiga don Ante Bakovića, koju večeras predstavljamo, svakako je neusporedivo najiscrpnija i najopsežnija od svih do sada napisanih. Ispisana je na cijelih 1019 stranica na kojima je ustanovljeno da su na hrvatskom govornom području tijekom cijeloga 20. stoljeća život izgubile 664 crkvene osobe: 4 biskupa, 523 svećenika, 50 bogoslova, 39 sjemeništaraca, 17 braće laika i 31 časna sestra. Iz Zagrebačke nadbiskupije ih je 78, iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene 73, Hercegovačke franjevačke provincije 69 Fratri. Fratri iz Splita imali su ih 45, nadbiskupija Sarajevo 39, časnih sestara 31, Đakovačka biskupija 30, Splitska 27, Banja Luka 25, Mostar 20, Gospić 18, po 17 Dubrovnik, Subotica i fratri Zagreb, 14 Poreč i Zadar, po 12 Rijeka, dominikanci i Križevci, 11 Banat, 10 Šibenik, po 9 fratri Zadar i isusovci, po 8 Hvar i trapisti, po 7 Kosovo i Maribor, 5 trećoreci, po 4 Bar i Krk, po 3 Kotor i lazaristi, po 2 kapucini i konventualci te jednoga 1 benediktinci.

Partizani, OZNA, UDBA, JNA, crvena armija, vlast u Albaniji, ili jednom riječju komunisti, ubili su 524 crkvenih osoba, četnici 37, Nijemci 16, Talijani 2, savezničko bombardiranje 32, NDH 11, kraljevina Jugoslavija 4, Srbi 9, Bošnjaci 3, tifus 17, nepoznato 8.

Prvi popisi ubijenih svećenika

Prije svega treba reći da su već u povodu smrti pojedinih svećenika skoro redovito u tadašnjoj periodici sve do pred kraj Drugoga svjetskog rata tiskani njihovi nekrolozi. Objavljivali su ih: Vrhbosna (Sarajevo), Katolički tjednik (Sarajevo), Bosna Srebrena (Sarajevo), Glasnik sv. Ante (Sarajevo) i Kršćanska obitelj (Mostar) ali i dosta necrkvenih novina i drugih glasila. Međutim, ne za sve stradale i ne uvijek jednako informativno. No, bez obzira na to, iz tih zapisa o mnogima se mogu prikupiti korisni podaci. Također treba napomenuti da se početkom 1945. godine pojavila prva brošura s popisom stradalih katoličkih svećenika na hrvatskom govornom području koja donosi popis stradalih do polovice veljače te godine a za koju noviji istraživači redovito ne znaju. Naslov joj je: Svećeničke žrtve za hrvatsku državu, a u ovoj brošuri od 16 stranica, koju sam pronašao u arhivu Biskupskog ordinarijata u Banja Luci, nije zabilježeno ime autora a ni mjesto ni vrijeme tiskanja. Međutim, iz analize podataka, koje donosi, te izvora na koje se poziva (najmlađi je od 18. veljače 1945., str. 14), jasno je da je brošura objavljena najvjerojatnije u ožujku 1945. godine. Međutim, s obzirom da je daleko najveći broj svećenika ubijen neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kad su komunisti uveli strahovladu i zabranili svu katoličku periodiku, o daleko najvećem broju stradalnika nije ni moglo ni smjelo biti ništa zabilježeno u domovini. Dapače, budući da su ih daleko najviše ubili partizani i njihov kasniji režim, i običan govor o partizanskim zločinima komunistička je vlast najstrože kažnjavala.

U inozemstvu su, međutim, iseljenici često pisali također o tragediji katoličkih svećenika. Čak se već početkom 1946. godine u Rimu na latinskom pojavila i prva knjiga o tome s naslovom Martyrium Croatiae, koja kod nas također nije dovoljno poznata, a obrađivanje ove teme nastavljeno je i kasnije. Prema tekstu Branka Hanža „Prve knjige nakon Bleiburga izdane u Italiji“ (Matica 1-2/2006., str. 82-83), koji se temelji na pismu Pavla Tijana, upućenu autoru članka, pisci knjige Martyrium Croatiae su Krunoslav Draganović, Ivan Tomas, Pavao Tijan i Petar Bareza. Prema pismu Pavla Tijana, iako se na korici same knjige kaže da je tiskana u maloj tiskari „Typis Staderini“, ipak je tiskana u Vatikanskoj tiskari a ime male tiskare poslužilo je samo kao pokriće. Knjiga je bila pripremljena kao informacija za kardinalski konzistorij koji je papa Pio XII. sazvao u veljači 1946. godine i tiskana u malom broju primjeraka te je danas prava rijetkost. Šapirografski je bila prevedena na hrvatski jezik a to izdanje je još veći raritet. Navodno je kasnije objavljena i na engleskom a bio je pripreman i njemački prijevod koji, međutim, nije objavljen

U iseljeničkoj periodici i nakon toga često su se pojavljivali tekstovi toga sadržaja ali i posebna izdanja no podaci koje su donosili ti tekstovi, naravno, redovito su bili nepotpuni jer je autorima bilo vrlo teško dolaziti do pouzdanih podataka. To je problem s kojim se često također u novije vrijeme susreću pisci tekstova o stradanjima crkvenih osoba jer podaci ponekad jednostavno nedostaju ili ih je teško provjeriti a mnogi pouzdani svjedoci već davno su umrli. To don Anto Baković vrlo dobro zna.

Ideološki razlozi progona

Odnos komunističkoga režima prema Katoličkoj crkvi, njezinu kleru te uopće prema inteligenciji usmjeravala su iznad svega ideološka načela marksizma i lenjinizma, prepoznatljiva u sintagmi „klasne mržnje“ prema svakoj vrsti neistomišljenika. Stoga se ni užasna stradanja tolikih svećenika ne može tumačiti partizanskim pokušajem „izravnavanja računa“ ili komunističke osvete zbog navodne krivnje crkvenih osoba, kako to još i danas tvrde oni što su zaraženi „klasnom mržnjom“, a poneki rijetki glas čak iz Crkve im sramotno sekundira. Naime, uz istinu da su i crkvene osobe, opisane u Bakovićevoj knjizi, bili samo ljudi sa svojim manama i vrlinama, spomenuta teza o općoj krivnji crkvenih osoba jednostavno ne može izdržati komparativnu znanstvenu kritiku budući da su se komunistički režimi svuda ponašali jednako kao i kod nas: u SSSR-u i njegovim satelitima istočne Europe, u Kambodži, Vijetnamu, Sjevernoj Koreji itd. Samo su ponekada način i količina progona bili različiti ali je osnovni razlog posvuda bio isti: ideološka „klasna mržnja“ posvuda je likvidirala klasne neprijatelje, a među njima svaku religiju i njezine istaknute predstavnike na prvom mjestu. Taj stav komunista ponajbolje oslikava naredba Edvarda Kardelja da se pobiju svi svećenici (usp. www.rtvslo.si), napisana 1. listopada 1942. Ivanu Mačeku Matiji – slovenskom partizanu prvoborcu, političkom komesaru, generalu i narodnom heroju: „Belo gardo uničujte neusmiljeno, ne oklevajte in ne popuščajte. Duhovnike v četah vse postreljajte, prav tako oficirje, intelektualce, kulake in njihove sinove.“

Stradanje svećenika po biskupijama i provincijama u BiH

Ako se želi ozbiljno pristupiti Bakovićevu knjigu s nakanom da ju se objektivno predstavi javnosti, svakako nije ju moguće analizirati cijelu u jednom kratkom obraćanju kao što je ovo. Upravo zato – iz poštovanja prema njezinu autoru i još više iz pijeteta prema njezinu sadržaju – ograničit ću se na samo jedan njezin dio uz napomenu da je autor i sve drugo na jednako ozbiljan način proučio. Stoga da bi se lakše shvatilo koliko velika je bila tragedija crkvenih osoba, što se odnosi prvenstveno na Drugi svjetski rat i vrijeme neposredno nakon njega, i kakve je to posljedice ostavilo u crkvenom i narodnom životu, u ovom prikazu bit će govora, ali zato uz malo detaljniji pristup, samo o crkvenim osobama koje su stradale u BiH upravo u tome najtragičnijem razdoblju.

Zbog istih razloga ubijene su mnoge crkvene osobe i u BiH gdje je od 1941. do 1952. godine, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih ili poratnih događanja, smrtno završio čak 160 domaćih svećenika (i možda biskup Garić) te jedan Nijemac, kapelan njemačke vojske u Zavidovićima kojega su 1942. godine ubili partizani.

Stradanje svećenika Banjalučke biskupije, koja je izgubila skoro polovicu svojih svećenika, trajalo je kroz cijeli rat pa je od njih 31, koliko ih je bilo zaređeno do početka 1945. godine, broj stradalih za vrijeme rata i neposredno poslije iznosio 13: na najgrublje načine mučeno ih je i ubijeno 10, jedan je umro u zatvoru i jedan u logoru. Njima bi se možda moglo dodati i biskupa Garića koji je umro kao ratni prognanik. To pak znači da je ova biskupija izgubila 41,93% svoga klera.

Osim biskupijskih svećenika i franjevaca, u Banjalučkoj biskupiji djelovali su također trapisti koji su imali velik samostan u blizini Banja Luke. U samostanu je nekada živjelo i do 200 monaha i njihovih kandidata ali je broj svećenika trapista u tome samostanu neposredno prije rata iznosio 40. A budući da ne postoje kasniji podaci o broju svećenika, pretpostavljamo da ih je bilo otprilike toliko i 1944. godine kad su se, prema naredbi njemačke vojske, jer je među njima bilo mnogo Nijemaca, morali povući iz samostana. Kasnije su njih dvojica umrli od posljedica komunističkog logora pa bi taj gubitak, u pretpostavci da ih je i tada bilo oko 40, iznosio 5%.

Stradanja svećenika na području Sarajevske nadbiskupije također su trajala tijekom cijeloga rata i nakon njega tako da je ova nadbiskupija izgubila ukupno 27 svećenika a imala ih je 123: čak 21 je ubijen, jedan je umro u zatvoru, dva su umrla od posljedica zatvora i torture a tri su umrla od tifusa. To pak znači da je ova nadbiskupija izgubila 21,95% svojih svećenika.

Bosanska franjevačka provincija na ratnim područjima je imala 192 svećenika a tijekom rata i neposredno nakon njega izgubila ih je 47, odnosno 24,47%. Ubijeno ih je 36, jedan je umro u zatvoru a 10 ih je umrlo od tifusa.

Ovdje svakako treba spomenuti isusovce koji su u Sarajevskoj nadbiskupiji, u Travniku i Sarajevu, kroz cijelo ratno vrijeme djelovali kao odgojitelji jer je jedan umro u zatvoru u Sarajevu od posljedica mučenja.

U ratnom razdoblju i neposredno poslije njega dijecezanski kler iz Hercegovine izgubio je 14 svojih članova a 36 ih je bilo na ratnom području: 12 ih je ubijeno, jedan je umro u zatvoru a jedan od tifusa što iznosi ravnih 40% od prisutnih na ratnom području. Time se ovaj dio Crkve vrlo primakao tragičnom rekordu Banjalučke biskupije.

Hercegovačka franjevačka provincija na ratnim područjima imala je 155 svećenika a stradalo ih je 57 što je više negoli i u jednoj biskupiji ili provinciji: na zaista najsvirepije načine ubijeno ih je čak 55, dok je jedan umro u zatvoru a jedan od posljedica zatvora. To iznosi 36,77% od ukupnoga broja. No, posebna zanimljivost vezana uz stradanje ove redovničke zajednice sastoji se u tome da su, osim dvojice ubijenih tijekom rata te nekoliko njih koji su umrli kasnije u komunističkim progonima i zatvorima, skoro svi izgubili živote 1945. godine od partizanske ruke.

Stradao svaki treći svećenik 

Kad se svi gornji brojevi svedu u jednu cjelinu, da nije bilo nasilnoga stradanja svećenika tijekom rata, onda bi ih 1945. godine u cijeloj BiH, s onima koji su zaređeni u ratnim godina, bilo 577 ukupno. A s obzirom da je 161 (ili 162) svećenik izgubio život kao izravna ili neizravna žrtva rata, to znači da je Crkva u BiH, ako ju se uzme u cjelini, bez računanja onih koji su umrli prirodnom smrću i bez onih koji su emigrirali prema zapadnim zemljama, u spomenutom razdoblju na tragičan način izgubila točno 27,90% svoga klera. Odnosno, malo nedostaje da bi se moglo kazati kako je skoro svaki treći svećenik stradao a više nego četiri petine njih likvidirali su partizani i kasniji komunistički režim.

Svećenici su stradavali kao izravne ili neizravne žrtve rata već od 1941. a likvidacije su se nastavile sve do 1952. godine. No, neusporedivo najveći broj ih je izgubio život tijekom 1945. godine kad su partizani izvršili pravi masakr, najčešće bez ikakva suđenja i pokušaja dokazivanja bilo kakve krivnje. Odnosno samo 1945. godine ubijeno ih je čak 104, ili 64,59% od ukupnoga broja stradalih.

Ukupan broj ubijenih svećenika, za čiju smrt su izravno odgovorni partizani ili komunisti, iznosi 125. Njima, međutim, treba dodati još petoricu koji su, nakon izlaska iz komunističkih zatvora, ubrzo umrli od posljedica mučenja. Tako proizlazi da su predstavnici novoga režima na jedan od rečenih načina usmrtili ravno 130 katoličkih svećenika iz BiH, odnosno 81% od svih stradalih. Osim njih, jednoga je osudila i strijeljala vlast Nezavisne Države Hrvatske, jedan je poginuo u vlaku zbog savezničkoga bombardiranja, trojica su nestala tako da se ne zna uzrok njihove smrti, desetoricu su ubili četnici a 16 ih je umrlo od tifusa kojim su se zarazili uglavnom zato što su se, zbog brige oko ratne sirotinje i obilaženja bolesnika u mjestima svoga službovanja, svjesno izravno izložili opasnosti da se zaraze.

Stradanje drugih crkvenih osoba

U vremenu, kojim se bavimo, stradale su također brojne druge crkvene osobe: časne sestre, braća laici, klerici, bogoslovi i sjemeništarci. Iako nitko od njih nije bio svećenik, svi su oni ubijeni su iz jednakih motiva kao i svećenici. Dapače, njihovi ubojice najčešće uopće nisu ni pravili razlike među njima. Stoga je bilo posvema opravdano da su u ovoj knjizi i te žrtve jednako tretirane kao i svećenici. Prema Bakovićevoj knjizi, od ukupno 50 stradalih hrvatskih bogoslova njih 22 su iz BiH: Sarajevska nadbiskupija ih je izgubila 6, Mostarska 3, Banjalučka 2, fratri Bosne Srebrene 9 i hercegovački fratri 2. Od ukupno 39 stradalih sjemeništaraca Crkve među Hrvatima, čak 29 su iz BiH: Sarajevo 5, Mostar 4, Banja Luka 3, Bosna Srebrena 10 i hercegovački fratri 7. A od ukupno 17 braće laika, njih 11 je iz BiH: Bosna Srebrena 1, hercegovački fratri 3, trapisti 6 i isusovci 1.

Prema ovome popisu, ubijena su 62 brata laika, bogoslova i sjemeništarca ali nije isključeno da je ime kojega sjemeništarca ostalo nepoznato. A od ovih, čija su imena poznata, partizani i kasniji komunistički režim likvidirali su ih 88%, četnici 5% a život ih je izgubilo na nepoznat način 8%.

U vremenu kojim se bavimo, također 9 časnih sestara je ili smrtno stradalo na području BiH ili su rođene u ovdje a život izgubile negdje drugdje. Njih 4 su likvidirali partizani ili kasnije komunisti dok su ih četnici ubili pet.

Nekoliko „rekorda“

Ovdje svakako treba spomenuti nekoliko zanimljivih podataka iz ratnoga i poratnoga stradanja Katoličke crkve u BiH.

Prvo, zbrajajući sve navedene žrtve, iz Bakovićeve knjige proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička crkva u BiH ostala bez 232 smrtno stradala svoja svećenika, brata laika, bogoslova, sjemeništarca i časnih sestara (161 svećenik + 51 bogoslov i sjemeništarac + 11 braće laika + 9 časnih sestara = 232 + 1 biskup Garić = 233). Na izravan ili neizravan način od partizanske i komunističke ruke stradalo ih je čak 81% a ostali su ili umrli su život izgubili na neki drugi način.

Drugo, Ivan Skender, sjemeništarac Banjalučke biskupije, ubijen 9. kolovoza 1941. u Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca, koji je imao 12 godina u času ubojstva, bio je najmlađa žrtva među svim stradalim crkvenim osobama u Crkvi među Hrvatima uopće, a don Vide Putica, svećenik Trebinjske biskupije, ubijen 6. rujna 1942. u Prenju kod Stoca, koji je tada bio u 84. godini života, najstarija je žrtva iste Crkve.

Treće, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. godine ostala bez ijednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju a skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerala iz BiH i zabranila mu svako djelovanje na tome području.

Četvrto, kao posebnu bezočnost svakako treba ponoviti kako je ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjalučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posvema nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma te je taj datum državni praznik.

Istražiti i stradanja preživjelih

Stradanja crkvenih osoba bila su mnogo veća negoli je kazano u gornjem statističkom prikazu. U njemu, naime, nisu ni spomenuti brojni svećenici, časne sestre i bogoslovi, koji nisu tragično završili, ali su bili užasno mučeni u logorima i zatvorima neposredno poslije rata te su posljedice toga nosili cijeloga života. K tome, koliko je poznato, nitko se nikada nije sustavno pozabavio duhovnim osobama koje su se nakon Drugoga svjetskoga rata našle u inozemstvu kao prognanici i nikada se više nisu mogli vratiti kući. Isto tako, jedva da je itko ikada spomenuo crkvene osobe, po narodnosti Nijemce i Talijane, koji su bili protjerani na najbrutalniji način iako su i po rođenju i po redovničkoj ili svećeničkoj pripadnosti bili dio ove Crkve.

Progovorila zabranjena istina 

Kroz cijelo vrijeme od 1945. pa do 1990. godine pitanje komunističkih žrtava bila je u domovini apsolutno zabranjena tema. Tako je taj dio povijesti dugo bio doslovce prešućen. Javnost nikada s njim nije bila dovoljno upoznata, a znanost pogotovo. Stoga za ovu knjigu treba reći da je u joj doslovce progovorila ta prešućena i zabranjena povijest, istina koja se nije smjela znati. I to samo jedan njezin dio, onaj koji se odnosi na crkvene osobe. Naime, stradanje običnih ljudi u tome istom razdoblju još uvijek čeka ozbiljnu obradu.

Otkrivanje povijesne istine o stradanjima tolikih ljudi obveza je cijeloga društva. No, taj projekt ne mogu iznijeti pojedinci, bez obzira koliko bili marljivi. Odnosno, to će se dogoditi samo ako se u istraživanje uključe znanstvene ustanove, sveučilišta i specijalizirani instituti, koje će u svakom smislu pratiti politička zajednica.

U potrazi za svecima

Posebna tema ove cijele priče o tolikim žrtvama koje su život izgubile najčešće zbog mržnje protiv vjere (in odium fidei), jest pitanje našega crkvenog odnosa prema njima. Naime, dosada je prevladavao povjesničarski a ne teološki pristup ovoj stvarnosti. Ne zanemarujući ovaj prvi, teološka interpretacija martyriuma mora dominirati crkvenim govorom. Taj intelektualni, teološki i vjerski pomak je potrebno napraviti jer će tek tada kao teme prestati dominirati mržnja, progonitelji, fašisti, komunisti, razne ideologije i svako zlo i otvoriti se prostor koji će nam omogućiti da otkrijemo kolosalnu veličinu kršćanske ljubavi i spremnosti tolikih stradalnika da svjedoče za Krista. Često na način pravih kršćanskih mučenika. Potrebno je stoga da naša Crkva snažno i sustavno krene u stvarnu potragu za svecima, da kanonski identificira one koji to zaista jesu među ovim stradalnicima.

Nema dvojbe da među tolikim stradalnicima mora biti autentičnih kršćanskih svetaca. Pitanje je samo koji su i koliko ih je? A kao neku vrstu svoga odgovora na to pitanje ovdje će biti spomenuti, osim već poznatih „Drinskih mučenica“, u obliku radnoga prijedloga, samo don Jakov Barišić, fra Valentin Zovko i fra Andrija Topić te don Ivan Raguž.

Jakov Barišić, župnik u Gradačcu, je prvi stradali svećenik Sarajevske nadbiskupije. Kad su četnici upali u Gradačac, uhvatili su župnika te ga u petak 15. svibnja 1942. ubili u dvorištu župne kuće na očigled majke (usp. NEDIĆ Marko, "† Župnik Jakov Barišić", u Vrhbosna 6/1942., str. 151-153; isti, „† Župnik Jakov Barišić“, u Vrhbosna 6/1942., str. 152-153.; isti, „† Jakov Barišić. In memoriam“, u Katolički tjednik 22/1942., str. 5).

Bio je strašno izmrcvaren: koža mu je bila zguljena s glave i lica a na tijelu je nađeno mnogo uboda nožem. Sprovod su mu 18. svibnja vodila četiri svećenika. Zahvaljujući činjenici da su preživjeli brojni autentični svjedoci ovoga zločina, brzo je zabilježen i objavljen način pogibije Jakova Barišića. Prema jednome od dva suvremena svjedočanstva tih autentičnih svjedoka, cijeli događaj se zbio ovako: „U petak u 6 sati u jutro primijeti momak (tj. Barišićev poslužitelj, op. T. V.), da se bježi, i upozori prečasnog (tj. Barišića, op. T. V.) da bježi i momak pobjegne. U času već je rulja bila blizu, a siromah prečasni poleti u zvonik i počne zvoniti na uzbunu, i samo je stigao dvaput potegnuti konopcem, i bio je u njihovim rukama. Da je sve ovako pričaju njegovi najbliži i jadna stara majka. Gonili su ga do bunara, tu ga tukli i rekli mu: reci da si Srbin, a on glasno reče: Nikad, ono što sam to i ostajem. Onda ćeš poginuti. Neka, ne žalim za svoju vjeru, domovinu i svoj narod umrijeti. Prekrsti se i glasno počne moliti Očenaš, a krvnici opsuju njegovu molitvu i Pavelića i sruše ga na zemlju. Na mrtvom tijelu ljudi nađoše puščanih i revolverskih hitaca, pod vratom priklan i od brade do pola glave koža zgu(b)ljena, grozno iznakažen.

Sirota majka bila je svjedok muka svoga sina. Prijetili su joj i htjeli da ju ubiju, no drugi su držali, da je bolje, da sve gleda, jer su je grdili i govorili, šta je takvoga odgojila. Kada su ga mučili sve su vikali: Evo ti Pavelić, evo ti Hrvatska. – Siromah, ležao je tako (mrtav) cijeli dan petak do subote po podne; onda ga je vojska prenijela pod zvonik, a iz njega je neprestano tekla krv. – Crkvu nijesu ni takli…“ ali su župnu kuću zapalili.

Drugo! Partizani su, u noći između 20. i 21. svibnja 1945., malo prije pola noći provalili i opljačkali razne stvari iz župne kuće na Kočerinu u kojoj su živjeli župnik fra Valentin Zovko, njegov nećak fra Andrija Topić i fra Andrijina majka a fra Valentinova sestra Šima (usp. www.pobijeni.info). Dvojica svećenika, svjesni opasnosti, ispovjedili su se i jedan drugome podijelili odrješenje. Partizani su se vratili malo kasnije te opet provalili u župnu kuću i ustrijelili župnika fra Valentina. Župnikova sestra Šima, udovica i domaćica, kad je čula pucanj, požurila je u sobu svoga sina fra Andrije, župnoga vikara, i pokušala ga zaštititi svojim tijelom. Dvojica nasilnika su je gurnuli u stranu i jedan od njih je ubio fra Andriju. Partizani su nakon toga proširili vijest da su fratre ubili škripari. Dapače, nakon velikoga sprovoda partizanski je oficir počeo držati govor, ali su ga mještani prekinuli povicima: „Vi ste ih ubili.“

Treće! Don Ivan Raguž, svećenik Trebinjske biskupije, živio je kao umirovljenik u Stocu. U proljeće 1945. godine povukao se iz Stoca u Mostar gdje su ga partizani nakon nekog vremena uhapsili, držali u zatvoru u Mostaru, te 15. lipnja 1945. osudili na smrt i strijeljali nakon toga. Prema svjedočenju jednoga zatvorenika, don Ivanova suuznika, koji je kopao grobne rupe za one koji su trebali biti strijeljani, don Ivan je mirno spavao cijelu noć prije strijeljanja a kad su ga, svezana žicom, doveli do iskopane rupe, pitali su ga da izrazi posljednju želju. Tražio je da mu odriješe ruke kako bi mogao blagosloviti svoj grob. Prema zapisima učinio je to sljedećim riječima: „Gospodine Bože moj, tolike sam godine bio tvoj vjerni sluga i vjerno ti služio, primi duh moj u svoje ruke. Oprosti ovima, jer ne znaju što čine“ (usp. Svjedoci vjere i rodoljublja, Mostar 2005., str. 425). A pokojni biskup Petar Čule mi je, uz ovo što su drugi zapisali, pripovijedao da je don Ivan nad svojim grobom izgovorio i rečenicu koja mi se duboko usjekla u sjećanje: „Bože, mnogim sam se grijesima uprljao u životu, a sada ću to sve oprati vlastitom krvlju.“

Ovakvih primjera je sigurno bilo još. Zahvaljujući don Anti Bakoviću, omnes „martyres“ Ecclesiae inter Croatos saeculi vicesimi redivivi sunt. Stoga je velika zadaća naše Crkve da iz stanja pripovijedanja i oživljavanja povijesti konačno prijeđe u teološki govor i ozbiljnu potragu za vlastitim svecima.

Don Ante Baković za obavljeni posao zaslužuje svaku pohvalu i zahvalu. I mnogo više od toga. Tota Ecclesia ei multam gratiam agat. Dapače, svih 664 stradalnika dobili su najljepši mogući spomenik. Monumentum perenne! A sam don Ante, nakon beskrajnoga strpljena i ljubavi te višegodišnje patnje u traženju i prikupljanju podataka, bez ikakva pretjerivanja postao je – vjerujem da ćete se složiti – 665. „mučenik“ naše Crkve. (kta/t.v.)

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    10. prosinac 2018.

    Papa Francesco Messa a Santa Marta

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: