Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

3. kolovoz 2020.

Intervju

Mons. Milan Simčić

Mons. Milan Simčić

Sarajevo, 6. srpanj 2020.

Mons. Milan Simčić

Crkva utjelovljuje dobrog Samarijanca prema čovječanstvu koje u svom beznađu vapi za pomoć

"Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, a ako smo snažni, i osamdeset", kaže psalmist (Ps 90). Životna snaga mons. Milana Simčića očituje se i u činjenici da je doživio iznimnih 70 godina od svećeničkog ređenja. To je i bilo povodom razgovora s njim.

Mons. Simčić rođen je 21. 9. 1926. u Klani nadomak Rijeke, i to za vrijeme talijanske okupacije, u dobrostojećoj i pobožnoj obitelji Josipa i Jelene, rođ. Raspor. Obitelj ga je odgajala u vjeri i ljubavi prema domovini. Kaže da su za njegovo svećeničko zvanje najzaslužnije dvije pobožne žene: baka i mama, ali i tadašnji klanjski župnik Ivan Koruza koji je, usprkos režimskoj zabrani, slavio sv. misu, propovijedao i poučavao na hrvatskom jeziku. Od pučke škole do mature Milanu Simčiću nije bilo lako. Najprije se suočavao s procesom odnarođivanja u režiji talijanskih vlasti, a kasnije je došao i II. svjetski rat. U sjemeništu je bio u Rijeci i u Udinama gdje je i maturirao. Pred kraj rata mobilizirali su ga partizani te je sudjelovao u posljednjim ratnim operacijama. Nakon rata mogao je birati, ostati u vojsci i odslužiti vojni rok ili otići kući. Odlučio je otići kući kako bi nastavio teološki studij te ga je,zajednos kolegom Uhačem, tadašnji biskup Ugo Camozzo poslao na studij u Rim jer u Zagrebu nije bilo mjesta. Rekao im je: „Šaljem vas u Rim, neka se o vama brine Sveti Otac.“ U Rimu je uspješno završio teologiju, obranio doktorsku disertaciju iz teologije, specijalizirao crkveno pravo, a 1956. na Papinskoj diplomatskoj akademiji licencirao iz međunarodnog diplomatskog prava.

Mons. Simčiću, 2000. ste slavili 50. godišnjicu svećeničkog ređenja u krugu svoje obitelji i rodne Riječke nadbiskupije, a 70. godišnjica 10. travnja 2020. prošla je neopazice u Grottaferrati zbog pandemije COVID-a – 19. Rijetki su svećenici koji dosegnu tako visoku životnu dob i jubilej. Kako se osjećate?

S obzirom na moje godine, zahvalan sam Providnosti Božjoj što mi je dala tako dug život u svećeništvu i fizičko i psihičko zdravlje da mogu još raditi na pastoralnim i povijesnim temama Crkve i domovine. Do prošle godine mogao sam još pomagati izravno na licu mjesta u Riječkoj nadbiskupiji.

Proveli ste svoj svećenički život izvan domovine u službi Svete Stolice u Rimu. Zašto se niste vratili u domovinu nakon ređenja i svršetka studija teologije i kanonskog prava u Rimu?

Nakon ređenja 1950. godine tražio sam s kolegom Josipom Uhačem u jugoslavenskoj Ambasadi u Rimu da nam daju dokumente za povratak u domovinu jer mi smo još imali talijanske dokumente, ali su nam odbili molbu i dali do znanja da se ne možemo više vratiti. Bili smo prisiljeni tražiti politički azil u Italiji i stavili smo se na raspolaganje Svetoj Stolici, a istodobno nastavili studije.

U kojim ste službama bili kod Svete Stolice?

Kolega Uhač i ja bili smo pozvani u Papinsku akademiju za diplomaciju, zapravo u poslijediplomski studij diplomatske znanosti i međunarodnog prava: najprije Uhač (1952. - 1954.), a onda ja (1954. - 1956.). Bili smo prvi Hrvati pozvani u diplomatsku službu Svete Stolice u moderno doba. Svršio sam uspješno poslijediplomski studij i bio spreman stupiti u diplomatsku službu, međutim iznenadna i teška bolest spriječila me da nastavim u toj službi. Krajem 1959. javio sam se na natječaj kod Svetog Oficija (Kongregacija za nauk vjere) za djelatnike u pripremi II. vatikanskog sabora i bio sam primljen u službu. Prije toga, dok sam još bio na studiju u Akademiji, morao sam raditi nekoliko mjeseci u Državnom tajništvu da upoznam sve urede i praksu rada.

Stupili ste u Sveti Oficij uoči II. vatikanskog sabora. To znači da ste od početka pratili iznutra pripremu i rad Sabora. Bili ste u privilegiranoj promatračnici. Kako ste doživjeli tu pripremu, čega se posebno sjećate iz tog razdoblja?

Za vrijeme pripreme Sabora (1959. - 1962.) radili smo na početku kao bilježnici u raznim povjerenstvima, a za vrijeme Sabora (1961. - 1965.) pratili smo rad saborskih otaca (biskupa) po raspravama o dokumentima što je Sveti Oficij bio pripremio. Sabor je često tražio izmjene, dopune, nove formulacije, jer u saborskim raspravama su se bistrila teološka pitanja, osuđivane su dvosmislene formulacije, predlagani su novi pristupi pastoralnim pitanjima, napuštani su zastarjeli pojmovi. Sabor je zaista bio jako kreativan i napredan. U mnogim znanstvenim i pastoralnim pitanjima došlo je do živahnih rasprava, što su novinari u svojim izvješćima napuhivali. Sjećam se posebno velike napetosti u raspravi kada je više od 500 biskupa iz Istočne Europe i Azije tražilo osudu komunizma. Pavao VI. je napomenuo da je tu osudu već izrekao papa Pio XI. enciklikom Divini Redemptoris (19. 3. 1937.) pa je smatrao da nije uputno zaoštriti odnose ponovljenom osudom jer su ti režimi počeli pregovarati sa Svetom Stolicom upravo početkom Sabora, što je moglo uroditi napuštanjem aktivna progona i priznanjem međunarodnog karaktera Katoličke Crkve. Bila je to nova crkvena strategija protiv komunizma. Veći dio tih biskupa nije dijelio strategiju tzv. Ostpolitik Državnog tajništva, ali se pokorio i uključio u pregovore. Međutim, reakcija političke emigracije iz komunističkih zemalja, uključivši i Jugoslaviju, bila je protiv te Ostpolitik i veoma kritična prema Vatikanskoj diplomaciji. Tko je imao pravo? Danas mislim da su obje strane imale pravo jer Providnost Božja je upravo i po toj diobi u Crkvi prisilila komunističke režime na postupno napuštanje strategije progona. Treba spomenuti da je tu inicijativu za osudu komunizma pokrenuo hrvatski isusovac o. Stjepan Tomislav Poglajen, ili Tomislav Kolaković, jedan od najboljih poznavatelja teorije i prakse komunizma i nacizma, i zato progonjen od jednih i drugih i prisiljen na konspirativni način života i djelovanja (usp. Božje podzemlje, Verbum, 2006.).

Nakon devet godina rada u Sv. Oficiju bio sam premješten (1969.) u Kongregaciju za kler povodom preustroja Rimske kurije, gdje sam ostao kao predstojnik Odjela za katehezu i zadnjih 10 godina kao doministar sve do mirovine (1998.).


Razgovarao: Mario Udina

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

 

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    2. kolovoz 2020.

    Le parole del Papa per il lavoro - Angelus 2020 08 02

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: