Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

10. srpanj 2020.

Vijesti

Vidovice, 29. lipanj 2020.

SAHRANJENA MAJKA SVEĆENIKA ANDRIJE I PETRA PEJE JANJIĆA

Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je nadbiskup koadjutor vrhbosanski mons. Tomo Vukšić

Na mjesnom groblju u župi sv. Vida Vidovice pokraj Orašja u Bosanskoj Posavini, 28. lipnja 2020. sahranjena je uzorna župljanka Elizabeta Janjić rođ. Dominković, majka vrhbosanskog svećenika vlč. Andrije Janjića, župnika u župi Pećnik pokraj Modriče, i člana Reda bosonogih karmelićana o. Petra Peje Janjića, priora samostana u Grazu. Elizabeta, koju Vidovljani poznaju pod imenom Liza, blago je preminula u Gospodinu, 26. lipnja u 82. godini života u Županijskoj bolnici u Orašju.

Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, uz koncelebraciju provincijala Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa o. Srećka Rimca, sinova svećenika pokojne Elizabete Andrije i Peje, priora Karmela sv. Ilije iz Zidina pokraj Tomislavgrada o. Zvonke Martića i još dvadeset svećenika. Osim dvojice sinova svećenika, pokraj lijesa pokojne Elizabete stajao je i sin Josip te kćeri: Jela, Marija, Ivanka i Svjetlana i druga rodbina.

Izraze sućuti obitelji pokojne Elizabete, a posebno svećenicima Andriji i Peji, te riječi pozdrava nadbiskupu Vukšiću, svećenicima i svima prisutnima uputio je župnik vlč. Josip Senjak.

Prigodnu propovijed nadbiskup Vukšić započeo je riječima iz Vjerovanja: „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“ te istaknuo da su se u toj vjeri okupili na sprovod i Euharistijsku molitvu za pokojnu Elizabetu. „Ta vjera je početak i temelj svake naše nade, i najbolji lijek i utjeha za svaku žalost i gubitak. I sprovod i Misa uvijek su trenutak naše molitve za pokojnika. Tako je i ovaj put. Prije svega zahvaljujemo Bogu što je dao život pokojnoj Elizabeti, što ju je pratio svojim blagoslovom da može činiti dobro na ovoj zemlji, što ste ju imali za majku, baku, svekrvu, nevjestu, susjedu i župljanku. I drugo, dok zahvaljujemo, ovim molitvama preporučamo je milosrđu Božjemu“, kazao je nadbiskup Vukšić dodajući da smrt i sprovod nisu uvijek samo događaji žalosti zbog zemaljskog oproštaja od osobe koja je umrla, nego „da su oni su još više sami po sebi, onima koji ostaju na zemlji, propovijed o životu i vječnosti“.

„Dapače, oni su propovijed o kršćanskoj vjeri da ljudski život, jednom započet. nema svršetka već da će zauvijek trajati“, kazao je nadbiskup Vukšić ističući da upravo zato, događaj smrti, koliko god bio bolan i težak, u životu kršćana nije početak razočaranja i razlog depresije, već je još jedan razlog nade. Kazao je da je smrt sastavni dio ljudskoga života, a nikako kraj života. Podsjetio je na Isusove riječi: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju svoga gospodara...“ (Lk 12,35-40) ističući da vrijeme ovozemaljskog života jest vrijeme rada, dobrih djela i zasluga, ali i, upaljenih svjetiljaka', to jest vrijeme razborita ponašanja, vrijeme vjere i vrijeme nade - vrijeme vesele priprave za susret s vječnim svjetlom.

„Gospođa Elizabeta, koja je dušom već na drugoj strani, živjela je u toj vjeri. U toj vjeri i s pouzdanjem u Božju providnost ona odlazi s ovoga svijeta. U toj vjeri njezino tijelo će biti pokopano i čekati konačno uskrsnuće... I kad danas kažemo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni!, to znaci da 'vjerujemo također u uskrsnuće Elizabetina tijela i u Elizabetin život vječni. Stoga, molimo milosrdnoga Boga, da ju nagradi i primi u svoja vječna prostranstva“, kazao je nadbiskup Vukšić te u ime kardinala Puljića, u svoje ime i u ime okupljenih svećenika uputio najiskreniju sućut dragim kolegama svećenicima Andriji i Peji, svoj djeci pokojne Elizabete, svim članovima njezine obitelji, rodbini i prijateljima.

Nakon Svete mise izraze sućuti uputio je provincijal Rimac ističući da primiti Euharistiju, žrtvu Isusa Krista, znači zahvaljivati Bogu za život pokojnih, u ovom slučaju Elizabete koju je Gospodin pozvao sebi. „Bog stvara čovjeka za sebe. Čovjek je stvoren za Boga – nije stvoren za ovu zemlju – nego je stvoren za Boga. Dolazi u ovaj svijet i nakon nekog vremena odlazi svome Stvoritelju. Bit čovjekova je da bude s Bogom jer je stvoren od Boga kao njegova slika i punina života čovjekova ostvaruje se u Bogu“, kazao je provincijal Rimac izražavajući uvjerenje da će Bog sigurno prepoznati puno djela koje je Elizabeta u svom njezinom životu. Istaknuo je da su njezina najveća djela zasigurno njezina djeca, njih osmero, koja je primila od Gospodina te sa svojim suprugom odgojila u vjeri. Prenio je izraze sućuti svih članova Provincije

Okupljenim se na kraju obratio i sin pokojne Eliabete o. Pejo koji je kazao da je majka Elizabeta vješto skretala svaku temu na Boga i vječni život te da „nije mogla šutjeti o onome što je trajno nosila u srcu i za čim je žudila“. „U svakoj situaciji mislila je na vječni život. Često je znala govoriti: 'Ovaj život na zemlji je prolazan i kratak', a u kušnjama i križevima samu je sebe tješila da drugačije i ne može biti jer, ovo je suzna dolina'. Potpunu i nepomućenu radost očekivala je jedino u vječnosti, ne ovdje na zemlji... Zadnjih godina kad bih se s njome nakon posjeta opraštao znala je reći: 'Ništa se nemojte iznenaditi ako umrem, i nemojte previše tugovati!' Čvrsto je vjerovala da smrt nije kraj nego prelazak u život, život u punini“, kazao je o. Pejo.

„A patnja drugih nije ju ostavljala ravnodušnom. Kad bi saznala da je netko od njezinih prijateljica ili rodbine ili neka druga osoba iz sela bolesna, znala bi pronaći još osam osoba s kojima hi onda jedan dan postila i molila kako bi od Boga po Gospinu zagovoru isprosila pomoć za bolesnu osobu. Tvrdila je da poticaj da to čini dobila iznutra, kao nadahnuće. Osobito se radovala i bila ponosna što ima dva sina svećenika. Vjerujem da su i naši pozivi i odazivi plod njezinih ustrajnih molitava, žrtava i postova. Svojom molitvom i predanošću ona mi je otkrila ljepotu pripadnosti Bogu. Uvijek je i u svemu računala s Bogom. Nije započinjala ništa raditi dok ujutro nije izmolila sve svoje molitve. Tvrdila je da joj Bog u svemu pomaže. Znala bi nam cesto posvjedočiti: ,Bez Boga ništa a s Bogom sve je moguće'“, kazao je o. Pejo zahvaljujući u ime braće i sestara za sve to je za njih učinila. Zahvalio je i svima koji su došli i onima koji su uputili izraze sućuti.

Nakon Mise zadušnice uslijedila je sahrana koju je predvodio župnik Senjak.

Muž pokojne Elizabete i otac spomenutih svećenika Mijo ubijen je, 1. svibnja 1992. kada su srpske oružane postrojbe zauzele Vidovice pa je sahranjen zajedno s drugim žrtvama u zajedničkoj grobnici u centru sela. (kta)


foto

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    8. srpanj 2020.

    Messa nell'anniversario della visita di Papa Francesco a Lampedusa

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: