Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

26. siječanj 2020.

Poruke i poslanice

Vatikan, 6. prosinac 2019.

Pismo pape Franje svećenicima prigodom 160. obljetnice smrti župnika Arškog

Mojoj braći prezbiterima

Draga braćo,
 
Slavimo spomen 160. obljetnice smrti svetoga župnika arškog kojega je Pijo XI. postavio za zaštitnika svim župnicima svijeta[1]. Želim vam o njegovu blagdanu uputiti ovo pismo, ne samo župnicima nego i svima vama, braćo prezbiteri, koji bez buke „ostavljate sve“ da se posvetite svagdanjem životu svojih zajednica. Vama, koji poput župnika arškog radite „u rovu“, nosite na svojim ramenima teret dana i žege (usp. Mt 20,12) te – izloženi bezbrojnim situacijama – svakodnevno „postupate samosvjesno“, i bez pridavanja prevelike važnosti samima sebi, da Božji narod bude zbrinut i praćen. Obraćam se svakome od vas, koji u tolikim prigodama neopaženo i požrtvovno, umorni i izmučeni, bolesni i tjeskobni obavljate poslanje kao služenje Bogu i njegovu narodu te uza sve teškoće hoda pišete najljepše stranice svećeničkog života.
Nedavno sam talijanskim biskupima iznio zabrinutost što se naši svećenici u mnogim krajevima osjećaju izvrgnuti smijehu i „okrivljeni“ zbog zločina koje nisu počinili. Govorio sam im da svećenici u svome biskupu trebaju naći lik starijeg brata i oca koji ih bodri u ovim teškim vremenima te ih potiče i podržava na putovanju[2].
Kao stariji brat i otac želim i ja biti blizu, prvenstveno da vam zahvalim u ime svetog i vjernog Božjeg naroda za sve što od vas prima te da vas sa svoje strane obodrim u novom prihvaćanju onih riječi koje je tako nježno izgovorio Gospodin na dan našega ređenja te koje su izvor naše radosti: „Više vas ne zovem slugama… nazvao sam vas prijateljima“ (Iv 15,15)[3].
 
BOL
 
„Vidio sam jade svoga naroda“ (Izl 3,7)
 
U posljednje vrijeme mogli smo slušati jasnije često tihi ili silom ušutkani krik naše braće koji su žrtva zloporabe vlasti, savjesti i seksualnosti od strane zaređenih služitelja. Ovo je bez sumnje vrijeme patnje u životu žrtava koje su bile izvrgnute različitim oblicima zloporabe; također za njihove obitelji i za cijeli narod Božji.
Kao što znadete, snažno poduzimamo provedbu nužnih reforma kako bismo dali korjenit poticaj kulturi pastoralne brige, tako da kultura zloporabe ne nađe prostor za razvijanje, a pogotovu da se ne ovjekovječi. To nije lagan zadatak niti je kratkoročan, a traži zalaganje svih. Ako se u prošlosti propust mogao pretvoriti u neku vrstu odgovora, danas želimo da obraćenje, transparentnost, iskrenost i solidarnost sa žrtvama postanu naš način povijenog djelovanja te da nam pomognu u posvećivanju veće pozornosti svim žrtvama ljudske patnje[4].
Ni svećenici ne mogu biti ravnodušni na ovu bol. To sam mogao konstatirati u različitim pastoralnim pohodima, bilo u mojoj bilo u drugim biskupijama, gdje sam imao priliku držati susrete i osobne razgovore sa svećenicima. Mnogi od njih izrazili su mi svoje ogorčenje nad onim što se događalo te neku vrstu nemoći, jer su „unatoč upornom zauzimanju doživljavali štetu koja je nastajala iz sumnjičenja i dovođenja u pitanje koje je neke ili mnoge moglo dovoditi u sumnjičenje, strah i nepovjerenje“[5]. Brojna su pisma svećenika koja izražavaju takav osjećaj. S druge strane, utješno je što postoje pastiri koji se pokreću nakon što vide ili spoznaju patnju žrtava i Božjega naroda, traže riječi nade i usmjerenja.
Ne niječući niti zataškavajući štetu koju su nanijela neka naša braća, bilo bi nepravedno ne uočavati brojne svećenike koji sustavno i čestito pružaju sve što jesu i imaju za dobro drugih (usp. 2 Kor 12,15). Oni očituju duhovno očinstvo koje zna plakati s onima koji plaču; brojni su svećenici koji svojim životom iskazuju milosrđe u često negostoljubivim krajevima i situacijama, koji su udaljeni ili napušteni, i to uz opasnost po vlastiti život. Ističem i zahvaljujem za vašu hrabrost i čvrst primjer kojim nam u trenutcima smućenosti, sramote i boli pokazujete da se nastavljate zalagati s radošću za evanđelje[6].
Uvjeren sam da će nas vrijeme crkvenog pročišćavanja koje proživljavamo, u omjeru s našom vjernošću volji Božjoj, u skoroj budućnosti učiniti radosnijim i jednostavnijim a naše poslanje veoma djelotvornim. „Ne podliježimo malodušnosti! Gospodin pročišćava svoju Zaručnicu i sve nas obraća k sebi. Provodi nas kroz kušnju kako bismo shvatili da smo bez njega prah. Spašava nas od licemjerja, od duhovne prividnosti. Udahnjuje nam svoga Duha da ponovno učini lijepom svoju Zaručnicu koja je zatečena u očevidnom preljubu. Dobro je danas uzeti šesnaesto poglavlje Knjige Ezekielove. Takva je povijest Crkve. Takva je moja povijest, može reći svaki od nas. Konačno, upravo po svome stidu nastavit ćeš biti pastir. Naše ponizno kajanje koje ostaje šutljivo među suzama pred monstruoznošću grijeha i nemjerljivom veličinom Božjeg oprosta; to ponizno kajanje je početak naše svetosti“[7].
 
ZAHVALNOST
 
„Ne prestajem zahvaljivati za vas“ (Ef 1,16)
 
Više od našega odabira, zvanje je odgovor na slobodan Gospodinov poziv. Divno je neprestano se vraćati na one evanđeoske odlomke koji nam pokazuju Isusa kako moli, odabire i poziva „da budu s njime i da ih šalje propovijedati“ (Mk 3,14).
Ovdje bih želio podsjetiti na velikog učitelja svećeničkog života iz moje rodne zemlje, oca Luku Geru koji je, obraćajući se skupini svećenika u vremenu mnogih kušnja u Latinskoj Americi, govorio: „Uvijek, a osobito u kušnjama, trebamo se vraćati onim svijetlim trenutcima u kojima smo doživjeli Gospodinov poziv da cijeli svoj život posvetimo služenju njemu“. Volim to nazivati „deuteronomističkim spomenom našega zvanja“ jer nam dopušta vraćanje „onoj gorućoj točki kada me Božja Milost dodirnula na početku hoda. Od te iskre mogu upaliti vatru za danas, za svaki dan, te donositi toplinu i svjetlost mojoj braći i sestrama. Od te iskre pali se ponizna radost, radost koju ne povređuju bol i očaj, dobra i blaga radost“[8].
Jednoga dana izgovorili smo „da“ koje je nastalo i raslo u krilu kršćanske zajednice zahvaljujući svetima „na sporednim vratima“[9] koji su jednostavnom vjerom pokazali kako je vrijedno sve dati za Gospodina i za njegovo Kraljevstvo. To prihvaćeno „da“ imalo je i imat će neslućenu prodornost tako da mnogo puta nismo u stanju dokučiti sve dobro koje je sadržavalo i koje može donijeti. Divno je kada oronulog svećenika okružuju i pohađaju oni maleni – koji su sada odrasli – koje je na početku krstio a oni sa zahvalnošću dolaze da mu predstave svoju obitelj! Tu smo otkrili kako smo bili pomazani da pomazujemo, a Božje pomazanje nikada ne obmanjuje i omogućuje mi da s Apostolom reknem: „Ne prestajem zahvaljivati za vas“ (Ef 1,16) i za sve dobro koje ste učinili.
     U trenutcima teškoća, krhkosti, kao i u momentima slabosti u kojima se pokazuju naša ograničenja, kada je najgora od svih napasti zaustaviti se preživajući ojađenost[10], lomeći pogled, sud i srce. U takvim trenutcima važno je – usudio bih se reći presudno – ne samo zadržati puni spomen zahvalnosti na Gospodinov prolaz u našem životu, spomen na njegov milosrdni pogled koji nas je pozvao da se stavimo na raspolaganje Njemu i njegovu Narodu, nego i osmjeliti se da ga provodimo u praksi te da s psalmistom možemo skovati svoju pjesmu hvale jer „vječno je milosrđe njegovo“ (usp. Ps 136).
Zahvalnost je uvijek „moćno oružje“. Jedino ako smo u stanju motriti i konkretno zahvaljivati za sve poteze ljubavi, velikodušnosti, solidarnosti i povjerenja, kao i za geste opraštanja, strpljivosti, podnošenja i sućuti s kakvom su drugi prema nama postupali, dopustit ćemo da nam Duh dadne svjež zrak za obnovu našega života i poslanja (a da ne postavljamo flastere). Poput Petra u jutro „čudesnog ribolova“, dopustimo da uočavanje svega učinjenog dobra probudi u nama sposobnost čuđenja i zahvaljivanja tako da mognemo reći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5,8), jer je „vječno milosrđe njegovo“ (usp. Ps 136).
Braćo, zahvaljujem vam za vjernost zadatcima koje ste preuzeli. Zaista je značajno što u društvu i kulturi koja prolazno preoblikuje u vrijednost postoje osobe koje hrabro prihvaćaju doživotne zadaće. U srži želimo reći da nastavljamo vjerovati u Boga koji nije nikada raskinuo svoj savez, a mi smo ga prekršili bezbroj puta. To nas potiče da slavimo Boga koji nam ne uskraćuje svoje povjerenje, koji vjeruje u nas i računa na nas, unatoč našim ograničenjima i grijesima, te nas poziva da činimo isto. Svjesni da nosimo blago u glinenim posudama (usp. 2 Kor 4,7), znamo da se Gospodin pokazuje pobjednik u slabosti (usp. 2 Kor 12,2), neprestano nas podržava i poziva dajući nam stostruko (usp. Mk 10,29-30), jer „vječno je milosrđe njegovo“.
Hvala vam za radost kakvom ste davali svoj život, očitujući srce koje je tokom godina kucalo i borilo se da ne postane tijesno i ogorčeno nego da bude svakog dana proširivano ljubavlju prema Bogu i njegovu narodu, srce koje se poput dobrog vina nije s vremenom ukiselilo nego mu je davalo sve izvrsniju kakvoću, jer je „vječno milosrđe njegovo“.
Hvala vam što nastojite ojačati veze bratstva i prijateljstva u zboru svećenika i sa svojim biskupom, tako što se međusobno podržavate, brinete se za onoga koji se razbolio, tražite onoga koji se izolirao, podržavate stare i učite od njihove mudrosti, dijelite materijalna dobra s drugima, smijete se i plačete zajedno… Koliko nam je ovo potrebno! Hvala vam i za čvrstoću i ustrajnost kada ste morali preuzeti kakvo teško poslanje ili potaknuti kojeg subrata da bude odgovoran, jer „vječno je milosrđe njegovo“.
Hvala vam za svjedočanstvo ustrajnosti i „duranja“ (hypomonē) u pastoralnoj službi koja nas ponekad usred pastirske smjelosti (parrēsía[11]) tjera da se borimo s Gospodinom u molitvi, poput Mojsija u onom hrabrom i riskantnom posredovanju za narod (usp. Br 14,13-19; Izl 32,30-32; Pnz 9,18-21), jer je „vječno je milosrđe njegovo“.
Hvala vam što svakog dana slavite Euharistiju i što ste milosrdni pastiri u sakramentu pomirenja, bez rigorizma i laksizma, zauzeti za osobe i prateći ih na putu obraćenja prema novom životu koji Gospodin dariva svima nama. Znamo da po ljestvama milosrđa možemo sići do najniže točke naše ljudske bijede –uključivši lomljivost i grijeh – te popeti se do najviše točke božanskog savršenstva: „Budite milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac“[12]. Tako ćemo „moći ugrijati ljudska srca, putovati kroz noć s njima, voditi dijalog i čak silaziti u njihovu noć, u njihov mrak a da se ne izgubimo“[13], jer „vječno je milosrđe njegovo“.Hvala vam što dijelite pomazanje i svima gorljivo navješćujete Evanđelje Isusa Krista „bilo to zgodno ili nezgodno“ (2 Tim 4,2), ispitujući svoju zajednicu „da ustanovite gdje je njezina želja za Bogom živa i žarka, kao i ondje gdje je takav dijalog, nekoć pun ljubavi, zagušen ili nije mogao donijeti ploda“[14], jer „vječno je milosrđe njegovo“.
Hvala vam za zgode kada ste, puni sućuti, prihvaćali posrnule, liječili njihove rane, nudeći toplinu njihovim srcima, iskazujući nježnost i sućut kao Samaritanac iz parabole (usp. Lk 10,25-37). Ništa nije hitnije od ovoga: dostupnost, bliskost,spremnost na približavanje tijelu naše patničke braće i sestara[15]. To odražava srce pastira koji je naučio duhovni okus suosjećanja sa svojim narodom[16], pastira koji nikada ne zaboravlja da je došao iz naroda te da će samo služeći narodu naći i protumačiti svoj najdublji i potpuni identitet. To će ga dovesti do toga da razvije jednostavan i strog stil života, bez prihvaćanja povlastica koje ne mirišu na Evanđelje jer „vječno je milosrđe njegovo“.
 Zahvalimo, napokon, za svetost Božjega naroda koji smo pozvani pasti te po kojemu Gospodin pase nas i vodi o nama brigu, dajući nam sposobnost da taj narod promatramo „u roditeljima koji s neizmjernom ljubavlju odgajaju svoju djecu, u muškarcima i ženama koje rade da bi kući donosile kruh, u bolesnicima, u starijim redovnicama koje se i nadalje smiješe. U ovoj spremnosti da idemo naprijed iz dana u dan vidim svetost borbene Crkve“[17]. Zahvaljujmo za svakoga od njih i dopustimo da nam pomažu i ohrabruju nas svojim svjedočenjem, jer „vječno je milosrđe njegovo“.
 
OHRABRENJE
 
„Htio bih da se ohrabre srca vaša“ (usp. Kol 2,2)
 
U duhu riječi sv. Pavla, moja druga želja je pratiti vas u obnovi naše svećeničke hrabrosti koja je prije svega plod djelovanja Duha Svetoga u našem životu. Pred bolnim doživljajima svima nam je potrebna utjeha i ohrabrenje. Poslanje na koje smo pozvani ne uključuje izuzetost od patnje, boli i čak nerazumijevanja[18]. Ove nevolje traže da se s njima sučeljavamo izravno te da ih prihvatimo, da bismo prepustili Gospodinu neka ih preoblikuje te nas učini sličnijima sebi. „U konačnici, pomanjkanje iskrenog, strpljivog i poniznog priznanja naših granica sprečava da milost uspješnije djeluje u nama, jer joj ne dopušta prostor da donosi moguće dobro koje se uklapa u iskren i realan hod rasta“[19].
Dobar način da ispitamo svoje srce kao pastiri je da pogledamo kako se sučeljavamo s patnjom. Moguće je da se puno puta ponašamo kao levit ili svećenik iz parabole koji se okreću na drugu stranu te ne mare za čovjeka koji leži na zemlji (usp. Lk 10,31-32). Drugi pristupaju loše, mudruju navodeći uobičajene isprike: „takav je život“, „ne može se ništa učiniti“. Time podliježu fatalizmu i obeshrabrenju, ili pristupaju s pogledom selektivnih preferencija proizvodeći tako samo izolaciju i isključenje. „Poput proroka Jone, uvijek u sebi nosimo napast bijega na sigurno mjesto koje može imati različita imena: individualizam, spiritualizam, zatvaranje u maleni svijet…“[20]. To nas ne ispunja zauzetom sućuti nego nas udaljuje od vlastitih rana, rana drugih a time i od rana Isusovih[21].
Na ovoj crti, želim naglasiti još jedan suptilni i opasni stav koji je „najdragocjeniji napitak demona“, kako je volio govoriti Bernanos[22]. On je veoma škodljiv za nas koji želimo služiti Gospodinu, jer sije obeshrabrenje, utučenost i donosi očaj[23]. Razočarani nad stvarnošću, nad Crkvom i nad samim sobom možemo podleći kušnji da budemo zapleteni u slatkastu žalost  koju istočni oci nazivaju mlohavost. Kardinal Tomáš Špidlík običavao je govoriti: „Ako nas spopada žalost zbog života kao takvog, zbog društva drugih, zbog činjenice što smo sami, tada uvijek postoji određeni manjak vjere u Providnost Božju i u njegovo djelo. Žalost koči hrabrost da nastavimo s radom, s molitvom te nas čini antipatičnima našim bližnjima. Monaški autori koji na široko opisuju takvu manu nazivaju je najgorim neprijateljem duhovnog života“[24].
Poznamo tu žalost koja vodi u navikavanje i polagano prihvaća naravnost zla i nepravde uz mirno uvjeravanje: „Tako se uvijek činilo!“ Takva žalost čini neplodnima sve pokušaje preobrazbe i obraćenja šireći ogorčenje i ozlojeđenost. „To nije odabir dostojnog i punog života, to nije Božja želja za nas, to nije život u Duhu koji šiklja iz srca uskrslog Krista“[25] i na koji smo pozvani. Kada takva slatkasta žalost zaprijeti da zagospodari našim životom i našom zajednicom, nemojmo se ustrašiti ni tjeskobno zabrinuti, nego odlučno tražimo i činimo da drugi traže od Duha „neka dođe probuditi nas, neka našoj obamrlosti dadne jak udarac, neka nas oslobodi od mlitavosti! Oslobodimo se od robovanja navikama, otvorimo širom oči i uši, a iznad svega srce, da ne budemo ravnodušni nad onim što se događa oko nas i nama nego uznemireni živom i uspješnom Riječju Uskrsnuloga“[26].
Dopustite mi da ponovim: svima nam je u teškim vremenima potrebna utjeha i osnaženje od Boga ili od braće. Svih nas se tiču dirljive riječi svetoga Pavla upravljene njegovim zajednicama: „Ne klonite, molim, s nevolja mojih za vas“ (Ef 3,13); „Htio bih da se ohrabre srca vaša“ (Kol 2,2). Tako ćemo moći izvršavati poslanje koje nam daje Gospodin svakoga jutra: prenositi „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10). Međutim, ne kao teoriju ili intelektualno i moralno znanje onoga što bi trebalo biti nego kao ljudi uronjeni u patnju koje je Gospodin preoblikovao i promijenio te s Jobom mogu uskliknuti: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe“ (42,5). Bez toga temeljnog doživljaja svi naši napori dovest će nas na put frustracije i razočaranosti.
Tokom svoga života mogli smo promatrati kako se „s Kristom Isusom uvijek iznova rađa radost“[27]. Makar i postojale različite faze toga iskustva, znamo da nam iznad naših posrtaja i grijeha Bog „dopušta da podignemo glavu i počnemo iznova, uz nježnost koja nikada ne razočarava i koja nam uvijek može vratiti radost“ [28]. Ta se radost ne rađa iz našeg voluntarističkog ili intelektualističkog zalaganja nego uz uvjerenja da Isusove riječi Petru i dalje vrijede: u trenutku kada budeš „stavljen na rešeto“, ne zaboravi da sam „ja molio za tebe da ne malaksa tvoja vjera“ (Lk 22,32). Prvi Gospodin moli za tebe i za mene i bori se za nas. On nas poziva da potpuno uronimo u njegovu molitvu. Istina, mogu nastati trenutci kada trebamo uroniti „ u getsemansku molitvu koja je naljudskija i najdramatičnija Isusova molitva (…). Nastaje prošnja, žalost, tjeskoba, skoro dezorijentacija (Mk 14,33)“[29].
Znamo da nije lagano ostati pred Gospodinom prepuštajući da njegov pogled prožima naš život, ozdravlja naše ranjeno srce i opere nam noge zaprljane svjetovnošću koja nam se zalijepila tokom puta i ometa nam hodanje. U molitvi doživljavamo svoju blaženu nestalnost koja nas podsjeća da smo učenici u potrebi Gospodinove pomoći i oslobađa nas prometejske težnje onih „koji se u konačnici pouzdavaju samo u svoje snage te se osjećaju višima od drugih zato što drže određene norme“[30].
Braćo, Isus pozna naša zalaganja i uspjehe više od bilo koga drugoga, ali i promašaje i neuspjehe. On nam prvi govori: “Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete pokoj dušama svojim“ (Mt 11,28-29).
Uz takvu molitvu znademo da nismo nikada sami. Pastirova molitva obuhvaća Duha „koji kliče: 'Abba! Oče!'“ (Gal 4,6) kao i narod koji mu je povjeren. Naše poslanje i identitet dobivaju svjetlost od ove dvostruke povezanosti.
Pastirova molitva hrani se i utjelovljuje u srcu Božjega naroda. Nosi znakove rana i radosti njegovih vjernika koje u tišini iznosi pred Gospodina, kako bi bili pomazani darom Duha Svetoga. Pastirova nada pouzdano se bori da Gospodin iscijeli našu krhkost, osobnu i krhkost naših zajednica. Međutim, ne gubimo iz vida činjenicu da se srce pastira utjelovljuje i nalazi svoje mjesto u molitvi Božjega naroda. To nas oslobađa od traženja ili zahtijevanja laganih, brzih, gotovih odgovora, dopuštajući Gospodinu da nam put nade pokaže On (a ne naši recepti i prioriteti). Ne gubimo iz vida činjenicu da je u najtežim trenutcima prvotne zajednice molitva postala glavna stvar, kako čitamo u knjizi Djela apostolskih.
Braćo, priznajmo spremno svoju krhkost, ali dopustimo da je Isus preoblikuje te nas iznova upravi na naše poslanje. Ne gubimo radost da se osjećamo „ovcama“, znajući da je on naš Gospodin i Pastir.
Da bismo trajno bili u srcu hrabri, potrebno je ne zanemariti ove dvije sastojnice našega identiteta: prvo, odnos s Isusom. Kadgod se odvežemo od Isusa ili zanemarimo svoj odnos s njime, malo pomalo hladi naše zalaganje i svjetiljke nam ostaju bez ulja potrebnog za osvjetljavanje života (usp. Mt 25,1-13). „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni… Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,4-5). U tom smislu, želim vas obodriti da ne zanemarujete duhovno vodstvo, po kojem odabirete jednoga subrata s kojim ćete razgovarati, sučeljavati se, raspravljati te razabirati svoj put u punom povjerenju i transparentnosti. On je mudar brat s kojim doživljavamo da smo učenici. Tražite ga, nađite ga i uživajte radost prihvaćanja lijeka, praćenja i savjetovanja. To je nezamjenjiva pomoć da bismo živjeli svoj ministerij vršeći volju Očevu (usp. Heb 10,9) te omogućavali da nam srce kuca „mišljenjem Krista Isusa“ (Fil 2,5). Divne su riječi Koheleta: „Bolje je dvojici nego jednome… Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne“ (Prop 4,9-10).
Druga konstitutivna sastojnica: jačajte i hranite odnos sa svojim narodom. Ne izolirajte se od svojih ljudi, od svećenika ni od zajednica. Još bi bilo gore da se krijete u zatvorene i elitističke skupine. To u konačnici guši i truje duh. Hrabar služitelj je onaj koji stalno izlazi. „Biti u izlaženju“ omogućuje nam da hodamo „ponekad sprijeda, ponekad u sredini i ponekad pozadi: sprijeda da bismo vodili zajednicu, u sredini da je bodrimo i podržavamo, pozadi da je ujedinjujemo kako nitko ne bi previše zaostao. Ima još jedan razlog: jer narod ,njuška'! Njuška da nađe nove putove za hodanje, ima sensus fidei (usp. Lumen gentium, 12). Što ima ljepše?“ [31]. Sam Isus uzor je ovog evangelizatorskog odabira koji nas uvodi u srce našega naroda. Kako nam je divno gledati ga bliskog svima. Isusovo darivanje samoga sebe na križu vrhunac je toga evangelizatorskog stila koji je oznaka cijele njegove egzistencije.
Braćo, patnja tolikih žrtava, patnja Božjega naroda, patnja kakva je naša ne može biti uzalud. Sam Isus nosi cijeli ovaj teret na svom križu i zove nas da obnovimo svoje poslanje kako bismo bili bliski onima koji pate, kako bismo bez stida bili bliski ljudskim nevoljama te ih usvajali kao euharistiju[32].Označeno starim i novim ranama, naše vrijeme traži da budemo graditelji odnosa i zajedništva, otvoreni, puni pouzdanja te u očekivanju novosti koju Božje kraljevstvo želi danas provoditi. To je kraljevstvo grešnika kojima je oprošteno i koji su pozvani da stalno svjedoče Gospodinovu živu i aktivnu sućut, „jer je vječno milosrđe njegovo“.
 
POHVALE

„Veliča duša moja Gospodina“ (Lk 1,46)
 
Ne možemo govoriti o zahvalnosti i obodrenju a da ne promatramo Mariju. Ona kao žena probodenog srca (Lk 2,35) uči nas iskazivati hvalu kojom otvaramo pogled u budućnost i vraćamo nadu u sadašnjosti. Cijeli njezin život zgusnut je u njezinoj zahvalnoj pjesmi (usp. Lk 1,46-55) koju smo i mi pozvani pjevati kao obećanje punine.
Kadgod pohodim neko marijansko svetište, volim „provoditi vrijeme“ gledajući Majku i prepuštajući da ona mene gleda, proseći povjerenje djeteta, siromaha i jednostavne osobe koja zna da je tu majka pa da može prositi mjesto u njezinu krilu. Gledanjem nje kao da još jednom čujem ono što je rekla Indijancu Juanu Diegu: „Što je, moj najmanji sine? Što te u srcu žalosti? Zar nisam ovdje ja kojoj je čast biti tvoja majka?“[33].
Promatrati Mariju znači vratiti se „vjerovanju u revolucionarnu snagu nježnosti i ljubavi. Na njoj vidimo da poniznost i nježnost nisu vrline slabih nego snažnih koji nemaju potrebu zlostavljati druge kako bi se osjećali važni“[34].
Ako nam se ponekad pogled počinje zamračivati ili osjećamo da zavodljiva snaga apatije ili očaja želi pustiti korijenje i zagospodariti našim srcem, ako nam osjećaj pripadnosti Božjemu narodu počinje biti mučan ili se osjetimo gurnuti u elitistički stav… ne bojmo se promatrati Mariju i zapjevati njezinu pohvalnu pjesmu.
Ako se ponekad osjetimo zavedeni na izolaciju i zatvaranje u sebe same ili u naše projekte, štiteći se od uvijek prašnjavih putova povijesti, ili ako jadikovke, protesti, kritike i ironije zavladaju našim djelovanjem bez volje za borbom, očekivanjem i ljubavlju… tada promatrajmo Mariju da nam oči očisti od svake „slamke“ koja bi nas mogla ometati u pažljivosti i budnosti za promatranje Krista koji živi u svome narodu. Ako opazimo da ne uspijevamo hodati pravo, da nam je dosadno držati odluke o obraćenju, obratimo se Njoj, kao što je ponizno i skoro ortački činio veliki župnik moje prethodne biskupije koji je ujedno pjesnik: „Gospođo, večeras je moje obećanje ozbiljno. Međutim, za svaki slučaj, ne zaboravi ostaviti ključ vani“[35]. Ona je „uvijek pažljiva prijateljica jer stalno proviđa vino u našem životu. Srce joj je probodeno mačem i zato razumije sve muke. Kao majka svih, ona je znak nade za narode koji podnose porođajne boli dok se ne rodi pravda… Kao prava majka, putuje uz nas, dijeli s nama naše nevolje i neprestano nas okružuje Božjom ljubavlju“[36].
Braćo, još jednom, „Ne prestajem zahvaljivati za vas“ (Ef 1,16), za vašu odanost i poslanje. Uvjeren sam da „Bog odstranjuje i najtvrđe kamenje o koje se mrskaju nade i očekivanja: smrt, grijeh, strah, svjetovnost. Ljudska povijest ne završava pred grobnim kamenom, jer otkriva „živi kamen“ ( 1Pt 2,4), uskrsnulog Isusa. Mi smo kao Crkva utemeljeni na Njemu pa i kad postanemo obeshrabreni, kad smo skloni sve prosuđivati po našim neuspjesima, On sve čini novim“[37].
Dopustimo da zahvalnost nadahnjuje pohvale i još nas jednom obodri za poslanje pomazivanja naše braće i sestara nadom. Kako bismo bili ljudi koji svojim životom svjedoče sućut ili milosrđe kakvo nam može dati jedini Isus.

Neka vas blagoslovi Gospodin Isus i neka vas čuva Svet Djevica. Usrdno vas molim da ne zaboravite moliti za mene.

Bratski odani vam

Franjo
 
Rim, iz sjedišta sv. Ivana Lateranskog, 4. kolovoza 2019, na liturgijski spomen sv. Župnika arškog.
 
(Preveo mons. Mato Zovkić)

 


[1]Usp. Apostolsko pismo Anno iubilari od 23. travnja 1929, u: AAS 21 (1929), 312-313.
[2] Govor Talijanskoj biskupskoj konferenciji 20. svibnja 2019. Duhovno očinstvo koje biskupa potiče da svoje svećenike ne ostavlja kao siročad može se pokazivati ne samo u sposobnosti da biskup ima otvorena vrata za sve svoje svećenike nego i u traganju za njima radi brige za njih i radi praćenja.
[3] Usp. Sv. IVAN XXIII, Enciklika Sacerdotii nostri primordia o stotoj obljetnici blaženog preminuća svetog župnika Arškog (1. kolovoza 1959.): AAS 51 (1959), 548.
[4] Usp. Pismo Božjem narodu od 20. kolovoza 2018.
[3] Susret sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, osobama posvećenog života i bogoslovima u Santiago del Cile 16. siječnja 2018.
[6] Usp. Pismo Božjem narodu na proputovanju u Čileu od 31. kolovoza 2018.
[7] Susret s klerom Rima 7. ožujka 2019.
[8] Homilija na Uskrsnoj vigiliji Svete noći 19. travnja 2019.
[9] Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 7.
[10] Jose Mario BEGOGLIO, Las cartas de la tribulación, Herder 2019, str. 21. Talijanski prijevod Lettere della tribolazione, Milano 2019, str. 18.
[11] Usp. Govor župnicima Rima, 6. ožujka 2014.
[12] Duhovne vježbe svećenicima, Prvo razmatranje, 2. lipnja 2016.
[13] Antonio SPADARO, Intervju s Papom Franjom,  La Civiltà Cattolica 3918 (19. rujna 2013.), str. 462.
[14] Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 137.
[15] Govor župnicima Rima, 6. ožujka 2014.
[16] Usp. aposolsku pobudnicu Evangelii gaudium, 268.
[17] Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 7.
[18] Usp. Apostolsku pobudnicu Misericordia et misera, 13.
[19] Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 50.
[20] Ondje, 134.
[21] Usp. Jorge Mario BERGOGLIO, Reflexiones en esperanza, Città del Vaticano 2013, str. 14.
[22] Journal d'un curé de campagne, Paris 1974, str. 135; usp. Apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium, 83.
[23] Usp. BARSANUFIO,Epistolario, u: Vito CUTRO-Michał Tadeusz SZWEMIN, Bisogno di Paternità ,Varsavia 2018, str. 47.
[24] L'arte di purificare il cuore, Roma 1999, str. 47.
[25] Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 2.
[26] Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 137.
[27] Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 1.
[28] Ondje, 3.
[29] Jorge Mario BERGOGLIO, Reflexiones en esperanza, Città del Vaticano 2013, str. 26.
[30] Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 94.
[31] Susret s klerom, Bogu posvećenim osobama i članovima pastoralnih vijeća, Assisi 4. listopada 2013.
[32] Usp. Apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium, 268-270.
[33] Usp. Nican Mopuhua, 107, 118, 119.
[34] Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 288.
[35] Usp. Amelio Luis CALORI, Aula Fúlgida, Buenos Aires 1946.
[36] Aposolska pobudnica Evangelii gaudium, 286.
[37] Homilija na Uskrsnoj vigiliji u Svetoj noći, 20. travnja 2019.
 
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    24. siječanj 2020.

    Papa Francesco, omelia Santa Marta

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2020 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: