Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

19. studeni 2019.

Intervju

Rim, 4. studeni 2019.

Mr. sc. vlč. Ljubo Zadrić

Smrt vodi čovjeka ka preobraženju, ka jednom novom početku kojeg daruje Bog

Dragih osoba s kojima više ne dijele svakodnevicu u molitvama i mislima vjernici se prisjećaju često, neki i svakodnevno, ali s posebnim intenzitetom u dane kada Crkva obilježava svetkovinu Svih Svetih i spomen vjernih mrtvih – Dušni dan. Ovi nadnevci povod su razgovoru s doktorandom dogmatske teologije, vrhbosanskim svećenikom mr. sc. vlč. Ljubom Zadrićem.

Vlč. Ljubo rođen je 6. travnja 1991. u Prozoru gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku gdje je boravio u sjemeništu kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu (2010. – 2012.), a završio i diplomirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 2015. Zaređen je za đakona 29. studenog 2015., a za svećenika 29. lipnja 2016. u Sarajevu. Kroz đakonsku godinu obavljao je službu u katedralnoj župi Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Od 2016. je na poslijediplomskom studiju iz dogmatske teologije, također na Gregoriani gdje je 2018. magistrirao, a trenutno se nalazi na drugoj godini doktorskoga studija. Od vremena odlaska u Rim 2012. član je Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum.
 
Poštovani vlč. Zadriću, ukoliko gledamo fenomenološki – smrt nije kraj, nego nepoznanica. Možemo li reći kako je upravo to ono što najviše i plaši ljude, nerijetko i dobre vjernike?
Smrt nije kraj, ali uviđamo kako postoji dosta nepoznanica koje naša ljudska ograničenost ne može dokučiti. Prema njemačkom filozofu L. Feuerbachu, naš stvarni problem nije smrt, nego iracionalni strah od smrti. Poslužit ćemo se i definicijom protestantskog teologa E. Jüngela koji u svojoj knjizi Smrt ide tragom Vašega pitanja: „Smrt je s jedne strane naša potpuna nepoznanica, a s druge je pak strane potpuno ukorijenjena u nama. I iako je smrt nešto potpuno čovječje, nešto što potpuno pripada našoj prirodi, ipak ostaje naša najveća nepoznanica.“ Dobro zvuči kada kažemo kako smrt ipak nije kraj, no vjerujemo li i prihvaćamo li tu stvarnost kako će nam, (ne)ovisno o našim zaslugama, i poslije smrti nešto biti darovano? Život vječni?
Upravo kroz vlastito iskustvo promišljanja, a osobito gledajući iskustva drugih, posebno umirućih, ne možemo pobjeći od nužnog pitanja: Je li smrt uistinu kraj ili samo nepoznanica? Kao „dobri vjernici“ vjerujemo kako smrt nije kraj, ali njezina stalna prisutnost, a osobito iznenadna smrt, predstavlja stvarnu nepoznanicu ljudskoga života. I to je ono što nas iznenađuje kada govorimo o dobrim vjernicima: iz iskustva vidimo kako je smrt prisutna i predstavlja kraj ovozemaljskog života, a iako smo vjernici, izgleda kako se nepoznanica odnosi na ono što slijedi nakon smrti.
Koliko je samo stvari i pojava za koje nemamo odgovor, a ipak ih prihvaćamo jer su nužne za naš životni hod? Možemo li isto postupiti i po pitanju smrti? Idemo joj ususret, iskusit ćemo je. Prihvaćamo li smrt kao stvarni čin ljudskoga i vjerničkog života ili nam je i dalje nepoznanica o kojoj ne želimo niti razmišljati?
 
Nitko ju, dakle, ne može izbjeći jer je sastavni dio ljudskog života, te zauzima posebno mjesto u svijesti čovjeka. No, kako ju zapravo tumači Katolička Crkva?
Pomisao na smrt će nas svaki put uplašiti, ali ljudsko i vjerničko prihvaćanje smrti kao stvarnog čina ovozemaljskoga života će nas uputiti ka daru vječnog života. Ovaj dar (vječni život) nam ne bi trebao biti nepoznanica jer je upravo on srž katoličkog shvaćanja smrti. Stoga smatram potrebnim uvijek iznova učvršćivati naše stavove glede ljudske smrti i kršćanske nade.
Upravo iz različitih tumačenja proizlazi kako se smrt zapravo materijalizira, banalizira. Postaje „tabu-tema“, nešto o čemu se ne priča, iako je sastavni dio ljudskoga života. Tako se problematika smrti danas zrcali kroz jednu izričitu kontradiktornost: s jedne strane želi se maksimalno udaljiti smrt od čovjeka, potrebno ju je izbaciti iz čovjekove svijesti. A s druge pak strane svakodnevno svjedočimo „ekshibicijama smrti“ kojima pojedinac ili skupina uništava život drugih kroz najrazličitije surove načine. Tako smrt postaje, ne samo fenomenološki, nego i socijalno-društveni problem. U konačnici, problematiku smrti prema modernom shvaćanju, u jednom tekstu, tada profesor, Ratzinger opisuje ovako: „Smrt treba postati jedan obični materijalni čin, nešto sasvim obično kako u nama ne bi pobuđivala nikakva metafizička pitanja i probleme.“
Katolička Crkva svoje tumačenje smrti temelji na biblijskim iskazima. Bitno je naglasiti razliku između poimanja smrti grčke kulture i Biblije. Grčka kultura temelji se na Platonovu opisu smrti koja je u konačnici čovjeku prijateljica. Prema njegovu idealističko-dualističkom konceptu, duša je zatvorena u tijelu (materiji koja je po sebi ništavna) i po smrti biva oslobođena toga materijalnog i vraća se svojoj slobodi i besmrtnosti. Biblija pak čovjeka promatra u njegovu jedinstvu, duh-duša-tijelo ne naglašavajući dualistički koncept, nego koncept nade u uskrsnuće.
Shvaćanju smrti prema katoličkom nauku najbolje nam pomažu članci koje donosi Katekizam Katoličke Crkve (KKC) u brojevima 1005. – 1019., pod naslovom: Umrijeti u Kristu Isusu. On je punina Božje objave, a samim tim i punina ljudskoga života na zemlji, stoga shvatiti smrt na ispravan-katolički način, upućuje nas na poslanje Isusa Krista. Izdvojit ćemo broj 1009. iz KKC-a koji kaže: „Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskome stanju. Ali usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.“
 
Je li jedino u vjeri moguće spoznati ono što nakon smrti slijedi?
Mnogi će odgovore potražiti na drugim mjestima, no mi kršćani odgovore tražimo najprije u Božjoj objavi. To je temelj naše vjere, iako se ponekad ta objava čini apsurdnom prema našim ljudskim kategorijama. Istina, Božja objava jest misterij, ali je i izvor našega vjerničkog života.
Prema tom izvoru, čovjek je stvoren kao savršeno biće i stoga je bio podložen kušnji. Knjiga Postanka (2,15-17) i Poslanica Sv.Pavla Rimljanima (5,12) izražavaju početnu volju Stvoritelja kako čovjek ne bi trebao umrijeti. No, čovjek je htio postati Bogom, tj. biti gospodar života i živjeti samo za sebe. Tako je smrt posljedica grijeha, posljedica čina, ne nešto što potpuno pripada čovjeku, suprotno od onoga što je svojim iskazom tvrdio već citirani teolog Jüngel. Smrt nema prirodni, nego povijesni karakter. Stoga je čovjekovo protivljenje smrti razumljivo. Ponekad je nesposoban shvatiti njezinu bit i značenje, i ne želi ju prihvatiti, no smrt pripada redu stvari.
Već smo istaknuli bitne značajke katoličkog tumačenja smrti, a ovo Vaše pitanje u izravan odnos postavlja upravo vjeru i smrt. Samo po vjeri možemo spoznati ono što nakon smrt slijedi. Uzmimo jedan biblijski primjer koji će nam pomoći dati odgovor na ovo pitanje. Odlomak iz Ivanova evanđelja (11,1-45) koji donosi povijest o Lazaru, bratu Marte i Marije kod kojih je Isus boravio i koje je mnogo ljubio. Susrećemo, možemo reći, jednu svakodnevnu ljudsku-obiteljsku situaciju. Jedan član obitelji je umro, Lazar, i već je pokopan. Kada je to doznao Isus, dolazi posjetiti svoje prijatelje i utješiti ih. Utjeha je u ovom slučaju dar uskrsnuća, dar života vječnoga ispunjena nadom koju i mi želimo čuti: Brat tvoj živi!
Usmjeravam našu pozornost na razgovor Isusa s Martom: Gospodin se ne osvrće samo na Lazarovu smrt, nego preispituje Martinu vjeru. To možda najbolje izražava ovaj dio teksta evanđelja: „Kaže joj Isus: 'Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?'“ (Iv 11,40). Vjera joj pomaže doživjeti obećano, a to je uskrsnuće. Slično se događa i nama, u smrti i kroz smrt naših bližnjih preispituje se i naša vjera. Neka tu istu uvijek učvršćuju Isusove riječi koji i u trenutku naviještanja vlastite muke i smrti daje i obećanje uskrsnuća (usp. Mt 16,21). 
Smrt vodi čovjeka ka preobraženju, ka jednom novom početku kojeg daruje Bog. Smrt je samo jedan čin – nečeg puno većeg i značajnijeg – uskrsnuća. Završit ću poticajnim riječima teologa Romana Guardinija: „Smrt je stoga posljednja čovjekova kušnja, ali vođen Kristom, on ide ususret obećanomu.“
 
Razgovarala: Josipa Prskalo
 
Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    13. studeni 2019.

    Papa: proteggere i fratelli perseguitati e chi non ha libertà religiosa

Prethodna
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: