Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

20. listopad 2019.

Intervju

Vlč. Alois Kölbl

Vlč. Alois Kölbl

Graz, 7. listopad 2019.

Vlč. Alois Kölbl, dušobrižnik za sveučilišta i visoke škole u Grazu

Današnji studenti nisu uvjereni da će jednom živjeti bolje od svojih roditelja

Na pragu je još jedna akademska godina koja sa sobom donosi nove izazove. A s kakvim izazovima se suočavaju mladi u Austriji, pa i oni s naših prostora koji ondje žive, govorio nam je vlč. Alois Kölbl, dušobrižnik za sveučilišta i visoke škole u Grazu.

Vlč. Alois rođen je 1968. u Grazu. Završio je studij katoličke teologije i povijesti umjetnosti. Od 2004. dušobrižnik je za tamošnja sveučilišta i visoke škole te glavni urednik novina Denken&Glauben. Rektor je sveučilišne crkve Maria am Leech, predsjedatelj Katoličke visokoškolske pastoralne konferencije u Austriji, te duhovni asistent Forum Glaube-Wissenschaft-Kunsta. Od 2017. predstojnik je Župnog udruženja Graz – St. Andrä i Karlau. Od 2002. do 2015. bio je urednik novina Kunst und Kirche. Od 2004. predavač je za kršćansku povijest umjetnosti na Sveučilištu Karl-Franzens u Grazu. Kustos je izložbi moderne umjetnosti. Od 2007. vodi Komisiju za umjetnost Biskupije Graz-Seckau. Suizdavač je djela Sakral: Kunst: Innovative Bildorte seit dem II. Vatikanischen Konzil in der Diözese Graz-Seckau.
 
Poštovani vlč. Kölbl, budući da je nekoliko Vaših službi koje vršite povezano s mladima, odnosno studentima, možete li nam reći što se danas sve podrazumijeva pod pastoralom mladih?
 
Već od 2004. vršim službu sveučilišnog dušobrižnika na sveučilištima i visokim školama u Grazu, i od pretprošle godine također službu duhovnika u Župnoj zajednici Sveti Andrija-Karlau koja se nalazi u jednoj multikulturalnoj gradskoj četvrti u Grazu. To su dvije vrlo različite službe i dva različita područja djelovanja. I te kako ima smisla različite vrste rada s mladima također različito promatrati i razvijati specifične pastoralne koncepte. Tako da studentski pastoral nije jednostavno isto što i pastoral mladih. U Austriji, kao i u ostalim zemljama njemačkog govornog područja, nakon Drugog svjetskog rata u uglavnom sveučilišnim gradovima osnivane su tzv. sveučilišne zajednice čiji je zadatak poglavito bio skrb o studentima, a onda također i o profesorima na sveučilištima. Od samog početka, dakle, radilo se o formaciji privremeno postojećih zajednica u akademskom području djelovanja jer se studenti zadržavaju samo određeno vrijeme na jednom studijskom mjestu. Vrijeme studija predstavlja jedno vrlo formativno razdoblje života. Osim toga sveučilišne zajednice trebale bi biti jednostavno forumi za dijalog i platforme na kojima se može pristajati, a da se ne mora biti dio najužeg crkvenog kruga. U fazi osnivanja ključnu ulogu su igrali iskustvo upravo završena rata i katastrofe nacionalsocijalizma. U Grazu je 1946. osnovana i katolička zajednica sa studentskim domom i kapelicom, menzom i centrom za sastanke i događanja, te Katolička sveučilišna mladež kao crkvena laička organizacija. „Bili smo toliko gladni duhovnosti!“, rekao je prije nekoliko godina u jednom dirljivom razgovoru, sada već pokojni, prvi predsjednik Katoličke sveučilišne mladeži u Grazu. Njegov otac je preživio koncentracijski logor tijekom nacističkog razdoblja, a njegova obitelj i mnogi njegovi prijatelji bili su u katoličkoj opoziciji nacističkom režimu. U to su vrijeme studenti sami pomogli nositi krhotine i ruševine iz zgrade sveučilišne zajednice koja je bila oštećena u ratu. Tadašnji student medicine i njegovi kolege željeli su ostaviti stare dane iza sebe i pomoći u izgradnji Crkve i društva. Njihova kršćanska vjera tvorila je presudan temelj za to. Bilo je mnogo rasprava u radnim skupinama, ali i eksperimentiranja i isprobavanja novih stvari. To je bila generacija koja se kasnije s oduševljenjem okrenula reformama Drugog vatikanskog sabora, a već je pokušala i predvidjela neke od tih reformi. Njihov pogled je bio posve usmjeren na bolju budućnost. „Vama bi to trebalo bolje ići!“, bio je također za moju generaciju, desetljećima kasnije, presudan moto naših roditelja. Moja braća, sestre i ja bili smo prva generacija u našoj obitelji koja je diplomirala na sveučilištu. No, mojoj je generaciji poboljšanje značilo gotovo isključivo u materijalnom smislu. To funkcionira sve dok je moguće ovo materijalno i ekonomsko poboljšanje. Ali to također ide svom kraju. U ekonomskom smislu i s obzirom na životni standard, u najboljem slučaju doživljavamo stagnaciju. Neki od mojih kolega iz razreda doživljavaju ozbiljnu krizu smisla jer je njihova životna energija znatnim dijelom određena i vođena povećanjem životnog standarda, a noseći životni temelj, odnosno smisao, zanemaren. Za današnju je generaciju studenata društveno okružje potpuno drugačije. Unatoč intenzivnu studijskom razvoju, višestrukom specijalnom obrazovanju, studiranju u inozemstvu i još mnogo toga, današnji studenti nisu uvjereni da će jednom živjeti bolje od svojih roditelja. Gledanje u budućnost više se ne temelji na nadi i povjerenju. Globalni problemi postali su složeni i nepregledni, a materijalno gledano, čini se da je zadržavanje statusa quo roditeljske generacije maksimalno. Utopije su nestale, a gleda se radije idealiziranim pogledom u prošlost, a ne u budućnost. No, mnogo se toga promijenilo i u Crkvi: nema više ni narodne Crkve u Austriji, u kojoj se prirodno rađa već generacijama i koja je u njoj rođena. Mnogo je toga izgubljeno. Crkva je postala periferni čimbenik našeg društva. Povjerenje i nada osnovni su vokabular biblijske i kršćanske vjere. Važno je to prenijeti mladima. Naravno, to izgleda studentima na sveučilištima u često teškim odnosima „praktične generacije“ potpuno drugačije nego mladim ljudima u jednoj multikulturalnoj župnoj udruzi, gdje je u nekim školama samo nekoliko katoličke krštene djece, iako se i u ovoj gradskoj četvrti već dugo ne radi na način da se cijeli razred, kao i obično što je bivalo, priprema zajedno za sakrament prve pričesti. Naravno da je to veliki izazov. Ali to također vidim kao priliku za pastoralni rad.
 
Koji su, prema Vašem pastoralnom iskustvu, najveći izazovi za mladog katolika danas u Austriji?
 
Mislim da izgubljena nada u budućnost pripada velikim pastoralnim izazovima današnjice. Naravno, „ugrađeni“ smo u cjelokupnu društvenu situaciju. Gajim jedno veliko poštovanje za pokret Fridays for Future i demonstracije u kojima mladi naraštaji ispred starijih grubo poručuju: „Pljačkate našu budućnost!“ To ima neke veze, po meni, s onim na što je papa Franjo na Svjetskom danu mladih i u drugim prilikama pozvao i neprestano poziva mlade: „Uključite se!“ I naravno, to ima i neke veze s njegovom enciklikom o ekologiji Laudato si', objavljenom prije četiri godine, o kojoj se nadaleko čulo i koja dobiva mnogo pozornosti na crkvenom polju. Ono što mislim pod tim je da kao Crkva moramo osluškivati brige i zabrinutosti mladih ako želimo doći do njih svojom porukom. Navještenje se uvijek odvija u vrlo specifičnom kontekstu. Kao Crkva možemo puno toga naučiti i od mladih. Veliki je izazov, naravno, što smo kao organizacija u velikoj mjeri izgubili Crkvu među mladima. Također u tom pogledu mi smo ugrađeni u društveni kontekst. U tom pogledu slični smo mnogim organizacijama, pa i političkim strankama na koje se kritički gleda kao na organizacije. Danas se ne veže više na ono kako su prethodne generacije činile. Stoga je važno Crkvu učiti prvenstveno kao zajednicu vjere, a ne samo kao organizaciju koja postavlja zahtjeve i zahtjeve da se podvrgavaju njezinim pravilima i propisima. Na početku je riječ o stvaranju životnog iskustva, i to samo kroz konkretno svjedočenje života. Mladi su također vrlo kritični i vrlo brzo primjećuju kada je nešto stvarno autentično, a kada ne.
 
Koliko su danas mladi spremni na žrtvu, te koliko im je zapravo „blisko“ značenje same žrtve?
 

Vrlo često čujem kako su se protekle generacije bile mnogo spremnije društveno angažirati i volontirati u Crkvi i društvu, te postati društveno-politički aktivne. Ali to jednostavno nije istina. Također se mora vrlo pozorno pogledati životni svijet mladih. Ako pogledate uvjete studija, onda morate znati da se dosta toga promijenilo. Sustav studiranja postao je školovaniji, procesi su mnogo definiraniji i uži, tako da je jednostavno manje vremena za uključivanje izvan studija. A ipak se događa! To doživljavam kao sveučilišni dušobrižnik na mnogo načina, kada se studenti spremaju za volontiranje u učenju za podršku socijalno ugroženoj djeci, ili šetaju s mentalno bolesnim pacijentima i daju im vrijeme i pažnju. Naravno, oni koji to čine također shvate da, ne samo da nešto daju, već i sami dobivaju puno toga darovanog s ovom predanošću. To bi iskustvo trebalo mnogo više prenijeti na druge.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju


Razgovarala: Josipa Prskalo

Katolički tjednik

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    15. listopad 2019.

    Il Papa a Casa Santa Marta: Gesù non tollera l’ipocrisia

Prethodna Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: