Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

23. listopad 2019.

Vijesti

Sarajevo, 15. rujan 2019.

PROPOVIJED KARDINALA DZIWISA NA MISI U POVODU 130. OBLJETNICE POSVETE SARAJEVSKE KATEDRALE

"Obljetnica posvete katedrale poziva nas danas da iskažemo Bogu zahvalnost za ovaj Božji dom i za one koji su ga prije mnogo godina podigli"

U nedjelju, 15. rujna 2019. svečano je proslavljena 130. obljetnica posvete katedrale Srca Isusova u Sarajevu koja je bila na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1889. Svečano Misno slavlje predvodio je na hrvatskom jeziku bivši dugogodišnji tajnik sv. Ivana Pavla II. kardinal Stanislaw Dziwisz iz poljskog grada Krakova čiju propovijed prenosimo u cijelosti:
 
Euharistijsko slavlje u povodu 130. obljetnice posvete katedrale Presvetoga Srca Isusova
 
Sarajevo, 15. rujna 2019.
 
Homilija
 
Čitanja: Izl 32, 7-1.13-14; 1Tim 1, 12-17; Lk 15, 1-32
 
Draga braćo i sestre!
 
1. Najprije bih želio srdačno zahvaliti svomu bratu, a vašem pastiru kardinalu Vinku što me je pozvao u Sarajevo na zajedničku molitvu u povodu sto tridesete obljetnice posvete ove lijepe katedrale posvećene Presvetom Srcu Isusovu.
Donosim vam dar molitve krakovske Crkve koja je sveopćoj Crkvi darovala papu Ivana Pavla II. Donosim vam dar molitve s groba svetog Stanislava, biskupa i mučenika iz XI. (jedanaestoga) stoljeća, zaštitnika čudoređa u mojoj Domovini kao i sa groba svete sestre Faustine koja je u prošlom stoljeću podsjetila Crkvu na istinu o Božjemu milosrđu u kojemu je naša jedina nada i spasenje.
Veliku sam milost primio u svom životu. Dvanaest godina kao osobni tajnik bio sam u službi kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa i metropolita. Tu istu službu nastavio sam vršiti uz njega sljedećih dvadeset i sedam godina u Vatikanu kad je postao biskup Rima i nasljednik svetoga Petra. Gledao sam kako je taj pastir slavenskoga roda širio prostranstva svoga srca da bi u njemu svoje mjesto mogli naći svi narodi, kulture i jezici. Vidio sam kako su Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina našli posebno mjesto u njegovu srcu u teškim i tragičnim godinama dvadesetoga stoljeća koje se bližilo svome koncu. Možemo reći da je dugi pontifikat svetog Ivana Pavla II. bio obilježen i patnjom vašega grada i njegovih stanovnika u vrijeme krvavog oružanog sukoba na Balkanu.
 
2. Služeći uz ovoga svetog Papu, svakodnevno sam s njime proživljavao njegove radosti i žalosti, njegove brige i nade. Duboko smo proživljavali ono što se događalo u vašoj zemlji natopljenoj krvlju nevinih ljudi. Svijest o težini zla i neizmjernosti trpljenja koje proistječe iz njega, Svetom Ocu nije davala mira. Zato njegovi uporni pozivi na mir u vašoj zemlji. Zato njegova molitva za mir u koju se uključila čitava Crkva. Zato njegova želja poći u Sarajevo, pa i u Beograd i u Zagreb, kako bi na licu mjesta progovorio ljudskim savjestima te sa svima koji pate molio za mir Darivatelja i Kneza Mira – Isusa Krista, našeg raspetog i uskrslog Gospodina.
Znamo da je želja srca Ivana Pavla II. da 8. (osmog) rujna 1994. (tisuću devetsto devedeset i četvrte) godine u ovoj katedrali moli za mir, bila neispunjena. Sve je već bilo pripremljeno za putovanje apostola Mira u Sarajevo, ali je moralo biti otkazano. No, Ivan Pavao II. nije se dao omesti. Htio je poslati snažnu poruku u čitav svijet da je uz Sarajevo. Tako je njegova tjelesna odsutnost postala poseban oblik duhovne prisutnosti, pamćenja i solidarnosti. Tog istog dana kada je trebao biti u Sarajevu, služio je svetu Misu na otvorenom u Castel Gandolfu, zajedno s kardinalima i biskupima te se duhovno sjedinio s onima koji su molili ovdje. Tom prigodom pročitao je na hrvatskom jeziku homiliju koju je trebao izreći u Sarajevu. Bila je nadahnuta molitvom „Očenaša“ uz snažne vapaje i poziv na mir.
 
3. Sad, dvadeset i pet godina poslije, pročitao sam tu homiliju. Teško je sažeti silno bogatstvo misli koje ona sadrži, a koje se odnose na tadašnju situaciju u Sarajevu. Sveti Otac je istaknuo: „Bog je na strani potlačenih.“ (br. 8) Žarko je molio riječima proširene Gospodnje molitve: „Oče naš, […] neka zasvijetli među ljudima tvoje sveto i milosrdno ime. Neka dođe tvoje kraljevstvo, kraljevstvo pravde i mira, praštanja i ljubavi. […] Tvoja volja neka se ostvari u svijetu, poglavito u ovoj izmučenoj zemlji Balkana. Ti ne voliš nasilje i mržnju. Ti zazireš od nepravde i sebičnosti. Ti želiš da ljudi međusobno budu braća i da te priznaju Ocem.“ (br. 3)
Izgovarajući riječi: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim...“, Papa se dotaknuo teškog problema praštanja. Rekao je: „Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.' (Lk 23, 34). […] Bez takvog stava – rekao je Ivan Pavao II. – teško je graditi mir. […] Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima između ljudi i naroda.“ (br. 6)
 
4. Želja srca Ivana Pavla II. ispunila se tek tri godine kasnije, 12. (dvanaestoga) i 13. (trinaestoga) travnja 1997. (tisuću devetsto devedeset i sedme) godine. I ja u svome srcu nosim sjećanja na taj kratki, ali nesvakidašnji pohod nasljednika svetog Petra ovom izmučenom gradu. Njegova prisutnost, njegove riječi koje je ovdje izrekao, postale su znakom nade u bolju budućnost, u obnovu onoga što je bilo uništeno.
Jednako kao i u Castel Gandolfu, i ovaj je put Ivan Pavao II. otkrivao dublji smisao povijesti i događanja, jasno ističući da su sudbine ljudi i naroda u rukama Boga koji neprestano bdije nad svojom djecom, posebno nad ubogima, progonjenima i onima koji trpe poradi kraljevstva Božjeg. Snažno su zazvučale Papine riječi o miru i njegovim najdubljim izvorima. „Mir koji Krist dariva svojim učenicima – rekao je Papa – nije mir što ga pobjednici nameću pobijeđenima, jaki slabijima. Taj mir ne nalazi svoje opravdanje u sili oružja. On se, naprotiv, rađa iz ljubavi. Rađa se iz Božje ljubavi prema čovjeku i iz čovjekove ljubavi prema čovjeku.“ (Homilija, 13. IV. 1997., br. 3)
Ne zaboravimo riječi žarke molitve koju je ovdje uputio sveti Papa za vrijeme Euharistije slavljene na hladnoći i snijegu: „Preda Te, raspeti i uskrsli Kriste, danas dolazi Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina s teškim bremenom svoje povijesti. Ti si naš veliki zagovornik. Ovaj Te puk zaziva ištući da snagom svoga otkupljenja prožmeš bolnu povijest koja je ovdje proživljavana. Ti, utjelovljeni Sine Božji, kao čovjek prolaziš kroz zgode i nezgode ljudi i naroda. Koračaj i kroz povijest ovih ljudi i ovih naroda koji su prisno vezani uz ime grada Sarajeva, uz ime Bosne i Hercegovine.“ (br. 5) Tako je govorio ovdje Papa i vjerujem da se mnogi sjećaju tog njegova pohoda.
 
5. Braćo i sestre, duboko vjerujemo da je Isus Krist neprestano prisutan u našoj povijesti. Prati nas na našim osobnim i zajedničkim putovima koji vode u vječnost. Nismo sami. U rukama smo Boga koji nas ljubi. Uvijek nas prati Isus uskrsnuli Gospodin, pobjednik grijeha i zla, smrti i sotone. Jednako kao što je na putu u Emaus osluškivao riječi učenika, sluša i naša razočarenja i sumnje, naše strahove i brige za sadašnjost i budućnost. Jedno možemo biti sigurni: On nas nikada neće napustiti, neće sumnjati u nas, neće nas staviti na „listu za odstrel“. I zato Ga se uvijek držimo. Slušajmo što nam govori, zahvalnim srcem primajmo neshvatljivi dar – Euharistiju – sakrament Njegova Tijela i Krvi kojim nas hrani kako ne bismo posustali na putu do neba, na putu u Božje kraljevstvo ljubavi.
Držimo se Crkve koja je zajednica Kristovih učenica i učenika. Prema vječnosti ne hodimo sami. Hodimo u zajednici vjere, nade i ljubavi, a ta je zajednica upravo sveta Crkva. Znamo da je Crkva u posljednje vrijeme često kritizirana i osporavana, ali je ona nužno potrebna u današnjem svijetu jer je čuvarica Božje Riječi i svetih sakramenata. Nema Krista bez Crkve i nema Crkve bez Krista. Svi smo odgovorni za lice Crkve da bi sjalo sjajem svetosti, ljubavi i dobrote.
 
6. Današnje Evanđelje budi u našim srcima osobitu nadu. Istinski junak prispodobe o izgubljenom sinu nije mladi čovjek koji je počeo tražiti sreću na svoju ruku, koji se izgubio, dotaknuo dno i koji se, pošto se urazumio, u pokajanju vratio ocu. Junak sigurno nije ni njegov brat koji je ogorčen jer je otac pripravio gozbu izgubljenom sinu. Junak je milosrdni otac koji nije sumnjao, nije se odrekao sina, nego je čekao na njega, iščekivao ga i pohrlio mu ganut u susret, zagrlio ga, radostan zbog njegova povratka. Takav je naš Otac nebeski, Bog „bogat milosrđem“. On je pastir koji ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi pošao i potražio izgubljenu. A svatko je od nas bio ili može biti takva ovca. Svi trebamo spasenje. Svi trebamo Božje milosrđe.
Braćo i sestre, ova prispodoba govori o nama samima. U kojem od likova prepoznajemo sami sebe? Možda je u svakom od nas nešto što nas čini sličnima rasipnomu sinu. I to onda kad ne vjerujemo do kraja da nam je Bog sâm dovoljan, kad tražimo sreću izvan Njega, kad odlazimo od Njega, kad umjesto da činimo dobro i da ljubimo svoje bližnje, mi se zatvaramo u sebe. Možda se ponašamo poput starijeg sina koji je ogorčen na svoga brata – kad ne želimo oprostiti drugima, čak i najbližima u obitelji njihove pogreške, kada im ne damo priliku da se poprave i ponovno nađu svoje mjesto. A ako u sebi prepoznajemo bar nešto od velikodušnosti milosrdnog oca, trudimo se u poniznosti ustrajati u takvom stavu jer nas na to potiče sâm Krist.
 
7. Obljetnica posvete katedrale poziva nas danas da iskažemo Bogu zahvalnost za ovaj Božji dom i za one koji su ga prije mnogo godina podigli. Po posveti ovaj je dom postao vlasništvo Boga koji se na ovom mjestu želi susretati sa svojim narodom, obraćati se njegovoj savjesti i progovarati njegovu srcu. O, koliko bi nam toga mogli ispričati zidovi ovoga hrama! Koliko je puta njima odjekivala Božja Riječ koja je svjetlo našim stazama i svjetiljka našim koracima! Koliko je ovdje molitava upravljeno Bogu! Koliko odriješeno grijeha! Koliki su samo iz ovoga hrama izlazili osnaženi Tijelom i Krvlju Kristovom kako ne bi posustali na putu prema vječnosti.
Katedrala je posvećena Presvetom Srcu Isusovu koje je – kako molimo u litanijama – „žarko ognjište ljubavi“, „strpljivo i mnogoga milosrđa“, „izvor života i svetosti“. Sarajevo treba Kristovo Srce kako bi u Njemu iščitavalo i razumjelo svoju tešku povijest, kako ne bi gubilo nadu i kako bi bilo gradom pomirenja i mira.
U riječima koje je Crkvi u Sarajevu uputio sveti Ivan Pavao II. čitamo i poticaj povjeriti se Majci Kristovoj. Ona nas razumije jer je stajala pod Križem svoga Sina. U liturgijskom kalendaru 15. rujna slavi se blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne, samo dan nakon blagdana Uzvišenja Svetog Križa. Povjerimo danas Blaženoj Djevici Mariji Crkvu u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, u Poljskoj i u Europi. Molimo Njezin osobit zagovor pred prijestoljem Preuzvišenog Gospodina.
Molimo u našim potrebama i zagovor svetog Ivana Pavla II. kojemu je na srcu bila sudbina Sarajeva, vaše zemlje i svih njezinih stanovnika. Uvjeren sam da je on danas na duhovan način s nama i da nas blagoslivlja s prozora Neba. Amen. 
 
 
 
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    20. listopad 2019.

    Angelus, Papa Francesco: ogni battezzato cooperi all’annuncio del Regno di Dio

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: