Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

23. kolovoz 2019.

Vijesti

Banja Luka, 15. srpanj 2019.

PROPOVIJED BISKUPA PERIĆA NA PATRON BANJOLUČKE BISKUPIJE I KATEDRALE

Banjolučka biskupija sa svojom katedralom štuje sv. Bonaventuru već gotovo 140 godina

Na blagdan sv. Bonaventure, nebeskog zaštitnika banjolučke katedrale i biskupije u ponedjeljak, 15. srpnja 2019. u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure svečano Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. Prigodnu propovijed uputio je mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. Propovijed biskupa Perića prenosimo u cijelosti:
 
Dragi Franjo, biskupe, koji već trideset godina kroz mnoge nevolje upravljaš ovom mjesnom Crkvom banjolučkom, po zagovoru njezina nebeskoga zaštitnika sv. Bonaventure, naslovnika ove katedrale! Tebi u prvom redu bratske čestitke i Bogu žarke molitve za njegovu blagoslovnu milost koja je potrebna Tebi, Tvomu pastoralnom kleru, dijecezanskom i redovničkom, redovnicama, svemu duhovnom pomlatku i svim vjernicima!
Gospodine kardinale Vinko, predvoditelju ovoga svečanoga Misnog slavlja u čast sv. Bonaventure, zaštitnika ove Tvoje rodne biskupije, i ostala braćo biskupi, svećenici i sav Božji čestiti narode!
 
Godina 1221. Ruka Gospodnja bijaše s njime. Prije 800 godina, eto dvije manje, rodio se muškić u obitelji Ivana i Ritelle Fidanza, kojemu na krštenju nadjenuše ime Giovanni - Ivan mu je ime. Bilo je to u mjestu Civita kod Bagnareggia u pokrajini Viterbo, stotinjak km sjeverno od Rima. Kažu da je u kršćanstvu najčešće muško ime Ivan, bilo po sv. Ivanu Krstitelju, bilo po sv. Ivanu Apostolu i Evanđelistu, bilo po onih ostalih 260 svetaca i blaženika kojima je ime Ivan. A među ženskima nije Marija, kako bi ti mislila, nego Ana, Marijina majka. Kao što se staroj Elizabeti i još starijemu Zahariji čudesno rodi sin kojemu dadoše ime Ivan – Bogu mio, te „ruka Gospodnja bijaše s njime“ (Lk 1,66), tako se i u ove talijanske pobožne obitelji kod Viterba rodi Ivan i ruka Božja bijaše također s njime. Što znači da ruka Gospodnja bijaše nad njim? Evo ovo: Bog svoju mudru i moćnu ruku nadvija nad dječakom ili mladićem Ivanom kojemu sjenom po zemlji pokazuje put u život. Kuda sjena - tuda Ivan. Ivan Krstitelj pošao u Jeruzalem u školu za svećenika, ali nema sjene ruke Gospodnje. Gdje je sjena? Sve do tada vidio je sjenu kako treperi u njegovu životu, a sada je nema kada mu je najpotrebnija. Vrati se on na suprotnu stranu i ukaza mu se sjena kažiprsta desnice Gospodnje koja ga odvede u Judejsku pustinju, na obale rijeke Jordana, u proročku službu. Tu je tvoje polje djelovanja. Tu ćeš postiti i moliti! Tu propovijedaj i obraćaj! Tu se pripremaj da budeš putokaz izgubljenim sinovima Doma Izraelova: Ovuda! Kuda si navalio u šipražje i žbunje nemorala i bezobraštine, opominje Ivan sve, od obična vojnika do kralja Heroda. Tu se, Ivane, pripravljaj za vrhunsko svjedočanstvo - krvavo mučeništvo za Božji moral i njegove zapovijedi!
Sjena ruke Gospodnje odvede i našega Giovannija Fidanzu u osnovnu školu u samostan sv. Franje, gdje se pokaza tako inteligentnim u glavi i tako čestitim u srcu da ga nikako nisu mogli ostaviti na selu da čuva koze. Njega ruka Gospodnja preko manjih uspjeha vodi k većima, iz osnovne u srednju, iz srednje na sveučilište. A sa sobom nosi zdrav obiteljski odgoj, duh molitve i poštovanje Božjega zakona. 
Godine 1235. kao 15-godišnjaku sjena se Božjega kažiprsta okrenu prema dalekom Parizu, 1100 km od Rima. I bi poslan u francusku metropolu, gdje će mu Bog sjenom svoje desnice kroz daljnjih 40-ak godina između Pariza i Asiza, pripremati uspon ne u svjetovnoj karijeri nego u Crkvi svojoj, u Franjevačkom redu, na putu svetosti. Stigao je u Pariz da studira sedam slobodnih umijeća - gramatiku, retoriku i dijalektiku te aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu – kao naša gimnazija, tj. pripravnički tečaj za Sveučilište. U osam godina završio je sedam umijeća, sve s najboljom ocjenom. A i mladenački život discipliniran, pod nadzorom i uzoran.
Godine 1243. sjena ga ruke Gospodnje dovede do Manje braće franjevaca kojima se pridruži kao član, promijeni ime Giovanni u fra Bonaventura i nastavi studirati teologiju u Parizu, najvećem i najpoznatijem Sveučilištu u Europi, koje je tada imalo oko 10.000 studenata. To je tada bila vrtoglava znamenka, a danas Pariz s 2 milijuna i 200 tisuća stanovnika ima čak 13 Sveučilišta s bezbrojnim institutima i visokim školama. Uostalom samo Zagrebačko sveučilište danas ima 70.000 studenata s trideset i tri fakulteta. Fra Bonaventura je u Redu i na fakultetu razvijao mozak u glavi sežući u svjetlosne visine, a srce u grudima vježbao u dubinama evanđeoske poniznosti. On vidi da je na više pozvan.
Godine 1253. završio je teološki studij s najvećim stupnjem: magister teologije, u rangu današnjega doktorata, postigavši veniam docendi – dopuštenje da može predavati na Sveučilištu. I počeo je predavati na Sorboni, ali za kratko, jer je izbio sukob između svjetovnih svećenika i redovnika prosjačkih redova, franjevaca i dominikanaca. Bila je uvučena i Sveta Stolica i mirila dva klera.
Godine 1254.-1257. Iako je i sam fra Bono bio isključen iz predavanja, on nije ljenčario, nego je sastavio svoje najvažnije teološko djelo između njih dvadesetak - Breviloquium - Sažetak kršćanskoga nauka, sintezu svega bogoslovlja na 350 stranica knjige današnjega formata. To su dragocjene definicije i pouke korisne ne samo učitelju da poučava nego i učeniku da ih uči. A taj Sažetak u onome što donosi kao pregled teoloških učenja, može biti pravi udžbenik prikladan za profesora. Iz naslova drugih knjiga vidiš njegov interes: Zbirka 10 Božjih zapovijedi; Sedam darova Duha Svetoga; Šest dana stvaranja; Otajstvo Trojstva; Kraljevstvo Božje u evanđeoskim parabolama; O savršenu životu redovnicima itd. A u svemu tome on se sam duhovno izgrađivao.
Godine 1257. fra Bono bi izabran za Generala Reda franjevaca, sedmi Generalni ministar, koji je upravljao Redom punih 17 godina. Kao Franjevački general osobito se dao na proučavanje i razvijanje osnivateljske misli sv. Franje Asiškoga. Napisao je detaljan njegov životopis, tj. Legendu maior. Po svojoj sposobnosti organiziranja unutarnjega redovničkog ustroja i po znanstveno teološkom usmjerenju Reda, fra Bono je smatran drugim osnivačem Franjevačkog reda Manje braće. Njegova je ideja bila da je filozofija sluškinja teologije, a teologija treba voditi u mistično-asketski doživljaj Boga. U tu je svrhu napisao djelo, prevedeno i na hrvatski 1974., „Put duše k Bogu“. U Redu su se bile pojavile dvije snažne struje: duhovnjačka, karizmatička s jedne strane, a, s druge, uključenje redovnika u strukture Crkve u pastoralu, na župama. Trebalo je naći pravila za povezivanje tih dviju struja, koje su se pomirile na Generalnom kapitulu 1260. u Narboni u Francuskoj, u tzv. Narbonskim konstitucijama, koje su bile temelj svim drugim obnovljenim i prilagođenim konstitucijama do danas.
Godine 1264. papa Urban IV. uveo je blagdan Tijelova u liturgiju. Bio je to poseban zamah pobožnosti prema presvetoj Euharistiji, početku i vrhuncu svega kršćanskoga života. Fra Bono se odlikovao ljubavlju prema Euharistiji, pobožnošću prema Gospi i poštovanjem prema Crkvi. Eto nam uzora.
Godine 1273. imenovan je kardinalom i biskupom Albana kod Rima da bi mogao organizirati II. ekumenski Lionski koncil, 1274. godine, koji je bio namijenjen sjedinjenju Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava, pomoći Sv. Zemlji i reformi u Crkvi. Koncil je održao pet sjednica s 560 biskupa i opata, Upravo dok je kard. Bonaventura bio na Koncilu, pogodila ga je smrt u 53. godini života. U malo godina stekao je zasluge mnoge. Papa Siksto IV. proglasio ga je svetim do dvjesta godina, 1482., a papa Siksto V. crkvenim naučiteljem do stotinu godina, 1585.
I ova Banjolučka biskupija sa svojom katedralom štuje sv. Bonaventuru već gotovo 140 godina. Mi ga i danas žarko molimo da nas sve zagovara kod Gospodina da u kršćanskoj vjeri živimo, u nadi rastemo i u ljubavi se usavršavamo na putu prema Bogu.     
 
A Tebi, dragi Franjo, na kraju upućujem tri riječi: prva – čestitka, druga – zahvala i treća – zamolba.
 
Čestitka! Čestitka na ovom tridesetogodišnjem radu od 1989. kad si postao ordinarijem do danas. A bilo je i vojevanja; ne Ti nego oko Tebe. Ali Ti si se držao pravila. Počeo si na početku Mise svoj uvodni govor riječima psalmiste: „Gospodin je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj (Ps 118,14). Tako si napisao na svojoj sličici 1985. godine, kad si imenovan pomoćnim biskupom banjolučkim, i 6. siječnja 1986. kad si zaređen za biskupa. Pratile su te ova snaga i ova pjesma. Ništa ne bi mogao postići ni po metropolama ni kod Svete Stolice da te Gospodnja snaga nije pratila i da kroz sve to nisi zadržao duh pjesme. Osobita Ti čestitka što si doveo Svetog Oca papu Ivana Pavla II. 2003. godine da ovdje na Petričevcu 22. lipnja proglasi blaženim građanina ovoga grada Banje Luke i biskupijana ove Banjolučke biskupije Ivana Merza.
 
Zahvala! Zahvala za sve ono što si učinio kao katolički biskup ove biskupije, najprije kao pomoćni biskup, a onda kao ordinarij. Samo Bog i Ti znate kroz kakve si klance i jadikovce prolazio. Mi, koji smo bili izvan toga konteksta, mogli smo samo pratiti, ali se nismo mogli dobro s Tobom uživjeti. Hvala Ti što si zadržao onu Božju snagu u sebi i što si i danas kadar tako zapjevati kao 1986. godine na svom biskupskom ređenju u Rimu. Sjećam se kao da je jučer bilo.
 
Zamolba! Zamolba Bogu da Ti i dalje daje ovu snagu i ovu pjesmu i da Te ruka Gospodnja prati!
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    7. kolovoz 2019.

    Papa Francesco, udienza generale in aula Paolo VI

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: