Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

26. kolovoz 2019.

Izdvajamo

Čajniče, 13. srpanj 2019.

Svečano proslavljen patron sv. Benedikta u Čajniču

Kao što već skoro desetljeće obnovljena tradicija nalaže, katolički je puk Gornjega Podrinja, a posebno grada Čajniča koji se nalazi na tromeđu Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, i ove 2019. godine 11. srpnja svečano proslavio svoga zaštitnika sv. Benedikta, opata, oca zapadnoga monaštva i zaštitnika Europe.

Svetkovina je započela Svetom misom uočnicom, 10. srpnja, u Oratoriju Presvetoga Srca Isusova u Foči gdje se u večernjim satima narod okupio oko stola Gospodnjega nad kojim je, u koncelebraciji s mjesnim župnikom don Antom Luburićem, Euharistijsko slavlje predvodio don Davor Klečina, župnik župe Drvar i upravitelj župâ Bosansko Grahovo i Ključ.

U prigodnoj homiliji, razmatrajući nad misnim čitanjima, predvoditelj Misnoga slavlja kazao je da Gospodin ne poziva već osposobljene, nego suprotno - osposobljava pozvane. Osvrćući se na Gospodinove riječi o ovlastima te poslanju koje je ostavio svojim učenicima, don Davor ih je usporedio s misijom sv. Benedikta koja je na određen način obnovila i pomladila Crkvu ističući da je monaški red jedan od njezinih stupova kao čuvar osnovnog postulata benediktinaca koji glasi - moli i radi. Nema ljepše ulaznice za Nebo nego kroz ovu maksimu, dodao je propovjednik, dodajući da ona dopunjava sve nedoumice koje mogu imati koračajući kroz život na putu vjere.

„Birajući svoje učenike, Isus nam poručuje da nije izabrao ni najbolje ni savršene. Izabrao je upravo one koji će nam osobnom katarzom dokazati da je istinska promjena potrebna u koračanju za Njim, a da je svaki naš korak zapravo hod prema Istini koja će nas osloboditi”, kazao je župnik Klečina.

Govoreći o svomu župničkom iskustvu i djelovanju na prostranom teritoriju zapadne Bosne, koja je po malom broju katolika slična nevesinjskoj župi, potaknuo je vjernike da se ne opterećuju svojom (malo)brojnošću. Naglasio je da je znatno važnije ispovijedanje žive vjere, makar bila tek dvojica ili trojica okupljena u Isusovo ime.

Nakon Misnoga slavlja vjernici su se sa svećenicima i suradnicima okupili oko obiteljskoga stola u župnoj kući gdje su razmijenili dojmove s nedavne proslave svetkovine Presvetoga Srca Isusova u Foči.

Sljedećega dana, 11. srpnja na putu u Čajniče, svećenici i gosti zaustavili su se u gradu Goraždu pred spomen-obilježjem blaženih Drinskih mučenica, pet sestara Kćeri Božje ljubavi, proseći njihov zagovor pred Bogom za ovaj kraj i cijelu zemlju.

Gradić Čajniče toga je dana - nakon kišne oluje - bio posebno suncem obasjan. Osim velebna pravoslavnog hrama Uspenja Presvete Bogorodice, i katolička je crkva jedan od stupova ovoga grada, a upravo je toga dana ona proslavljala svoga naslovnika – sv. Benedikta. Klupe ove malene i lijepe crkve bile su ispunjene do posljednjega mjesta domaćim vjernicima i hodočasnicima.

Svečano Misno slavlje predvodio je mons. Mato Zovkić, kanonik Stolnoga kaptola Vrhbosanskog i umirovljeni profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, u koncelebraciji s don Antom Luburićem, domaćim nevesinjskim župnikom, vlč. Fabijanom Stanušićem, ravnateljem Svećeničkoga doma u Sarajevu i župnikom župe Pale, potom umirovljenim svećenikom vlč. Miroslavom Agostinijem i župnikom drvarskim don Davorom Klečinom.

Nakon što je zvono s čajničke crkve označilo početak svečanosti, domaći je župnik Luburić prigodnim riječima pozdravio mons. Zovkića i ostalu braću svećenike, potom svoje suradnike, a na poseban način vjernike Čajniča, podsjetivši sve nazočne na iznimno velik doprinos koji su katolici ovoga grada u proteklih 120 godina, otkako je osnovana župa Nevesinje kojoj pripada i Čajniče, kao njezin najistočniji dio, dali razvoju i ovoga grada i cijele župe na vjerskome, nacionalnom, kulturnom, gospodarskom i svakom drugom području.

U svojoj je propovijedi mons. Zovkić kazao je da se sv. Benedikt povukao u osamu gdje je kroz tri godine tražio sebe pred Bogom na usamljenom području blizu mjesta Subiaco. Već u mladosti, kazao je propovjednik, postalo mu je važno da može sadržajno živjeti računajući s Bogom i pomažući ljudima. Razočaran zavišću nekih pustinjaka, pošao je u okolicu Monte Cassina i sa suradnicima osnovao samostansku zajednicu kojoj je sastavio pravila s osnovnim načelom: Moli i radi.

„Ovim načelom živjeli su otvoreno za Boga i bližnje i tako učili djecu koju su im roditelji povjeravali na školovanje. Dan im je bivao isprepleten molitvom, fizičkim ili intelektualnim radom te počinkom, a taj ideal Bogu posvećene bezbračnosti”, kazao je mons. Zovkić, „postoji među pravoslavcima kao i među katolicima”.

„Kada današnje katoličko učiteljstvo predlaže sv. Benedikta za zaštitnika Europe, onda svraća pozornost na njegov primjer življenja za Boga i bližnje. Nema pravedne i prosperitetne Europe bez pravde i osnovnih materijalnih dobara za sve građane - svake države i cijeloga kontinenta”, rekao je mons. Zovkić.

Kanonik Zovkić kazao je da je, spremajući se da se i ove godine sa skupinom svećenika iz Sarajeva pridruži čašćenju sv. Benedikta u Čajniču, s pozornošću pročitao kratku povijest katoličke crkve u Čajniču koja je izgrađena 1902. godine. „Nakon Drugoga svjetskog rata kroz tridesetak godina bila je nacionalizirana. Danas već pokojni stanovnik ovoga mjesta Karlo Bertanjoli isposlovao je 1974. od ondašnje općinske vlasti, preko mostarskoga biskupa, dopuštenje da se crkva opet stavi na raspolaganje katolicima. Potom je sarajevski svećenik vlč. Ivan Mršo dobio od mostarskoga biskupa odobrenje da poradi na ponovnom osposobljavanju ove građevine za njezinu osnovnu namjenu. Ona je ponovo blagoslovljena 19. rujna 1982.”, kazao je mons. Zovkić. Podsjetio je i na jednu zgodu iz rujna 1978. kada mu je, dok je hrvatskim svećenicima koji su služili hrvatske katolike u zemljama Zapadne Europe držao duhovne vježbe u Njemačkoj, jedan svećenik franjevac Splitske provincije predao određenu svotu novca i zamolio da preda vlč. Ivici Mrši da može nastaviti radove na obnovi čajničke crkve. Potaknuo je vjernike da redovito mole i za sve pokojne koji su u ovu crkvu uložili dio sebe. „Neka njima Bog udijeli vječnost, a njihovim živim potomcima i prijateljima utjehu vjere”, kazao je mons. Zovkić i završio zazivom: Sveti Benedikte, nauči nas moliti i raditi kako bismo ostali otvoreni Bogu i bližnjima!

Pjevanje pod Misom animirao je kandidat za đakona, teolog Ivan Vukčević iz Crne Gore, a kod oltara su posluživali mostarski bogoslov Ivan Aničić te fočanski ministrant Luka Košir. Po završetku Misnoga slavlja vjernici su se sa svećenicima i gostima uputili u obližnji ugostiteljski objekt u kojemu su se za obiteljskim stolom, nakon duhovnoga, okrijepili i tjelesno, ne skrivajući radost zbog današnjega dana.

Osobitu čast župniku, drugim svećenicima i vjernicima – svojom nazočnošću na Svetoj misi i blagdanskome druženju - učinio je mjesni paroh protojerej Dragiša Simić, starješina hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Čajniču.

Blagoslivljajući Gospodina za dar ovoga dana, kao i za svečanu trpezu, župnik Luburić zahvalio je subraći svećenicima i svim prisutnima na dolasku i sudjelovanju, kao i domaćinu-ugostitelju na pripravi okrjepe.

Navedena je dva dana život vjernika Gornjega Podrinja kamerom zabilježila i ekipa Hrvatske radiotelevizije, pod vodstvom gosp. Bože Vodopije, novinara i urednika, bivšega generalnoga konzula Republike Hrvatske u Kotoru. Ostat će tako zabilježeno da ovi manje poznati krajevi ne vape za velikim sakralnim građevinama te bogatim umjetničkim izrazima, nego čuvaju i najmanje što imaju, ulažući i ugrađujući ponajviše sebe u svaki kamen na koji ljubomorno paze kao uspomenu na staru slavu Crkve u podrinjskome kraju, potiho se nadajući da će se ti dani opet vratiti.

„Moliti i raditi, čuli smo kroz ova dva dana, ne znači ignorirati realnost oko sebe. Naprotiv! Geslo Moli i radi izazov je naših života koji nam je ostavio svjetionik Europe sv. Benedikt, a koje svatko od nas treba nastojati provoditi u svome životu“, napisao je bogoslov Ivan Vukčević u svom izvješću.

-------------

Pozdrav župnika nevesinjskoga don Ante Luburića na Misi svetkovine sv. Benedikta u Čajniču, 11. srpnja 2019.

Prečasni profesore Zovkiću, predvoditelju današnjega svetog Misnog slavlja, braćo svećenici, dragi prijatelji, poštovani gosti sudionici ovoga svetog Misnog slavlja, braćo i sestre!

Od obnove crkvenoga života i Misnih slavlja na ovom krajnjem sjeveroistoku Mostarsko-duvanjske biskupije, ove godine već deveti put svečano proslavljamo svetkovinu sv. Benedikta, naslovnika ove katoličke crkve i zaštitnika ove crkvene zajednice u Čajniču.

Ove godine to posebno činimo u prigodi ovogodišnjega obilježavanja 120. obljetnice utemeljenja župe Nevesinje kojoj, kao najistočniji, ali jednako važan dio, pripada i Čajniče. Zato mi je dužnost i radost – u povodu današnje svetkovine ove crkve i katoličke zajednice u ovome kraju - sv. Benedikta, opata, istaknuti prinos ovdašnjih župljana rastu i razvoju cjelokupne župe kroz proteklih 120 ljeta.

No, ovo je ujedno i prilika da se prisjetimo svih onih katoličkih građana koji su kroz navedeno razdoblje - svojim životom i predanim radom - sebe ugradili u ovaj grad, obogaćujući ga na vjerskome, nacionalnom, kulturalnom, gospodarskom i svakom drugom području. 

Za mnoge su i danas u našim dvjema hercegovačkim biskupijama (Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj), ali i u našem narodu uopće, ovaj kraj i njegova katolička zajednica gotovo posve nepoznati.

A kako upoznati prošlost jednoga grada, jedne njegove zajednice, u našemu slučaju zajednice katoličkih građana u Čajniču, njihov način življenja, kulturu i običaje? Možda najjednostavnije hodeći ulicama ovoga gradića, listajući stare fotografije, stare novinske članke, slušajući priče njegovih stanovnika, a potom – poći i ukopati se među stare spise. I tako odlazimo u neko drugo doba, stvarajući sebi slike o onome što je i kako je nekada bilo. Vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje isprepleću se u slikama i dojmovima, tako da se jedno doba tako snažno nametne cijeloj povijesti grada da ga se pamti upravo po tome, bez obzira na to što je bilo prije ili poslije toga. U gradiću Čajniču to su zasigurno događaji vezani uz ovu crkvu, danas posvećenu sv. Benediktu, opatu.

Sa svime što se - u proteklih skoro 120 godina - u ovoj crkvi ili vezano uz nju zbivalo, kao i sa svima onima čijim je identitetom ona bila i danas jest, ovaj je Božji hram, ujedno i arhitektonski ukras ovoga grada, ostavio snažan pečat u kulturnoj povijesti Čajniča u tolikoj mjeri da se i danas, među starijim stanovnicima ovoga grada, s posebnim poštovanjem o njemu govori, piše i prema njemu odnosi.

Budući da se, naime, svršetkom 19. stoljeća etnički mozaik ovoga gradića proširuje i katolicima drugih europskih naroda – Česima, Austrijancima, Slovencima, Mađarima, Talijanima, Nijemcima, Poljacima…, tako su oni svojom prisutnošću, pronoseći univerzalnost Katoličke Crkve, svojim životom, kulturom i tradicijom u ovu sredinu unijeli novi, drukčiji način života, a kulturalni i prosvjetni život, prilagođujući ga onodobnim srednjoeuropskim prilikama, podigli na znatno višu razinu.

Osim katoličke crkve u središtu grada, koja je od 1902. godine bila središte okupljanja, ali i rađanja svega dobra što su u ovome gradu katolici stvarali, vidan prinos novom licu ovoga grada katolički su građani, predvođeni brojnim činovnicima koji su obrazovanje stekli na visokim europskim učilištima, dali i gradnjom drugih zdanja.

Naime, na nadaleko poznatu čajničkom vrelu izgrađen je tako veleban kameni spomenik u čast nekadašnjega zemaljskog poglavara baruna JOHANNESA VON APPELA, a cijeli izvor, s pristupnim terasama te impozantnim kamenim stepeništem nazvan je - Appelovo vrelo. Također, u njegovoj je neposrednoj blizini, gotovo u isto vrijeme, izgrađen i uređen park Albori, u čast počasnoga građanina Čajniča baruna EUGENA VON ALBORIA, rađen po uzoru na najljepše austrijske parkove. Bili su to spomenici urbane arhitekture kojima se divio i koje je opisivao, a ujedno putnicima i preporučivao, čak i onodobni tisak.

Istodobno, čajnički katolik mađarske nacionalnosti, IMRE FEHER, bio je utemeljitelj i prvi glavni urednik časopisa zvanog - Čajničke novine. Bile su to, naime, prve i – koliko je poznato – jedine novine ikada pokrenute u ovome gradu. Preko njih su vijesti iz ovoga grada odlazile diljem Europe, a istodobno su Čajničani bili pravodobno informirani o zbivanjima u tadašnjoj državi.

Okupljeni tada u svoja dva kulturna društva, i na taj su način katolički građani, uz sve druge ovdašnje stanovnike, u relativno kratku vremenu, pridonijeli kulturalnome razvoju ovoga gradića, najistočnijega na području Mostarsko-duvanjske biskupije, ostavivši vlastiti pečat u gradu u kojemu su i za koji su živjeli.

Od vremena gradnje i ovoga Božjega hrama, kao i drugih spomenutih suvremenih mu zdanja u ovome gradu, kao i pokretanja Čajničkih novina i dvaju kulturnih društava, prošlo je cijelo jedno stoljeće, pa i znatno više. Tako su mnogi katolički građani, onodobni učitelji, arhitekti, industrijalci, graditelji i umjetnici, s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, kao i oni znatno kasnije, sve do novijih vremena, stvarali u ovome gradu svoja ponajbolja djela te je stoga važno napomenuti da su oni pripadali ovome gradu: bilo da su ovdje rođeni ili da su ovamo došli i prihvatili ovu sredinu kao svoju. Živjeli su za Čajniče i za njega stvarali!

Redovnici-monasi sv. Benedikta – benediktinci, čiji je nemjerljiv prinos europskoj kulturi u širenju pismenosti, prosvjete, znanosti i književnosti, ali i u razvoju poljodjelstva i obrtništva, svakako su im bili uzor i putokaz.

O tome će nam msgr. Zovkić reći koju riječ više u svojoj propovijedi!

A kao što su ovdašnji katolički građani, predvođeni svojim svećenikom, u svibnju 1895. dočekali i ugostili biskupa msgr. KOLOMANA BELOPOTOCZKOGA, postavivši mu na ulazu u grad Čajniče, iz smjera Pljevalja, impozantan slavoluk (trijumfalna vrata), iznad kojega je stajao natpis Dobro nam došli, Oče biskupe, dok je od cvijeća napravljena poruka: Bog te je k nama poslao!, tako i mi danas, ovdašnji katolici i svi naši prijatelji, građani Čajniča (Josip i Mirjana Gašpar, Tamara Ćevriz, Katrin Burović, Ankica Laković, Kristina Bertanjoli, Kaća Radović, Vinka Galeba, Ratko i Velinka Pavić, Draško Vraneš, Olga Popović, Zorica Vidaković…), premda bez posebna slavoluka - istinski kličemo:

- Dobro nam došli, prečasni kanoniče Zovkiću, kao i sva draga braćo svećenici i hodočasnici, da danas zajedno – po zagovoru sv. Benedikta, opata, utemeljitelja zapadnoga monaštva, zaštitnika ove čajničke crkve, sveca kojega jednako časte i Katolička i pravoslavne Crkve - Svemogućemu Bogu prinesemo svoje molitve, i osobne i za svoje obitelji, rodbinu, za ovaj grad i cijeli čajnički kraj, ali i iz dubine duše iskažemo svoju hvalu za svu dobrotu koju nam Gospodin Bog neprestano udjeljuje.

- Pozdravljam i drugu braću svećenike koji nam, na našu radost, i ove godine stigoše u Čajniče:

- vlč. FABIJANA STANUŠIĆA, ravnatelja Svećeničkoga doma Vrhbosanske nadbiskupije i župnika župe Pale,

- vlč. MIROSLAVA AGOSTINIJA, umirovljenoga svećenika Vrhbosanske nadbiskupije;

- vlč. don DAVORA KLEČINU, župnika župâ Drvar-Bosanski Petrovac, Bosansko Grahovo, Ključ i Krnjeuša. To su zapadne pogranične župe Banjalučke biskupije, prostorno velike, a brojem vjernika slične kao i ova nevesinjska. Hvala mu za njegov dolazak i boravak s nama.

Hvala vam, drago braćo svećenici, za Vašu današnju žrtvu!

Pozdravljam IVANA VUKČEVIĆA, bogoslova, čijem se, ako Bog da, skorom đakonskom ređenju radujemo. Prošlu školsku godinu Ivan je proveo na pastoralnoj praksi u Baru i Skadru, ali je svakako želio u svoje ljetne ferije uklopiti i današnju Misu u Čajniču, kao i IVANA ANIČIĆA, bogoslova Mostarsko-duvanjske biskupije, koji najesen počinje 5. godinu filozofsko-teološkoga studija u Zagrebu.

Želim im i od Boga molim sretan i blagoslovljen hod prema svećeništvu i budući rad na njivi Gospodnjoj. Neka svojim dobrim primjerom života budu poticaj mladima da se odvaže poći putem svećeničkog poziva i života.

Poseban pozdrav i zahvala našem TONIJU, koji mi je desna ruka u svemu, posebno u organiziranju naših pohoda katolicima podrinjskoga kraja, pa tako i ovogodišnjeg.

Pozdravljam pristigle vjernike iz Foče i Sarajeva, kao i domaću braću u vjeri koji živite ovdje u Čajniču!

Pozdravljam protojereja DRAGIŠU SIMIĆA, mjesnoga paroha i starješinu hrama Uspenja Presvete Bogorodice, u kojem se posebno časti Čajnička Krasnica! Neka nam i Ona svima bude moćna zagovornica kod svoga Sina – Gospodina našega Isusa Krista!

Pozdrav i svima onima među nama koji nisu u istom crkvenom zajedništvu, ali časte i sv. Benedikta i Presvetu Bogorodicu, koja je rodila Bogočovjeka Isusa Krista – jedinoga Spasitelja i Otkupitelja čovječanstva.

Pozdravljam i sve časne goste, posebno predstavnike medija. Svima zahvaljujem na nazočnosti, kao i na dobrim željama koje nam svojim dolaskom izražavaju.

Prenosim Vam pozdrave gđe EVE POPP iz Njemačke, koja predstavlja krug naših prijatelja i dobročinitelja, osobe najzaslužnije da je ova naša crkva postala ljepšom i bogatijom djelima koji uzdižu dušu i srce.

I danas ćemo pod ovom sv. Misom moliti zagovor sv. Benedikta i sv. Mihovila Arkanđela pred prijestoljem Oca nebeskoga za nas okupljene, za ovo mjesto i ovu zemlju, za sve naše dobročinitelje, za sve obitelji, za sve naše pokojne - da nam se svima dobri Bog smiluje i obdari nas milošću preobilnom!

Stoga, u ime Božje započnimo ovo Misno slavlje Bogu na slavu, a nama na spasenje, pjevajući pjesmu Ti, Kriste, Kralj si vjekova…!

(kta)


foto

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    2. kolovoz 2019.

    Agosto 2019: Famiglie, laboratorio di umanizzazione

Prethodna
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: