Zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, predsjednik HBK

Iza zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića doista je impresivan životopis u kojemu su neki nadnevci, ipak, naročito važni: kao, primjerice, 24. ožujka 1974. kada je u Rimu zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, potom 7. prosinca 1989. kada ga je papa Ivan Pavao II. imenovao dubrovačkim biskupom, te 15. ožujka 2010. kada ga je papa Benedikt XVI. imenovao zadarskim nadbiskupom. Mons. Puljić izabran je 14. studenoga 2012. za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i šira javnost ga doživljava kao čovjeka spremna i otvorena govoriti (i) o mnogim društvenim temama. Budući da je prošle godine predvodio svetu misu na Bleiburškom polju, a okolnosti koje, evo, prethode obilježavanju ovogodišnje 74. obljetnice Bleiburške tragedije, izazivaju različita tumačenja i reakcije, najpozvanija je osoba govoriti o tom problemu. Nadbiskup Puljić rado je odgovorio na pitanja Katoličkog tjednika.

Preuzvišeni, iako je prošlogodišnja Bleiburška komemoracija prošla bez gotovo ijednog incidenta, iz Biskupije Gurk-Klagenfurt poslano je Hrvatskoj biskupskoj konferenciji pismo kojim se hrvatski biskupi obavještavaju kako im je strogo zabranjeno održavanje mise. Što se, prema Vašem sudu, zapravo krije iza ove, ipak, neočekivane odluke?

Ne bih volio nagađati koji su motivi i razlozi prethodili takvoj odluci iz Biskupije Gurk-Klagenfurt. Budući da su izjavili da je „misa na polju kraj Bleiburga postala dio manifestacije koja se politički instrumentalizira“, te kako u slavlju „nedostaje distanca prema fašističkom svjetonazoru“, HBK je odmah izrazila duboko neslaganje s takvim mišljenjem i odlukom Koruške Crkve, te u cijelosti odbacila razloge koji su navedeni u toj odluci.

U cijeloj ovoj priči kontroverzna je i uloga upravitelja rečene biskupije Engelberta Guggenberga. Zapravo, njegovo obrazloženje kako uvjeti koje je postavio (tadašnji) koruški biskup Alois Schwarz za davanje dozvole „u najvećoj mjeri nisu i nisu mogli biti ispunjeni“. Koji je Vaš dojam?

Ispravan je Vaš dojam koji govori o „zbunjenosti pred kontroverznom odlukom“ dijecezanskoga upravitelja mons. Engelberta Guggenberga. No, meni je osobito žao što se takvom odlukom stvara loš dojam o Austriji, posebice o Koruškoj kojima dugujemo puno toga dobroga i lijepoga za što je narod Austrije učinio prema našim ljudima. I danas ima na desetke tisuća naših zemljaka koji rade, žive i izgrađuju Austriju, a svojim plaćama pomažu i prehranjuju svoje obitelji u Hrvatskoj i u BiH.

Osim toga, ne možemo i ne smijemo zaboraviti izvanrednu akciju žitelja prvenstveno iz Koruške, a onda i čitave Austrije, pod naslovom Nachbar in Not (Susjed u nevolji, utemeljena 26. svibnja 1992.). Zahvaljujući toj plemenitoj akciji građana i vjernika Koruške tijekom Domovinskog rata (1991. - 1995.), naši ljudi, koji su bili ugroženi ili protjerani sa svojih ognjišta, nisu bili nezbrinuti. Nitko nije oskudijevao ili, ne daj, Bože, umro od gladi.

Uz to valja dodati kako je Vrhbosanska nadbiskupija„partner dijeceza“Biskupije Gurk-Klagenfurt još od 2004. godine. Stoga, jako mi je žao ako odluka o „zabrani komemoracije“ bude naškodila dobrim stoljetnim odnosima između Hrvata i Austrijanaca.  

Može li se kazati kako na ovu odluku, općenito na ozračje koje je u Austriji stvoreno glede Bleiburga, utječu i političke okolnosti u Koruškoj gdje dominira lijeva opcija? A, s druge strane, možda na cijeli ovaj slučaj utječe i austrijski kompleks mračne nacističke prošlosti?

Ne mogu ulaziti u detalje razloga odluke dijecezanskoga upravitelja iz Klagenfurta. No, izrekli smo odmah svoje neslaganje s tumačenjem takve odluke, ali poštivat ćemo njegove ovlasti. No, ne možemo se oteti dojmu kako je odluka koja zabranjuje nešto što je Crkvi vlastito, a to je molitva za pokojne, zapravo „politički instrumentalizirana“. Naime, tragično nastradali civili i članovi hrvatske vojske, koje je engleska vojska u Bleiburgu razoružala i predala Titovim partizanima, bili su osuđeni na „damnatio memoriae“, pa im je spomen desetljećima bio zatiran. Bleiburg je tako postao simbol i metafora stradanja brojnih naših sunarodnjaka i zemljaka bez presude i osude; klasični primjer ratnoga zločina protiv čovječnosti.

O tomu se kroz pola stoljeća komunizma nije smjelo ni govoriti, a kamo li za njih javno Bogu se moliti. K tomu su komunističke vlasti dale „preorati i betonom zatrpati“ brojne masovne grobnice „neprijateljskih vojnika“. Time su učinili još jedan krajnje nehuman zločin. Nakon rušenja Berlinskog zida i pada diktature komunizma počelo se istraživati i otkrivati stratišta stradalih pri kraju Drugog svjetskoga rata i održavati javne komemoracije za pokoj njihovih duša. Prema dostupnim informacijama, dosad je otkriveno oko 1 700 masovnih grobnica.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vričko
Katolički tjednik