Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

12. prosinac 2019.

Pod povećalom

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Travnik, 13. svibanj 2019.

Uvodno izlaganje biskupa Vukšića o pastoralnoj godini i trajnoj izgradnji svećenika

Tijekom Devetog susreta biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine s franjevačkim provincijalima u BiH, koji je održan 9. svibnja 2019. u prostorijama Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku, vojni biskup u BiH i dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić održao je uvodno izlaganje na temu: Pastoralna godina kandidata za sveti red i trajna izgradnja svećenika. Izlaganje biskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

Pastoralna godina kandidata za sveti red i trajna izgradnja svećenika

 
Na ovom redovitom godišnjem sastanku članova Biskupske konferencije i dvojice franjevačkih provincijala iz BiH, koji je deveti po redu, dogovoreno je da jedna o radnih tema bude razgovor o stvaranju zajedničkoga programa za šestu, odnosno pastoralnu, godinu koju, prema općim propisima Katoličke Crkve, trebaju obaviti svi kandidati za svećeništvo, te pitanje prijedloga trajne izgradnje svećenika, što kao obveza proizlazi također iz općih crkveni propisa.
 
U skladu s tom osnovnom nakanom, moja zadaća bi bila ovim izlaganjem predstaviti dvije spomenute želje, potrebe i zahtjeve Crkve, odnosno na takav način uvesti sudionike ovoga sastanka u razgovor o rečenim temama. Pri tomu ću se služiti dvama suvremenim crkvenim dokumentima. Prvi je „Direktorij za službu i život prezbitera“, koji je 2013. godine objavila Kongregacija za kler, a iste godine se pojavio i na hrvatskom jeziku (KS, Zagreb 2013.). Drugi dokument zove se „Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju“, koji je 2016. godine objavila ista Kongregacija za kler, a godinu kasnije pojavio se i na hrvatskom jeziku (KS, Zagreb 2017.).
 
„Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju“, odnosno „Ratio fundamentalis“, kako se taj dokument naziva u latinskom izvorniku, nakon što se pozabavio temeljima formacije svećeničkih kandidata, u svom četvrtom poglavlju razlikuje početnu od trajne formacije. Prva se odnosi na svećeničke kandidate i obavlja se u povodu primanja svetoga reda, a kod druge se misli na već zaređene svećenike.
 
Pastoralna etapa za svećeničke kandidate
 
Početna formacija svećeničkih kandidata sastojala bi se od četiri etape priprave. To su propedeutička, etapa filozofskih studija ili učeništva, etapa teoloških studija ili suobličavanja te pastoralna etapa ili sinteza zvanja. Ova pastoralna etapa, koja je zamišljena kao neka vrsta sinteze zvanja, obuhvaća razdoblje između boravka u bogosloviji i budućega prezbiterskog ređenja, a uključuje i dodjelu đakonskoga reda. Cilj ove etape je dvostruk: prvo, riječ je o uključivanju kandidata u pastoralni život, s postupnim prihvaćanjem odgovornosti u služenju, a drugo radi se o odgovarajućoj pripravi u sklopu posebnoga praćenja kandidata s obzirom na prezbiterat. Na konkretnoj razini u partikularnim Crkvama „biskupskoj konferenciji pripada odrediti formacijski tijek, kojemu je cilj đakonsko i prezbitersko ređenje“ (br. 75). Pri tomu kandidati veći dio vremena provode izvan sjemeništa, obično u služenju nekoj zajednici pod vodstvom onoga, tko je odgovoran za pastoral u toj zajednici. Trajanje ove etape nije propisano, ali su naznačena dva sljedeća načela: trajanje „ovisi o stvarnoj zrelosti i prikladnosti kandidata“, a pri tomu „nužno je barem poštovati postavljene kanonske rokove između primanja đakonata i prezbiterata“ (br. 76).
 
„Direktorij za službu i život prezbitera“ govori k tomu kako će se biskup pobrinuti da „u godini nakon prezbiterskog ili đakonskog ređenja bude isplanirana tzv. pastoralna godina, koja će olakšati prijelaz iz obvezatnoga sjemenišnog života u obavljanje svećeničke službe“ (br. 100). To razdoblje formacije moglo bi se provesti u mjestu, koje je upravo tomu namijenjeno ili na nekom sličnom mjestu, pod vodstvom svećenika „uzorna života i pastoralne revnosti“. Uz duhovnu izgradnju, koja je prva oznaka pastoralne godine, na intelektualnoj razini „ta godina ne smije biti toliko razdoblje učenja novoga gradiva koliko, radije, dubokog usvajanja i interiorizacije onoga što je u sklopu studija već naučeno, u prilog stvaranja mentaliteta sposobnog vrednovati pojedinosti u svjetlu Božjeg nauma“ (br. 100).
 
U nastavku teksta Direktorija ova misao o intelektualnom dijelu pastoralne godine vrlo je konkretizirana i može mnogo pomoći onima, koji trebaju osmisliti njezin program. Kaže se: „U vezi s tim moći će se organizirati poduke i praktični seminari iz obavljanja ispovijedi, liturgije, kateheze i propovijedanja, kanonskoga prava, svećeničke, laičke i redovničke duhovnosti, socijalnoga nauka, komunikacije i njezinih sredstava, poznavanja sekti i novih religijskih pokreta i drugo“ (br. 100).
 
Trajna izgradnja svećenika
 
„Direktorij za službu i život prezbitera“ posvetio je cijelo svoje treće poglavlje, koje je završno u tom dokumentu, trajnoj izgradnji zaređenih svećenika i razdijelio ga u četiri cjeline: nakon što su izložena načela trajne izgradnje, nastavak je posvećen organizaciji i sredstvima, odgovornim osobama te potrebama s obzirom na dob svećenika i posebne potrebe.
 
Među načelima za trajnu izgradnju svećenika Direktorij kao prvo ističe misao pape Benedikta XVI., da je pitanje svećeničkog identiteta ključno za vršenje svećeničke službe u sadašnjosti i budućnosti. Te riječi čine okosnicu i polazište za trajnu izgradnju svećenika, čija je svrha pomoći produbiti što znači „biti svećenik“. Taj osnovni identitet svećenika sastoji su u „isključivom“ odnosu s Isusom Kristom, što se nužno odražava na svećenikov život i djelovanje. A svrha trajne izgradnje je postupno i sve šire i dublje zahvaćati čitav prezbiterov život i djelovanje u vjernosti primljenom daru: sakramentu svetoga reda po kojemu ga Otac „posvećuje“, Sin „šalje“ a Duh „oživljava“. Ta trajna izgradnja je nužnost i dodatno se nameće u suvremenom svijetu i sekulariziranom društvu, kako svećenik ne bi razvodnio svoj identitet i kako bi mogao odgovoriti potrebama nove evangelizacije. Uz to, čini se vrlo korisnom i misao da ovoj, samoj po sebi ozbiljnoj dužnosti, odgovara sasvim točno određeno pravo vjernika, na koje se pozitivno odražavaju učinci izgradnje i svetosti svećenika. Odnosno, hoće se reći, da trajna izgradnja nije samo obveza svećenika, nego i trajno pravo vjernika, koji trebaju i očekuju izgrađene svećenike (br. 87).
 
Svećenikov duhovni život i njegova pastoralna služba se združuju u tome neprestanom radu na samome sebi, u trajnoj izgradnji, koja je sredstvo njegova posvećenja. To jest, da vršenjem svoje službe svećenici posvećuju sami sebe i ostale, drugo je načelo koje ističe Direktorij.
Treće načelo kaže, da izgradnju svećeniku mora pružati Crkva. Odnosno, trajna je izgradnja prezbiterovo pravo i dužnost, a Crkva ima pravo i dužnost da mu je pruži, što je utvrđeno također općim crkvenim zakonom, pri čemu se Direktorij poziva na kan. 279 „Zakonika kanonskoga prava“. Naime, svećenički poziv se prima u Crkvi te Crkvi pripada i dužnost provoditi specifičnu izobrazbu prema odgovornosti, koja je toj službi vlastita, a neposrednu odgovornost za trajnu izgradnju svećenika imaju papa i biskupi.
 
Izgradnja svećenika mora biti trajna. Ona se nikada ne bi smjela smatrati dovršenom, ni sa strane Crkve, koja je pruža, ni sa strane svećenika, koji je prima.
 
I kao posljednje među načelima, Direktorij naglašava također, da izgradnja svećenika mora biti cjelovita: ljudska, duhovna, intelektualna, pastoralna, sustavna i personalizirana. Iako su ljudska i duhovna izgradnja svećenika najvažnije, o kojima se često govori i u drugim prigodama, ovdje bih se ipak, zbog uvodne naravi ovoga razmišljanja, zadržao na intelektualnoj i pastoralnoj izgradnji. U tom smislu, Direktorij zahtijeva održavanje posebnih susreta svećenika u službi njihove intelektualne izgradnje, na kojima bi se obrađivale najvažnije humanističke i filozofske teme. One trebaju pomoći ispravno obrađivanje glavnih svetopisamskih tema, kao i pitanja iz fundamentalne teologije, dogmatike i morala, liturgije, kanonskoga prava, ekumenizma i tako dalje, što treba voditi autentičnom odgoju, to jest molitvi, zajedništvu i pastoralnom djelovanju. Poželjno je da budu produbljivani dokumenti crkvenog učiteljstva i obrađivane teme, koje su važne u kulturnoj i pastoralnoj praksi, kao što su ona vezana uz društvenu etiku i bioetiku ili ona što ih nameće razvitak znanosti i život suvremenih ljudi, socijalni nauk Crkve i sredstva društvene komunikacije.
 
Što se pak tiče pastoralne izgradnje svećenika, Direktorij predviđa održavanje susreta, koji će imati za glavni cilj razmišljanje o pastoralnom planu i programu biskupije, a ne bi smjela izostati ni pitanja vezana uz pastoralni rad, kao što su fundamentalni moral i etika u profesionalnom i društvenom životu. Posebno pak zanimanje trebaju izazvati seminari o pastoralu sakramenta ispovijedi, praktičnim pitanjima vezanim uz duhovno vodstvo, praktična izobrazba na području liturgije i „ars celebrandi“. Potrebno je također obrađivati teme vezane uz katehezu, obitelj, svećenička i redovnička zvanja, poznavanje života i duhovnosti svetaca, mlade, starije, bolesnike, ekumenizam, udaljene od Crkve. Pri tomu, od osobite važnosti bilo bi organiziranje posebnih ciklusa za produbljivanje i usvajanje „Katekizma Katoličke Crkve“.
 
Kada govori o organizaciji i sredstvima trajne izgradnje svećenika, Direktorij naglašava potrebu svećeničkih susreta, organiziranje pastoralne godine u povodu đakonskog ili prezbiterskog ređenja, važnost odmora i svećeničkoga doma, godišnjih duhovnih vježbi i mjesečnih duhovnih obnova te nužnost planiranja.
 
Prva i glavna odgovornaosoba za trajnu izgradnju je svećenik sam. Na drugo mjesto postavljena je pomoć subraće, a na treće odgovornost biskupa. Uloga odgojitelja pri tomu je nezaobilazna, ali i suradnja među partikularnim Crkvama. Osim toga, znanstveno-istraživačke ustanove, duhovni centri, samostani i svetišta predstavljaju također važna mjesta za teološku i pastoralnu izgradnju. To jednako vrijedi i za redovničke zajednice, koje surađuju u trajnoj izgradnji i doprinose obnovi klera, koju zahtijeva nova evangelizacija.
 
U poglavlju o potrebama svećenika s obzirom na dob i posebne okolnosti, Direktorij upozorava na potrebu razlikovanja prvih godina svećeništva, razdoblja nakon određenoga broja godina svećeničke službe i poodmakle dobi svećenika. Upozorava također na svećenike u posebnim prilikama, koji se mogu naći u „stanju fizičke slabosti ili biti umorni duhom“. Posebnu pak brigu treba voditi o svećenicima, koji su izloženi osjećaju samoće, marginaliziranosti, nerazumijevanju, stranputicama, napuštenosti, nepromišljenosti, vlastitim ili tuđim karakternim manama, klevetama, poniženjima i frustracijama, a ne treba zaboraviti ni subraću koja su napustila službu.
 
Zaključak
 
Nakon svega rečenog, a u funkciji razgovora koji će uslijediti, iz Direktorija i Temeljnih odredaba jasno proizlazi nekoliko zaključaka, koji sugeriraju i potrebu zajedničkoga rada i suradnje. Prvi od tih zaključaka je obveza organiziranja pastoralne godine za kandidate za sveti red, kao i obveza trajne izgradnje za svećenike.
 
Jasno je također, da biskupskoj konferenciji pripada odrediti formacijski tijek, kojemu je cilj đakonsko i prezbitersko ređenje, posebice onih koji će, kao pastoralni kler, djelovati u dušobrižništvu na području pojedinih partikularnih Crkava pri čemu je važna uloga ponajprije samih svećenika, a zatim odgojitelja, pojedinih biskupa, odgojnih ustanova i redovnički zajednica.
 
Naše dvije bogoslovije i pripadajuća teološka učilišta, na kojima se pripremaju biskupijski i redovnički kandidati za sveti red, koliko je poznato, završili su proces bolonjske reforme svojih programa, to jest ujednačili studij na pet akademskih godina (10 semestara), pa šesta godina time postaje zajednička obveza.
 
Svećenici naših biskupija i redovničkih zajednica u najvećem broju djelovat će na zajedničkom pastoralnom području i biti u svakodnevnoj situaciji suradnje radi dobra vjernika, pa u tom smislu postoji potreba njihove zajedničke neposredne priprave, koja će olakšati buduću suradnju.
 
Budući da se u našim biskupijama žive i u dušobrižništvu rade također brojni redovnički svećenici, sa zahvalnošću za sve što čine mora se poštivati i njegovati posebnosti njihove duhovnosti i karizme pa stoga trajnu izgradnju svećenika, u onomu što se ne odnosi izravno na dušobrižništvo, treba prepustiti njima samima, njihovim zajednicama i poglavarima.
 
I na kraju, noviji hrvatski prijevodi koriste pojam „trajna izgradnja“ svećenika, što se čini prikladnijim negoli često korišteni izraz „permanentno obrazovanje“. To zato što je pojam „izgradnja“ sadržajno mnogo širi negoli „obrazovanje“, koje je samo jedan od elemenata izgradnje svećenika.
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    8. prosinac 2019.

    Francesco in Piazza di Spagna rende omaggio all'Immacolata

Prethodna
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: