Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

25. svibanj 2019.

Intervju

Sarajevo, 26. veljača 2019.

Marinka Marošević

Pokladne običaje nije mogla zaustaviti čak ni „milicija“

Veljača i ožujak, odnosno razdoblje od Bogojavljenja do Čiste srijede, uglavnom su rezervirani za pokladne običaje i maškare kojima se danas posebno raduju najmlađi, ali ni oni stariji u tomu ne zaostaju. Što su to poklade i što one sa sobom sve nose, ispričala nam je gđa Marinka Marošević, predsjednica Udruge Izvorno vareško. Naša sugovornica gđa Marošević rođena je 7. siječnja 1962. u Tuzli gdje je završila kemijsko-tehnološku školu. No, život je htio da postane i čestitom Vareškom jer se udala u Vareš gdje živi više od pola životnog vijeka. Iako je nezaposlena, nije i besposlena, nego svoju energiju, umijeće, kreativnost i vrijeme posvećuje Udruzi Izvorno vareško čija je predsjednica više od 10 godina.

Poštovana gđo Marošević, povod našega razgovora su poklade. Recite nam o kakvom je zapravo običaju riječ i što on predstavlja?

Pokladama se naziva vrijeme koje traje u razdoblju od Bogojavljenja do Pepelnice ili Čiste srijede – kojom ujedno započinje korizma kao vrijeme priprave za najveću kršćansku svetkovinu Uskrs. Tako, se s kršćanskog stajališta, za poklade može reći kako je to vrijeme u kojemu se može „tolerirati“ nešto „opušteniji život“ pun veselja, raznovrsnih maškaranja, igara i plesova te naravno „ića i pića“ – poglavito slasnih krafni koje se opet razlikuju od mjesta do mjesta i od ukusa onih koji ih prave/kušaju. Također, ljudi su svjesni da se po završetku poklada započinje sa sasvim drugačijim načinom života pokore i posta.

Budući da živite u Varešu, tamošnji kraj je posebno, sa svojim selima, poznat po dugoj pokladnoj tradiciji. Recite nam nešto o tomu.

Na pokladnu nedjelju slave se svete mise u svim crkvama naše općine. Posebno raduje činjenica što se toga dana sačuvao običaj odijevanja u narodne nošnje ovoga kraja. Pa se tako po dobrom starom običaju mogu vidjeti čakšire od sukna, koparani, domadani, svileni gajtani, dimije od atlaza, bijele košulje od beza, škuteljke, rukavi i okovratnici ukrašeni čipkom, ječerme te lijepe marame.

Pokladne igranke održavaju se u Hrvatskom domu Soca u gradu te u mjesnim zajednicama Pržići, Pogar, Strica-Zarudje, Očeviji i Gornja Vijaka.

Pokladni utorak rezerviran je pak za učenike osnovne škole i mališane predškolskog uzrasta, kada u povorci, prolaskom kroz grad, pokazuju s koliko mašte i truda su nekoliko dana pripremali svoje maske. U Hrvatskom domu Soca dočekuju ih vruće krafne gdje nastavljaju svoje druženje uz glazbu do poslijepodnevnih sati.

Maškare su bile glavno obilježje poklada, tako da su se, kako nekoć, tako i sada, namaškarane skupine najčešće koristile običajima iz ženidbe i udaja, odnosno svatovskim običajima. Jedni su pak bili prosci, drugi svekrve, a treći svatovi. Muškarci su se oblačili u žene, a žene u muškarce. Tako su u skupinama išli od kuće do kuće, s bocama i ploskama, obilazeći domaćine koji su ih rado primali nudeći ih pićem i hranom, a tu su uvijek bile prisutne i krafne. Na odlasku bi ih darivali raznim voćem pa i novcem. Bilo je raznih dogodovština, sjećaju se stariji Varešani...

Nekoć su maske bile većinom načinjene od koža domaćih životinja, uz koje su se neizostavno nosila zvona. Poklade su trajale tri dana: nedjelja, ponedjeljak i utorak. Na pokladnu nedjelju su se maškarala djeca – „mali“. Pokladni ponedjeljak bio je rezerviran za muške maškare zvane – adžije. Poslije su im se pridružile i žene. Selima oko Vijake odjekivao je zveket zvona. Bilo je raznih dogodovština i „podmetanja“ domaćinima kod kojih bi se navratili, što se danas teško može shvatiti. Bilo je to vrijeme tolerancije i nezamjeranja. Kupila bi se mast, šećer, ulje, rakija… jer je bila oskudica u novcu. Veliki broj muškarca nije išao na posao bez obzira na posljedice.

Milicija je ponekad zabranjivala maškaranje i veselje. Međutim, ljudi su sačuvali taj lijep običaj. Upamćeno je kako je 1951. 13 adžija iz Donje Vijake provelo noć u vijačkom zatvoru...

Posebno veliko prijateljstvo bilo je među maškarama Donje Vijake i Radoševića. Nije mogao proći niti jedan pokladni ponedjeljak bez zajedničkog kola i pjesme u Donjoj Vijaci. Navečer bi se sastani u vijačkoj kavani gdje bi nastavili feštu. Lijepu gestu čine i maškare s Ivančeva koje iz godine u godinu dolaze u Tribiju. Tako je njih 32 pohodilo ovo najmanje selo 23. veljače 1998., prvi put poslije rata.

Pokladni utorak bio je pak dan za žene. To je ujedno i posljednji dan uoči posta, zato je taj dan i „ostavljen“ za žene jer kada u ponoć započne korizma, one se, kažu, i ukoliko malo popiju, mogu odobrovoljiti da idu kući u ponoć, za razliku od muškaraca...

Novac i robu koju prikupe maškare su obično trošile na zajedničkom sijelu, dok je posljednjih godina pravilo da, osim sijela, dijelom novca plate i misu za svoje selo. 


Cjelovit tekst pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika

Katolički tjednik

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    24. svibanj 2019.

    Papa Francesco, incontro "il calcio che amiamo" con FIGC,

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2019 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: