Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

18. studeni 2018.

Iz katoličkog tiska

Katolički tjednik br. 42

Katolički tjednik br. 42

Sarajevo, 18. listopad 2018.

Katolički tjednik

Mišja hrabrost suvremenog teatra

„Temeljna svrha umjetnosti, njezin raison d'être (razlog postojanja), jest pomoći usavršavanju moralne osobnosti, što je čovjek, te stoga i ona sama mora biti moralna“, papa Pio XI. u enciklici Vigilanti cura (29. lipnja 1936.)

Često se događa da se netko hvali onim od čega je davno otpao ili da time pravda svoje sadašnje stanje. Tako će se, primjerice, oni koji nikada ne idu u crkvu i s njom su povezani samo preko „svadbi i sprovoda“, hvalisati da su u svojem djetinjstvu bili „ministranti“, „svake nedjelje čitali na misi“, „bili najbolji na vjeronauku“ itd. Međutim, najvjerojatnije je da se zapravo ništa od toga s njima ne može povezati. Psiholozi bi takvo stanje pojedinca mogli podrobnije objašnjavati na temelju svoje struke, no čak i na pojavnoj razini razvidna je činjenica čovjekove težnje da bude savršeniji i da drugi o njemu imaju bolje mišljenje nego to on zaslužuje. Odatle bi se skoro kao zakonitost moglo postaviti da netko svoje sadašnje ponašanje i nedostatke prikriva dičeći se tragovima iz prošlosti kojih više nema ili ih nikada nije ni imao. Na društvenoj razini zoran primjer toga jest kazalište – ili da koristimo termin: teatar – zapadne civilizacije. Dok se hvali da propituje tradiciju, ruši tabue, tematizira važne pojave u društvu, ne boji se ići protiv struje, ispituje moral, ulogu i položaj žene u zajednici… u stvarnosti ima strah pred otkrivanjem i uprizorenjem istine držeći se fonda „slobodnih tema“ te svojim radom praktično ukazuje da je to prostor neslobode i velike autocenzure.

Prisjećajući se raznovrsnih „kićenih govora“ o naravi teatra, koje su u obranu morbidne predstave Olivera Frljića Naše nasilje i vaše nasilje (prikazane na 56. sarajevskom Internacionalnom teatarskom i filmskom festivalu MESS-u), izgovorili kojekakvi kazališni djelatnici, kritičari i besposličari, nameće se zaključak kako je kazalište izgubilo onu smjerokaznu društvenu notu. U oči upada činjenica da se boji dotaknuti tema koje se na izravan ili posredan način tiču islama u suvremenom kontekstu.

Dok će mnogovrsni, i oni samozvani, scenski umjetnici do perverzije razvlačiti ideje vezane uz Isusa, Gospu, Katoličku Crkvu, njezino ustrojstvo, dogmu, povijest, Bibliju… i što sve ne, dotle će u širokom luku izbjegavati obrađivati bilo što vezano uz poslanika Muhameda, islam kao religiju, njezinu dogmu, zakon, službenike, Kur'an itd. S obzirom da muslimani, za razliku od kršćana, ne prikazuju likove ljudi – dok sami ne dođu do nivoa kada kažu da je to iz određenog razloga poželjno i da to mogu – iz poštovanja prema njima treba ostaviti po strani tu dimenziju, jer bi poticanje na takvo što moglo djelovati kao govor mržnje. Međutim, postoji barem deset bitnih tema koje bi teatar slobode mogao tretirati: 1. Arabizacija društva u Bosni i Hercegovini; 2. Problemi s migrantima; 3. Muslimanska molitva koju se ne može moliti na materinjem nego samo na arapskom jeziku; 4. Ne-integracija muslimana u zapadna društva; 5.Susretiislamista i njihovih žrtava na Zapadu; 6. Zašto migranti zaobilaze bogate islamske zemlje?; 7. Genocid nad kršćanima Bliskoga istoka; 8. Strah od dogmatizma i tradicijskih okova kroz prizmu, primjerice, pakistanskog Zakona o blasfemiji zbog kojega mnogi kršćani, ali i muslimani budu nečije žrtve samo zato što se nekomu nisu sviđali; 9. Prava kršćanskih žena u islamskim zemljama; i naposljetku 10. Zašto se uopće u teatar uvukao strah od nabrojanoga?

Zbog svega rečenoga, teatru koji se želi prikazati kao „pobuna i kritika“ protiv koječega (dakle, ne sporeći mu ulogu da poučava, oplemenjuje, razveseljava…) ostaje svoje frustracije iskaljivati na vlastitom tijelu te različitim perverzijama s konotacijama na katoličku vjeru i Crkvu i inim „slobodnim“ temama. Na kraju cjelokupan rezultat jest ono što je dobro oslikano u britansko-španjolskoj drami The Reckoning (kod nas prevedeno s Iskupljenje), redatelja Paula McGuigana iz 2002., koja se temelji na romanu Morality Play (Moralna igra) autora Barryja Unswortha. Radnja se događa u Engleskoj u 14. stoljeću, gdje mladi redovnik krši svoj zavjet celibata i bježi od „biča“ biskupa i ostalih redovnika. U bijegu se pridružuje glumačkoj družini s kojom nastupa izvodeći uobičajene drame. No, kada došavši u grad u kojem je ubijen dječak, svjedoče da je za to uhićena i na smrt osuđena gluhonijema djevojka, oni istražuju te kroz predstavu progovaraju istinu, unatoč opasnosti da budu osuđeni i ubijeni, a mještani spoznaju svu nelogičnost optužbi i staju na njihovu stranu. Sve dotadašnje predstavice i ono što su pokušali iz straha od crkvenih i političkih vlastelina predočiti, zapravo su mišji teatar u odnosu na kazalište koje se ne boji suočiti sa stvarnim izazovima i biti propitkujući glas savjesti jednoga društva. Sve dok teatar u Europi ne shvati to, dičit će se zapravo svojom mišjom hrabrošću.


Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    16. studeni 2018.

    Papa Francesco: udienza all' Ordine dei Cavalieri del Santo Sepolcro di Gerusalemme

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: