Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

16. listopad 2018.

Poruke i poslanice

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Ravno, 18. rujan 2018.

Propovijed biskupa Vukšića u Ravnom

24. obljetnica Udruge dragovoljaca i veterana domovinskoga rata HVO HB

Polaganjem vijenaca kod Spomen križa 18. rujna 2018. u Ravnom započelo je svečano obilježavanje 24. obljetnice osnivanja Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata (UDVDR) HVO HB. Svetu misu predslavio je vojni biskup u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić, čiju propovijed prenosimo u cijelosti.

Kršćani nose svoju vjeru sa sobom kamo god idu

Dragi vjernici!

Okupili smo se na ovu Svetu Misu u povodu 24. obljetnice Udruge dragovoljaca i veterana domovinskoga rata Hrvatskoga vijeća obrane Herceg-Bosne. To je prilika, da izrazimo svoju veliku zahvalnost za njihov ogroman doprinos u službi izlaska naroda iz mraka diktature. No, naša zahvalnost još je veća, zbog njihova dara tisuća života za slobodu. I upravo zbog istine da su dali vrlo mnogo, valja još jednom podsjetiti na dvoje: prvo, na njihove velike zasluge iz kojih proizlazi naša obveza na stvarnu zahvalnost; i drugo, postoji napast da zaboravimo te zasluge naše braće i sestara, a ponekada i njih same.

Jedna od sastojnica ljudske odgojene naravi i karaktera, kao i gotovo svih kultura i civilizacija, a posebice evropske, jest i običaj, da se osobito rado i sa zahvalnošću sjeća velikana iz svoje prošlosti i odaje poštovanje zaslužnim pojedincima iz svoje sadašnjosti. To vrijedi posebice za osobe, koje su plodove svoga bogatoga talenta i duha, svoje živote, genij, hrabrost i energiju darovali narodu kroz literaturu, glazbu, kiparstvo, slikarstvo, kulturu, znanost, politiku, vojsku, gospodarstvo, Crkvu i druge izraze.

Ozbiljni narodi rado njeguju uspomenu na zaslužne pokojnike iz svoje prošlosti, ali također rado priznaju veličinu natprosječnima, koji još uvijek žive. Njihov bogat talent uviđaju i priznaju te ga doživljavaju kao pretpostavku i za svoj napredak, a njihove uspjehe smatraju i svojima. Posebice to vrijedi za one talentirane i sposobne ljude, koji su svojom vidovitošću, sposobnošću, odricanjem i nesebičnošću znali iskoristiti bogate talente, koje im je Bog darovao, te dati svoj velik doprinos u kulturi i znanosti, ili povesti narod uspješnim putom, ili svojom hrabrošću spriječiti zlo i obraniti narod i zemlju u teškim vremenima po naciju u razdobljima povijesnih prevrata.

Mogli bismo kazati da ni hrvatski narod, kad je govor o memoriji na daleku prošlost, u ovom lijepom običaju ništa ne zaostaje u tom lijepom običaju. Srećom, mnogo je lijepih primjera koji to dokazuju, a u prilog tomu neka bude naveden samo primjer poznatoga Ruđera Boškovića, svećenika i znanstvenika svjetskoga glasa, čiji je otac rođen upravo na području ove župe. A kad se ozbiljnije promotri ponašanje našega naroda kroz posljednjih tridesetak godina i njegov odnos prema ljudima, koji su na osobit način obilježili to vrijeme, treba kazati da se ta ustaljena zahvalnost, Bogu hvala, nije ugasila i da nastavlja trajati, ali treba zapaziti također i neke zabrinjavajuće pojave.

Dogodilo se, naime, ako se netko u bilo čemu digao iznad prosjeka, da je malo tko od takvih ostao, a da ga barem netko nije pokušao kompromitirati i osporiti njegov doprinos. Zbog te navade, koja nije uvijek dobronamjerno kritična i istinoljubiva, i najuspješniji često bivaju ocrnjeni i nazvani ružnim imenima. Pri tomu također, da se vratimo našem današnjem skupu i obljetnici, ni brojni generali, veterani, dragovoljci i branitelji nisu ništa bolje prošli. Međutim, istina je, da su upravo oni svojim doprinosom ponajviše omogućili, da bude postignut ovaj stupanj slobode koju imamo. Istina je, također, da to nije onaj stupanj, kojega bismo svi željeli. No istina je isto tako, da se svaka sloboda osvaja u procesu i da se početni stupanj mora nadograđivati kroz dugo vrijeme, a da pri tomu ništa na vrijednosti ne gubi istina, da je početni stupanj slobode netko ostvario. Također, istina je, da su u tomu mnogi sudjelovali i da svima njima moramo biti zahvalni, ali za stupanj slobode, koji imamo, najviše su zaslužni oni, koje danas nazivamo veteranima, dragovoljcima, braniteljima, bez obzira jesu li živi ili mrtvi, umirovljeni ili još aktivni. Mnogi su ljudi dali mnogo, ali nitko više od branitelja! Pa ipak, bez obzira na tu jednostavnu istinu, ni društvo kao cjelina, ni državne ustanove, koje postoje zahvaljujući pojaviše njima, a ni neki pojedinci, nisu im uvijek dovoljno zahvalni. Pri tomu mislimo jednako i na hrvatski dio društva, države i pojedinaca. A, suprotiva tomu, ništa nije tako lijepo kao biti iskreno zahvalan i radovati se zbog uspjeha drugoga.

Moguće je, da je hrvatsku naciju iznenadio i zatekao upravo taj makar mali ostvareni uspjeh. Jer nerijetko se ima dojam, da se nacija ne snalazi upravo zato što je uspjela, pa ni tamo gdje je ostvarila puni stupanj državnosti. Kao da ju je sloboda zatekla i iznenadila! Možda zbog dugoga kontinuiteta neuspjeha svih prethodnih projekata, nenaviknuta brinuti se sama za sebe, te žrtva vlastitoga straha od teorije urote, i stoljećima bez vlastite države i diplomacije, nenavikla na vlastite pobjede, kao da nacija sumnja u moral svih onih koji su uspjeli. Često pretpostavlja njihovu potkupljenost, sluganstvo velikim svjetskim centrima moći, sebeljublje, bezakonje, gramzljivost. Tomu načinu reagiranja sigurno su doprinijeli oni pojedinci, koji su podlegli ovim napastima te su uzurpirali materijalna dobra, koja im ne pripadaju, koji su prisvojili prava, koja nisu njihova, ili koji su ubilježeni da su bili tamo gdje ih nitko nije vidio, i koji zato imaju prinadležnosti i ostvaruju korist, na koju zapravo nemaju pravo.

Bez obzira na te neprihvatljive pojave, za koje vi, dragi branitelji, ponajbolje znadete, koje postoje i koje treba ispravljati, ipak nije teško uočiti, da se u naše vrijeme često zaboravlja s poštovanjem se odnositi prema poštenima i zaslužnima, čak i prema onima koji nisu imali dati više od onoga što su dali. Stoga, uspoređujući ovu pojavu s načinom, na koji se ponašaju veliki narodi prema svojim istaknutim pojedincima, mora se kazati, da na tom području još uvijek imamo mnogo toga za naučiti. Jer istina je: Svaki narod, bez obzira na svoju brojčanu snagu, koji zaboravlja svoje velikane i junake, unaprijed je sam sebe osudio na to da bude mali narod!

Malo prije smo čuli Isusovu prispodobu o tomu kako Bog daruje talente, kako ih pojedini ljudi koriste i kako će Bog, ovisno o načinu njihova korištenja, donositi konačan sud o svakomu. I jer je, upravo u kontekstu onoga o čemu razmišljamo, vrlo važna poruka te prispodobe, poslušajmo ponovno onaj njezin dio, koji sadrži pouku, da nije svatko jednako nadaren i sposoban. On glasi: „U ono vrijeme reče Isus: Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov“ (Mt 25,14-18).

U skladu s tradicionalnim naukom Crkve, mora se stalno ponavljati kako su svi ljudi, vjernici i oni koji to nisu, primili talente i imaju obveze. Prvo je činjenica, a drugo zadaća. Prvo je dostojanstvo, a drugo je čast. Odnosno, „imaju pravo i ujedno dužnost“ služiti se svojim talentom u korist općeg dobra (usp. GS, 75). To su činili i pošteni branitelji koji su, obdareni osobito talentima hrabrosti i želje za slobodom, te svoje talente zaista umnožili.

Kad su prava i dužnosti u pitanju, treba zapaziti bitnu razliku između kršćanskog i političkoga govora. Naime, živimo u vremenu, koje je duboko obilježeno govorom i nastojanjima oko poštivanja ljudskih prava. Klasičan dokument na tu temu jest „Opća deklaracija o ljudskim pravima“, koju su Ujedinjeni narodi usvojili 10. prosinca 1948., i koja je, nesumnjivo, uvelike doprinijela širenju poštivanja ljudske osobe i njezinih prava. No već iz njezina naslova jasno je, da ona govori samo o ljudskim pravima, a ne i o dužnostima. Naspram tomu, crkveni nauk uz čovjekova prava najuže veže njegove dužnosti. Dapače, Crkva zna, da borba jedino za prava svakoga pojedinca, pri čemu bi bile isključene njegove dužnosti, vodi u političku anarhiju, subjektivizam i društveni i moralni relativizam. S druge strane, možebitno insistiranje samo na čovjekovim dužnostima neminovno bi odvelo u političku diktaturu i nijekanje osnovnoga dostojanstva ljudske osobe. Stoga Crkva nikada ne odvaja prava od dužnosti, niti obratno. Dapače, u kršćanstvu se pravo često pretvara u dužnost, a dužnost u pravo.

Kada se taj nauk prenese na područje konkretnoga života, onda bijeg od odgovornosti za ovaj svijet i ljude u njemu nema ništa s kršćanskim moralom. Jer na području društvenoga djelovanja kršćanstvu ništa nije tako strano kao mogućnost, da se svijet prepusti „svijetu“. Odnosno, ako želimo govoriti iz perspektive našega današnjeg skupa, kao kršćani ne možemo se složiti s pojavom, koja nije rijetka, da se branitelje i njihove potrebe prepušta samo braniteljima, jer njihova prava su obveza cijeloga društva i državnih ustanova. I to je samo još jedan pokazatelj zašto je jasan nauk Crkve glede promicanja zdravih prava i dužnosti i, na temelju njih, zdravih odnosa u svim društvenim zajednicama.

Među tim načelima prvo je, da kršćani sudjeluju u javnom životu kao građani svoje države. Ali i kada djeluju u javnom životu kao građani, oni su kršćani. To jest, jutri kada odlaze na posao, svoje kršćanstvo ne ostavljaju kod kuće, da bi mu se vratili opet navečer u privatnosti doma. Oni svoje kršćanstvo nose sa sobom, kamo god idu, i što god da rade. Jer, kako piše apostol Pavao: „Svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova“ (Ef 4,7). I samo po načinu korištenja toga dara, koji nam je dan, i po poštovanju istoga Kristova dara, kojega je dao drugim ljudima, Bog će nas prosuđivati. To smo čuli iz Isusove prispodobe o talentima, koje Bog daje zato da bismo ih sami umnažali i da bismo se iskreno radovali, ako ih i drugi umnažaju.

Po zagovoru Blažene Djevice Marije, kojoj je nebeska zaštitnica ove župe, neka dragi Bog svim pokojnim braniteljima udijeli radost svoje vječne blizine, a nas žive blagoslovi, kako bismo i mi, zbog djela koja činimo i ostvarenih talenata, jednom doživjeli, da nam milosrdni Bog rekne: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! [..] Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21).

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    15. listopad 2018.

    La missione dei consacrati

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: