Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

22. rujan 2018.

Pod povećalom

Sarajevo, 5. srpanj 2018.

Kad je vrijeme, dragi srpski Patrijarhu?

Nakon posjeta državnog tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina Srbiji, patrijarh srpski Irinej ponovio je kako „još nije vreme“ da Papa posjeti ovu zemlju. A kad će - (očito) ne zna se.

Srpska pravoslavna Crkva još jednom je s najviše instance pokazala kakav zapravo stav ima o Katoličkoj Crkvi. „O dolasku pape nijednu reč nismo razmenili. Ostajem pri stavu da još nije vreme za njegov dolazak“, rekao je patrijarh Irinej u izjavi za Blic nakon posjeta Srbiji državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina 30. lipnja (i 1. srpnja) 2018.

Premda je istina, kako je pojasnio Blic da srbijanski državni vrh već nekoliko godina potencira dolazak Rimskog prvosvećenika u posjet Srbiji, to očito ne odgovara srpskim duhovnim elitama.

Patrijarhovi „razlozi“?

Kako se može iščitati u analizi spomenutoga beogradskog dnevnika, razlozi ovakvoga Patrijarhova stava temelje se na tri teme: Jasenovac, Stepinac, 1990-e.

Srpska pravoslavna Crkva traži ispriku od Pape za zlodjela koja su tijekom Drugog svjetskog rata počinile ustaše u logoru Jasenovac – jer je, biva, i „određeni broj svećenika sudjelovao u zločinima“.

Potom problem predstavlja i proces kanonizacije zagrebačkog kardinala Bl. Alojzija Stepinca jer je i on za njih „ustaški zločinac“.

I naposljetku, Srpska pravoslavna Crkva – kako piše Blic – smatra da je Katolička Crkva bila „perjanica odvajanja Hrvatske od Jugoslavije“ te je k tomu sada, nakon operacije Oluja 1995., u Srbiji mnogo pravoslavnih izbjeglica iz Hrvatske.

Srpska amnezija i mitovi

Sveukupno gledano, premda se narodi na ovdašnjim prostorima ne mogu pohvaliti samokritičnošću i „pročišćavanjem pamćenja“, odviše je razvidno kako su na tom polju Srbi „apsolutni prvaci“ koji se odlikuju amnezijom – zaboravom vlastitih zlodjela iz prošlosti, te mitomanijom – pravljenjem mitova od svojih poraza i stradanja.

U tom kontekstu tema logora Jasenovac toliko je eksploatirana u dnevnopolitičke svrhe da je – uz neizmjerni pijetet prema žrtvama – postalo degutantno uopće nadovezivati se na nju. Jasno je kako su tu, krivicom ustaške vlasti koja je preuzela neke nacističke zakone, stradali nevini ljudi. Među njima je, očito, najveći broj pravoslavnih Srba. I to su Hrvati sami bezbroj puta osudili – i kao bezbožnu ideju i kao zločinačko djelo. Katolički svećenici i biskupi za duše nevinih slave svete mise i mole opijela. Začetnici, a osobito realizatori toga zločina i sami su skončali nasilnom smrću – neki bi rekli kako ih je sustigla „ruka pravde“ (ali „pravde“ bez suda i presude). Drugim riječima, nitko među katolicima uopće ne spori da se to zlodjelo dogodilo i da su žrtve dostojne poštovanja. Međutim, nitko razuman ne može prihvatiti mitomansku ideju o stradanju „milijun Srba“ i sudjelovanju katoličkih svećenika u činjenju zločina, jer ni za jedno ni za drugo nema ama baš nikakvih dokaza. Povijesni fakti govore protiv obiju teza, ali ih dominantna srpska javnost tretira na način: „Činjenice se ne slažu s mojim mišljenjem – utoliko gore po činjenice“. Zbog te srpske mitomanske, a ne povijesne interpretacije istine, ni Jasenovac nema adekvatno mjesto u kolektivnom pamćenju hrvatskoga bića.

Na drugoj pak strani, što je ilustrativno za ovu temu, nikada se među srpskim pravoslavnim svećenstvom, narodom ni narodnim vođama, ne može uopće čuti priznanje da su Srbi u Drugom svjetskom ratu činili zločine i to masovnih razmjera. Zasigurno, nikada nitko od pravoslavnih svećenika nije predvodio molitvu za nevino stradale od srpske ruke.

A da je njih nebrojeno mnogo – možda i više nego je stradalo nevinih u Jasenovcu – govore podatci kako je skoro cijelo katoličko pučanstvo istočne Bosne tijekom Drugog svjetskog rata izginulo od pravoslavnih četnika (onih istih koje srpska politika rehabilitira i kiti ordenjem antifašista!). Općine i gradovi: Višegrad, Goražde, Foča, Rogatica, Rudo, Srebrenica, Pale, Zvornik, Čajniče... bilježe masovne zločine četnika protiv katolika. (Sjetimo se pet sestara Drinskih mučenica.) Od toga se Katolička Crkva nije uspjela oporaviti te je izumrla ili na izdisaju u današnjem vremenu.

O istome svjedoče i činjenice da je cjelokupna Banjolučka biskupija tako izranjena da su u Drugom svjetskom ratu i poraću UGAŠENE župe: Bosanski Petrovac, Devetina, Gumjera, Krnjeuša, Kunova, Miljevac, Novi Martinac, Rakovac, Stara Dubrava i Šibovska.

O tome Srpska pravoslavna Crkva ništa „ne zna“ - ima potpunu amneziju, i to rezultira sućuti ravnoj nuli. Dakako, jer bi otkrivanje i priznavanje istine tražilo preispitivanje i njihove povijesne uloge u svemu tomu... Morala bi onda iznijeti na vidjelo i s time upoznati svoju pastvu da je svetim proglasila i neke koljače iz Drugog svjetskog rata kao Milorada Macu Vukojičić ili kvislinga mitropolita Joanikija Lipovca, ili „Hitlerova odlikaša“ i zakletog antisemitu, episkopa žičkog Nikolaja Velimirovića (o tomu se može čitati u knjizi Miroslava Ćosovića Bizarni sveci Srpske crkve).

Znak osporavan

Dok se za Srpsku pravoslavnu Crkvu o tomu „nema što pričati“, dotle im je trn u oku zagrebački kardinal Bl. Alojzije Stepinac koji je u njihovoj percepciji ravan najgorem zločincu iz Jasenovca. Premda je Postulatura za proglašenje svetim Bl. Stepinca nadugo i naširoko istražila njegov život te je o tomu mons. Juraj Batelja objelodanio na tisuće stranica dokumenata. Dosta od toga dostupno je javnosti na službenoj web-stranici.

I s obzirom na strogi način procesa kojega se Katolička Crkva drži kada je riječ o uzdizanju nekoga na čast oltara, papa Franjo je na inzistiranje SPC-a naložio oformljivanje Mješovite komisije sačinjene od srpskih pravoslavnih i hrvatskih katoličkih teologa i povjesničara koja je prvi sastanak imala u Vatikanu 12. srpnja 2016. te zasjedala ukupno šest puta raspravljajući o Stepincu. Opći stav javnosti – pa i one u Srbiji – jest da je to bio „poraz“ srpske strane. Glavni razlog tomu jest činjenica da katolici nisu iznosili interpretacije nego fakte te sve prepustili vatikanskoj prosudbi, dok su srpski pravoslavci predočavali „svoja viđenja“ bez dokumenata koje bi mogli ponuditi široj javnosti. Stoga se ništa drugo ne može zaključiti nego da je Bl. Stepinac kriv samo zato što je znak istinskog hrvatskog domoljublja i orijentir Hrvatima današnjice pa stoga i „znak osporavan“.

Oluja je genocid, a RS koja je počinila genocid - „Božje delo“

Na istoj matrici amnezije i mita, očita je percepcija SPC-a novije povijesti. Bilježi se postojanje izbjeglica iz Republike Hrvatske, koje su svoje domove morali napustiti tijekom hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, ali se nikada ne govori o onomu što je tomu prethodilo. Poglavito se ne govori o etničkom čišćenju kao sastavnici ideje velike Srbije koja još uvijek u znatnoj mjeri živi u srpskom pravoslavnom svećenstvu, a rezultirala je, uz ostalo, i genocidom u Srebrenici te nestankom katolika u Posavini i najvećem dijelu Banjolučke biskupije.

Nažalost, ovakav stav nije proistekao iz bunila nekog seoskog popa, nego je dio poimanja i samoga patrijarha Irineja. Primjerice, prigodom posjeta Beogradskom sajmu knjiga 24. listopada 2017. izjavio je: „Gdje god žive Srbi, to je Srbija – bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima.“ Ili u izjavi za Alo kada je ustvrdio: „Teško je nabrojati sva stradanja Srba u Bosni, Hercegovini, Lici, Dalmaciji, gde su nestajala cela sela (...) Nisam mogao, a da ne kažem da je SPC čekala godinama izvinjenje rimokatolika i da ga nikad nismo čuli, i da ga verovatno nećemo ni čuti. A mnoge ideje i dalje su žive i to je tragedija i naša i njihova.“

Tragedija Patrijarhova jest što ne vidi da je ta Republika – valja otvoreno reći – nastala na genocidu, zločinu, etničkom čišćenju, protjerivanju i rušenju, a nikako nije kako se on izrazio o proslavi njezinih 25 godina „Božje delo“. Dakako, nije Božje djelo ni progon Srba s prostora kojega su kontrolirali Hrvati i Muslimani (Bošnjaci), ali kronologija ideja i događaja govori što je čemu prethodilo: „Balvan“ revolucije, političke prijetnje o istrjebljenju, ideje „svi Srbi u jednoj državi“...

Podsjećanje na činjenice nije natjecanje u lošemu

I zbog svega toga što su Srbi uvijek samo ubogi stradalnici, a nikada sami nisu nanosili zlo drugima, „još nije vreme“ da Papa dođe u Srbiju. E, svaka čast!

Nažalost, kada se ovako stvari postave onda i podsjećanje na činjenice, bez kojih uopće nije moguće ni pojmiti stvarnost, izgledaju kao natjecanje u lošemu: tko je komu i kada više zla nanio. No, glavna intencija svega jest ukazivanje da se u svim navedenim mogućim „razlozima“ ne prepoznaje stvarna pozadina.

Ako itko ima obzira i uviđavnosti prema pravoslavlju, a poglavito prema srpskom, onda je to papa Franjo – kojega nekada Srbi „krste“ kao Francisko nekada kao Franja, ali nikada kao Franjo. Zbog njegova stava Sveta Stolica ne priznaje Kosovo i on je naložio komisiju o Bl. Stepincu, a za njega je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić rekao da će „teško u budućnosti biti nekog pape koji će imati više razumevanja za Srbiju od ovog“.

Taj je rimski prvosvećenik do sada izvan Italije poduzeo 23 apostolska putovanja i bio u 34 države: Brazilu, Jordanu, Izraelu i Palestini, Južnoj Koreji, Albaniji, Francuskoj, Turskoj, Šri Lanki, Filipinima, Bosni i Hercegovini, Ekvadoru, Boliviji, Paragvaju, Kubi, SAD-u, Keniji, Ugandi, Srednjoafričkoj Republici, Švedskoj, Gruziji, Azerbajdžanu, Poljskoj, Armeniji, Grčkoj, Meksiku, Egiptu, Portugalu, Kolumbiji, Mianmaru, Bangladešu, Čileu, Peruu i Švicarskoj. I svugdje je dočekan srdačno i svakoj je zemlji donio blagoslov, a ne skandale i prokletstvo.

Dakle, nije ni do Pape, ni do države, ni do ljudi, ni do povijesnih okolnosti i događaja, nego samo do Srpske pravoslavne Crkve koja isključivo gleda prema Rusiji. Stoga bi siguran dobitak bila opklada da će SPC pozvati rimskoga papu već „sutradan“ nakon što ga kod sebe pozovu njihova ruska pravoslavna braća.

No, ovdašnje prilike opterećene ratnim nasljeđem i poratnim neredom svake vrste vape za novim poticajima izmirenja i suživota na temelju „istine u ljubavi“. Takve poticaje među srpsko društvo i mentalitet zasigurno bi mogao donijeti netko kao papa Franjo. Međutim, kako vidimo „još nije vreme“ za to. Zato valja pitati: A, kada će biti, dragi srpski Patrijarhu?


Piše: Josip Vajdner
nedjelja.ba

 

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    18. rujan 2018.

    Papa Francesco Santa Marta

Prethodna
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: