Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

17. studeni 2018.

Intervju

Ante Beljo

Ante Beljo

Sarajevo, 8. svibanj 2018.

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Za pokolja nad Hrvatima čula se molitva i „Oprosti im, Bože, ne znaju što rade“

Od propasti komunističkog režima Bleiburg je postao javni sinonim za stradanja Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Rijeke vjernika se sredinom svibnja svake godine sliju na Blajburško polje u Austriji kako bi odali počast hrvatskim žrtvama. Jedan od onih koji neumorno istražuje i promovira istinu o stradalima je Ante Beljo...

Beljo je rođen u Čerinu u Hercegovini 1946. Studirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Emigrirao je 1967. u Austriju. Sljedeće godine odselio je u Kanadu gdje je bio aktivnim sudionikom društvenog života Hrvata u Sjevernoj Americi i u kanadskim humanitarnim, prosvjetnim i kulturnim udrugama. Nakon povratka u Hrvatsku, 1990. osnovao je Hrvatski informativni centar, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta, kao i pripadajući mu Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu. U dva mandata bio je izabran za zastupnika Hrvatskog sabora. Od 2004. u potpunosti je angažiran u radu Hrvatskog informativnog centra i širenju istine o Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Također je predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva... 

Poštovani, recite nam na početku što je to Blajburška tragedija?

Pod pojmom Bleiburga podrazumijevamo najveće, najdramatičnije stradanje i uništenje hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti. Stradanje je bilo na razini onoga na Krbavskom polju iz 1493. svakako u odnosu stradalih prema broju pučanstva iz tog vremena, i u povijesnom značenju koje je Krbavska bitka imala za hrvatski narod.

Bleiburg danas predstavlja simboliku ukupnih stradanja hrvatskoga naroda; ne samo pokolja vojnika i civila na Blajburškom polju, nego na križnim putovima, marševima smrti kroz čitavu Jugoslaviju, simboliku zarobljeničkih logora, jama i masovnih grobnica raznih vrsta diljem bivše Jugoslavije.

Blajburška tragedija kao pojam dobila je ime po malom mjestu Bleiburgu u Koruškoj, u jugoistočnom dijelu Austrije, u kojem su vođene završne operacije Drugog svjetskoga rata u Europi te su se na tom području početkom svibnja 1945. našli pripadnici svih ratujućih snaga. U to je vrijeme na Blajburško polje pristiglo s područja tadašnje NDH i susjedstva oko 200 000 vojnika i 500 000 civila, kako to stoji u Dnevnom izvješću britanskog 5. korpusa za nadnevak 14. i 15. svibnja 1945. Povlačili su se pred najezdom jugokomunističkih Titovih partizanskih snaga u namjeri da se predaju zapadnim saveznicima i stave pod njihovu zaštitu. Umjesto zaštite, vojske su bile razoružane i na prijevaru predane Titovim partizanima, zajedno s pučanstvom koje se povlačilo prema sjeverozapadu s juga, sve od Dubrovnika preko čitave BiH, a s istoka od rumunjske granice.

Pregovori o predaji Hrvatskih oružanih snaga i predstavnika 5. korpusa britanske 8. armije Patricka Scotta vodili su se 15. svibnja 1945. poslije 12 sati u dvorcu Thurn-Valsassina pokraj Bleiburga – predaja od britanske strane nije prihvaćena. Drugi dio sastanka P. Scott je održao s partizanskim predstavnicima (Milan Basta i Ivan Kovačić). Treći dio sastanka imao je s predstavnicima Hrvatskih oružanih snaga i s partizanskim predstavnicima zajedno. U pregovorima su s hrvatske strane sudjelovali generali Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen. Zaključno, Hrvatske oružane snage bile su prisiljene predati oružje i svi su (vojnici i civili) bili izručeni partizanima, osim maloga broja onih koji su se već otprije našli u savezničkim izbjegličkim logorima.

Zbog svega navedenoga što se 14. i 15. svibnja događalo u Bleiburgu i okolici, kao i svega onoga što je uslijedilo poslije toga, sve je nazvano zajedničkim imenom – Blajburška tragedija.

U javnosti su se pojavile informacije kako će Austrija i biskupija Klagenfurt-Gurk „zabraniti“ manifestacije pa i samu sv. misu na Blajburškom polju. Kako to komentirate?

Ne mogu komentirati što će učiniti Austrija ili neka austrijska biskupija u vezi s obilježavanjem Blajburške tragedije, no uvjeren sam da svi ti pritisci na austrijsku stranu, civilnu i crkvenu, dolaze iz Hrvatske.

Znamo da je u ovoj godini u Hrvatskoj na određeni način rehabilitiran bivši jugoslavenski komunistički poredak, njegovi zločini i simboli.

Što je Bleiburg za Hrvate u BiH i Hrvatskoj, a što za Hrvate u iseljeništvu? Postoje li različite percepcije toga velikoga zločina?

Razlika u odnosu prema Bleiburgu među Hrvatima u iseljeništvu i onima u domovini svodi se uglavnom samo na količinu spoznaja o tim događajima. U domovini je ta tema bila veliki tabu. Svaka riječ o tome mogla je završiti dugogodišnjim zatvorom pa se ta psihoza straha kod naroda osjeća i danas.

Druga razlika je u tome što su se te stare strukture jugo-sustava još duboko zadržale u svim porama domovinskoga društva i na sve moguće načine žele održati svoje stare pozicije u društvu, kao i nametnute komplekse krivnje hrvatskom narodu u cjelini.

Ne mislim da postoje različite percepcije među onima koji jednako promišljaju zločin. Zločin je zločin i na njega će jednako gledati i Hrvat u Hrvatskoj, i Hrvat u BiH, i Hrvat u iseljeništvu. Međutim, postoje oni koji ne žele prihvatiti da se ondje dogodio stravičan i monstruozan zločin. Djeca i unuci nalogodavaca i izvršitelja zločina ne mogu prihvatiti da je riječ o zločinu jer bi time među zločince svrstali svoje očeve i djedove. Zato im je lakše govoriti o „zasluženoj kazni“, umanjivati broj žrtava, iskrivljivati informacije o kojim je žrtvama riječ kao i zaustavljati sva istraživanja proglašavajući ih „revizionizmom“, koji je u njihovoj interpretaciji samo negativan pojam.

Koji je, prema Vašem mišljenju, glavni motiv za masakr Hrvata u Blajburškoj tragediji i može li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju?

Glavni motiv za masakr Hrvata bio je zatiranje jedne nacije, uništenje naroda zbog toga što je taj narod pokušao obnoviti svoju staru državnost. Kako drukčije tumačiti činjenicu da su, nakon okončanja ratnih sukoba, dakle, suprotno svim pravilima ratovanja, ubijene tisuće i tisuće vojnika i civila – staraca, žena i djece.

Bivši jugoslavenski komunistički pokret odlučio se na fizičku eliminaciju svih onih koji bi u budućnosti mogli biti prepreka obnovi Jugoslavije i uspostavi komunizma u njoj. Srpske monarhističke četničke snage nastojale su svakako obnoviti Jugoslaviju sa starim poretkom uz pomoć zapadnih saveznika, što je onda rezultiralo masovnim uništenjem hrvatskoga naroda i genocida nad njim.

Kada ste, gdje i od koga prvi put čuli za Bleiburg s obzirom na to da se nije o tome smjelo pričati niti čitati?

Već u pedesetim godinama prošloga stoljeća, kao dijete od 7-8 godina, čuo sam u obitelji i u zaseoku kako govore o „mnogima za koje se ne zna“ pa je to već u ono vrijeme za mene postalo prvorazredna tema, jer me zanimalo o kojim se to ljudima radi i što im se dogodilo. Prve informacije o događajima iz svibnja 1945. i kolonama smrti dobio sam 1966. u Beču od sada pokojnog Veselka Bagarića, rodom iz Mesihovine kod Tomislavgrada.

Kad mi je ispričao svoje doživljaje, rekao mi je da o tome nikad prije nikomu nije rekao ni riječ jer mu je rečeno prije nego što je otpušten s robije da o onomu što je proživio ne smije nikomu govoriti jer ga u suprotnom to može koštati života.

Jeste li razgovarali s preživjelima? Koje je najpotresnije svjedočenje koje ste čuli među onima koji su se spasili?

Postoje mnoga svjedočanstva i sva su potresna na svoj način, kako onih koji su zločine činili, tako i onih koji su tim zločinima bili svjedoci i koji su samo Božjom providnošću uspjeli preživjeti i spasiti se. Zbog prostora ovdje ću navesti samo jedno svjedočanstvo Slovenca Milana Zajeca iz Clevelanda o strijeljanju u Kočevju.

Prilikom strijeljanja pred jamom metak ga nije pogodio, ali je povučen u jamu zajedno s ostalima jer su svi bili međusobno povezani žicom. Svjedočanstvo je objavljeno 1975. u slovenskim novinama Ameriška domovina i u srpskom listu Iskra iz Münchena, a usmeno je svjedočio na simpoziju o Bleiburgu u Zagrebu 1995. i u jednoj emisiji HTV-a iz toga vremena: „…Ja sam želio vidjeti svoju braću i ugledao sam ih. Blizanci Tone i Nace bili su vezani zajedno, a Stane je bio vezan s Križnikom Lojzetom, rodom iz Kostajnice. Mene su braća također ugledala jer sam se popeo u kamionu koliko god sam više mogao. Njih su natovarili na četvrti kamion. S osmijehom su mi kazali sve što su htjeli: da budem miran jer ćemo se vidjeti na drugom svijetu, gdje će biti bolje… Brata Jožeta nisam vidio. Bio je u grupi za nama i u Kočevskom Rogu pao je u istu jamu kao braća i ja – mi prije podne, a on popodne. Dana 2. lipnja 1945… Oko 30 m pred jamom odvezali su nas i svaki je od nas morao brzo skinuti odijelo… Kad smo već bili potpuno goli, opet su nam zavezali ruke na leđa. Zatim su nam partizani noževima i batinama pokazivali put ka grobu… U jami nas je ostalo 18 živih. Ležali smo u sporednom rovu, svi na okupu jer nam je bilo hladno, zubi su nam cvokotali, premda je bio lipanj. Bili smo bez odjeće, žedni i gladni… Bilo je među nama vojnih svećenika koji su pjevali pogrebne pjesme i molitve tako da je bilo stravično slušati te glasove na slovenskom i latinskom jeziku. Mnogi od onih koji su umirali, molili su na sav glas: 'Oprosti im, Bože, jer ne znaju što rade!' Nijedna psovka nije se čula u jami… Zapomaganje umirućih bilo je neopisivo…

5. lipnja nastala je izvan jame tišina. Nas petorica koji smo bili lakše ranjeni i koji smo mogli hodati čekali smo trenutak kad bismo mogli izići iz jame… Nekomu između nas uspjelo je doći do ruba, ali su ga zgrabila tri partizana… Poslije 10 minuta bez pucnja je pao u jamu mrtav. Zaklali su ga. Tako smo ostali nas četvorica koji smo mogli hodati…

Dan je protekao u čekanju da bismo se spasili iz jame. Žeđ smo gasili tako što smo lizali stalagmite, a usta smo vlažili našom vlastitom mokraćom. Glad smo utolili s malo mesa od mrtvih domobrana…“

Kako vrijeme utječe na sjećanje na Blajburšku tragediju? Što možemo očekivati u budućnosti?

Pitanje genocidnih razmjera stradanja hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću od strane sva tri velika svjetska totalitarizma XX. stoljeća, fašizma, nacizma i komunizma, već je postalo sastavnicom hrvatske nacionalne memorije i što vrijeme dalje prolazi i nove spoznaje o stradanju izlaze na vidjelo, time se njihova upečatljivost i vjerodostojnost uvećava.

Činjenica je da još uvijek, poslije 73 godine, arhivska građa o tim događanjima s kraja 1945. u britanskim arhivima nije otvorena, unatoč prihvaćenoj praksi u svijetu da se to učini 30 godina poslije određenih događanja. Činjenica je također da je u današnjoj ujedinjenoj Europi 9. svibnja 1945. (dan kapitulacije nacističke Njemačke) proglašen kao Dan Europe, što kod svih istočnoeuropskih naroda izaziva nelagodu, jer su oni poslije pobjede nad nacizmom potpali pod isti, ili još gori komunistički totalitarizam.

Njihova stajališta su da zapadnoeuropski narodi imaju razloga za slavlje, a istočnoeuropski narodi im mogu samo čestitati jer je kod njih demokracija pobijedila totalitarizam, što se nije dogodilo u istočnoeuropskim zemljama sve do propasti komunizma u devedesetim godinama prošloga stoljeća.

Za nas Hrvate to je vrijeme predstavljalo prisilno uključivanje u novu komunističku jugoslavensku državu koja je sadržavala sva najcrnja obilježja antihrvatske tvorevine i totalitarističkoga komunističkoga sustava vladavine.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik

PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    16. studeni 2018.

    Papa Francesco: udienza all' Ordine dei Cavalieri del Santo Sepolcro di Gerusalemme

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: