Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

12. prosinac 2018.

Intervju

Vlč. Marko Mikić

Vlč. Marko Mikić

Sarajevo, 17. travanj 2018.

Vlč. Marko Mikić, povjerenik za duhovna zvanja Vrhbosanske nadbiskupije

Zvanje se ne može detektirati rendgenskim uređajem, ono se treba živjeti

Povodom 55. Svjetskog dana molitve za svećenička i redovnička zvanja, koji se obilježava na Četvrtu vazmenu nedjelju poznatu kao Nedjelju Dobrog Pastira, o budućim radnicima na njivi Gospodnjoj razgovarali smo s vlč. Markom Mikićem, povjerenikom za duhovna zvanja Vrhbosanske nadbiskupije i vicerektorom Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Vlč. Marko Mikić, rođen je 20. studenoga 1969. u Brčkom. Rodom je iz župe Sv. Vida – Vidovice, gdje je završio osnovnu školu. Sjemenište je pohađao u zadarskom Zmajeviću, a teološki studij u Sarajevu i Bolu na otoku Braču. Za đakona je zaređen 1993. u Bolu, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 1994. u sarajevskoj katedrali. Od 1994. do 1996. župni je vikar u župi Sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu, a 1996. i 1997. u župi Sv. Josipa u Zenici. Prefektom u sjemeništu Zmajević imenovan je 1997., a 1998. ekonomom Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Od 2000. do 2005. vrši službu župnika župe Uznesenja BDM u Komušini i čuvara svetišta Gospe Kondžilske, te upravitelja župe Sv. Petra i Pavla u Gornjoj Komušini. Za upravitelja župe Marije Pomoćnice kršćana u Globarici postavljen je 2005. i tu je službu obavljao sve do 2013. kada mu je dodijeljena služba vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Nedavno je imenovan i promicateljem duhovnih zvanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Poštovani, kako je Četvrta vazmena nedjelja ujedno i Nedjelja Dobrog Pastira koja se slavi kao Dan molitve za svećenička i redovnička zvanja, što zapravo podrazumijevamo pod pojmom „duhovno zvanje“?
 
Crkva nas potiče da makar taj dan na trenutak zastanemo i Bogu uputimo naše vapaje i molitve: ponajprije za nova duhovna zvanja, kao i za ona već ostvarena u svećeničkom ili redovničkom pozivu, bilo kod muških ili ženskih osoba Bogu posvećenog života. „Duhovno zvanje“ se ne može jednom rečenicom definirati, ali opisno se taj izraz odnosi na sve one koji su odlučili svoj život provesti služeći Bogu i čovjeku u svećeničkom ili redovničkom staležu. Odnosi se i na sve one koji se trenutno nalaze u vremenu ili procesu svoje ljudske, duhovne, intelektualne i pastoralne izobrazbe i formacije: na sve sjemeništarce i bogoslove bilo dijecezanske ili redovničke, na sve kandidatice i kandidate koji su izabrali duhovni poziv kao svoje životno opredjeljenje.
 
Recite nam, kakvo je trenutno stanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji glede samih zvanja?
 
Kao svuda u svijetu pa tako i kod nas u BiH, mladi danas imaju jako puno različitih ponuda pa je tako i na području duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije. Ovo im nije jedina mogućnost. Treba imati na pameti i činjenicu da je danas, htjeli mi to priznati ili ne, i puno manje rađanja, a to znači i znatno manji broj djece u našim obiteljima. Tako da situacija nije nimalo bajna ni sjajna. U malom sjemeništu u Travniku broj sjemeništaraca iznosi ukupno 11, a od tog broja njih šest su kandidati Vrhbosanske nadbiskupije. U bogosloviji od 36 bogoslova ukupno njih 28 je vrhbosanskih kandidata. Zahvaljujući nekim plodnim godinama i starijim generacijama naša Vrhbosanska nadbiskupija još uvijek ne oskudijeva i ima dovoljan broj svećenika za pokriti sve svoje potrebe. Ali, evidentno je da je prosjek godina bliži šezdesetim nego pedesetim godinama.
 
Znamo da su putovi Gospodnji čudni te da su „klice“ zvanja posvuda, no možete li nam ipak, iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, otkriti koje je to najplodnije tlo za rađanje duhovnog zvanja?
 
Teško je reći u nekoliko riječi odgovor na postavljeno pitanje, ali držim da je svakako presudna uloga za jedan duhovni poziv sama obitelj na prvom mjestu. Ako je obitelj na okupu, ako je u njoj sklad, međusobno poštovanje, razumijevanje, uvažavanje, ako obitelj moli zajedno, živi svoju vjeru, drži se, ne po slovu zakona nego iz uvjerenja svega onoga što se u vjerskom pogledu traži od nje, njena je uloga prevažna. Naravno da je tu svakako odmah iza obitelji župna zajednica kojoj čovjek pripada, koja se zna radovati i biti podrška mladiću ili djevojci koji krenu putem duhovnog poziva. Ali unatoč svemu presudnu ulogu u svemu ima sam Bog koji poziva, koji kuca na srca mladića i djevojaka na ovaj ili onaj način služeći se biskupom, župnikom, kapelanom, časnom sestrom ili možda već nekim tko je bogoslov pa i sjemeništarac, onaj tko je u novicijatu, postulaturi ili je kandidatica. Mi to ne znamo jer doista su čudni putovi Gospodnji. No na nama je da osluškujemo i spremno prihvatimo i odgovorimo tom zovu.
 
Možemo li uopće govoriti o tome kako je netko postao svećenik, s obzirom da je riječ o „Božjem izboru“? „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16)...
 
Svako zvanje i zanimanje pa tako i duhovno ima svoju povijest i svoju životnu priču. Naravno, izbor i sam poziv su Božji i u to sigurno nitko ne sumnja niti osporava. Koji god poziv čovjek izabere bez rada na sebi, bez formacije i odgoja, bez spremnosti na žrtvu i odricanje mnogim drugim životnim izazovima neće biti ostvaren i sretan. Tako je i s pozivom biti svećenik, redovnik ili redovnica. Nema nekog posebnog recepta kako se što lakše i brže čovjek može ostvariti i postati svećenik, redovnik ili redovnica, liječnik, učitelj ili bilo koje drugo zvanje. Crkva i oni koji je vode itekako inzistiraju na četiri vida u vremenu formacije: ljudski, duhovni, intelektualni i pastoralni. Jer „mnogo je zvanih, malo odabranih“. Ako je već netko, prolazeći svoju formaciju i odgoj, uvidio da to ipak nije za njega ili da je to za njega teško postići i ostvariti se u duhovnom pozivu, a onda neka bar bude dobar čovjek, vjernik, formirana osoba u ljudskom smislu.
 
Koje osobine trebaju resiti mladiće koji se odluče u malom i(li) velikom sjemeništu „provjeriti“ poziva li ih Bog na svećeništvo?
 
Teško bi bilo taksativno nabrojiti koje bi to bile potrebne osobine – vrline, a koje bi trebale resiti nekog mladića koji se odluči na put formacije i ostvarenja u duhovnom zvanju. Ali u svakom slučaju istaknuo bih neke poput: na prvom mjestu ljubav prema Bogu, čovjeku i prema Crkvi, uljudnost, poslušnost, razboritost, otvorenost, spremnost prihvaćanja drugih i drugačijih, aktivno sudjelovanje u izgradnji zajedništva i prijateljstva, međusobno razumijevanje, spremnost na žrtvu, sklonost i osjećaj za molitvu jer ona je bitan čimbenik u formaciji. Netko može imati većinu pa i sve gore nabrojano, a da ne bude ustrajnosti pa odustane, a nekome možda puno toga nedostaje, ali uz rad na sebi i zajednicu u kojoj se odgaja koja ga vuče naprijed, uz veliki trud, upornost i ustrajnost dođe do cilja. Ako čovjek nešto radi zato što to voli – to će svi primijetiti. Kao i suprotno, ako nešto ne volimo to ne činimo s ljubavlju nego preko volje. 
 

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju
 
Razgovarala: Josipa Prskalo
Katolički tjednik
PREPORUČI
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    10. prosinac 2018.

    Papa Francesco Messa a Santa Marta

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: