Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

20. rujan 2018.

Poruke i poslanice

Biskup Tomo Vukšić

Biskup Tomo Vukšić

Orašje, 4. travanj 2018.

Propovijed biskupa Vukšića na dvadesetšestu obljetnicu osnutka Hrvatskoga vijeća obrane

Poruka iz Emausa - Razočarati se u svoja razočaranja i učiniti obrat

U srijedu, 4. travnja 2018. u Orašju na 26. obljetnicu osnutka Hrvatskog vijeća obrane i 13. obljetnice utemeljenja 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS BiH, na svečanoj Svetoj misi prigodnu propovijed uputio je vojni biskup u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić. Propovijed biskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

Evanđelje: Lk 24,13-35: Bijeg u Emaus

Rano je nedjeljno jutro. Treći je dan otkako je Isus osuđen, razapet, umro i pokopan. Ni groba nije imao već je položen u tuđi koji je, prema ondašnjem običaju, nakon ukopa bio dodatno osiguran velikim kamenom. Njegovi učenici su Isusovu osudu i smrt doživjeli vrlo tragično. A u velikom strahu zbog progona, i oni najhrabriji među njima, kao što je bio Ivan apostol, koji je Isusa dopratio do na Golgotu, na različite načine su tražili sigurno sklonište. Jer, kao što obično biva, kad su veliki progoni i hapšenja u tijeku, vlast obično prvo traži muškarce. Tako je bilo također u vrijeme Isusove tragedije. Zato su se apostoli sklonili. Neki u Jeruzalemu, a neki učenici su nastojali otići i mnogo dalje.

U takvoj situaciji straha i iznevjerenih nada tri žene su prve, između svih njegovih učenika, odlučile otvoriti svoja dobro zaključana vrata i pojaviti se u javnosti. Bile su to Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. One su „prvoga dana u tjednu“ došle na mjesto Isusova ukopa, našle prazan grob, a kamen otkotrljan od groba. Ali i one „veoma rano“, kako čitamo u odlomku Lukina evanđelja (Lk 24,1-13), koji neposredno prethodi ovom, koji smo upravo čuli. Tu su im se ukazala dva lika „u blistavoj odjeći“, dva glasnika nebeska, i kazala: „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“ (Lk 24,5-6). Nakon toga one su se vratile „te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima“ (Lk 24,9).

Nakon što se ovo dogodilo, neke Isusove učenike uhvatila je dodatna panika te su vrlo brzo bili na putu, koji je vodio daleko od Jeruzalema. To pokazuje primjer dvojice iz današnjeg odlomka iz Lukina evanđelja, koji su krenuli prema mjestu Emaus, selu koje je bilo udaljeno od Jeruzalema oko 60 stadija, to jest oko 11 kilometara. Vjerojatno su i njih dvojica, u veliku strahu, brzim korakom iz grada izašli „veoma rano“, možda još za mraka, kako bi bili manje upadljivi.

Njih dvojica znaju da su tri žene u praskozorje bile na grobu, ali da nisu našle Isusova tijela. Znaju da su se vratile i rekle, da su im se ukazali anđeli, koji su im rekli da je on živ. Znaju također, da su se nakon tog izvještaja „neki naši“ ohrabrili i otišli do groba i našli ga prazna, kako su im žene rekle. Međutim, oni su snuždeni i ne kriju, da su ih dodatno zbunile i „žene neke od naših“.

Jedan se zvao Kleofa, a drugome ne znamo imena. Udaljavajući se brzim korakom od Jeruzalema razgovarali su među sobom o svemu što se tih dana dogodilo. Frustrirani su i razočarani, jer su bili uvjereni da Isus „bijaše prorok - silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom“ (Lk 24,19). Nadali su se da će on osloboditi izraelski narod (usp. Lk 24, 21) od društvene i političke zarobljenosti unutar tadašnjega rimskog carstva. No, na njihovo veliko razočaranje, upravo ta vlast, čiji je predstavnik u Palestini bio Poncije Pilat, dala je osuditi Isusa. Razapet je i time se raspršila nada vremenitog oslobođenja naroda, koju su gajili.

Ova dvojica Isusovih učenika su primjer ljudi, koji su uvjereni, da su im potonule sve lađe, da su im iznevjerene najvažnije nade, kojima je propao sav životni ulog, koji misle da im se glavni životni izbor pokazao pogrešan. Polazeći od takva duševnoga stanja, njihovo putovanje u Emaus je, ustvari, bijeg od grada, koji je za njih postao mjesto teškoga poraza. Njihov brzi bijeg u Emaus bio je posljedica straha. Razumljivo! Ali u psihološkom smislu on je čin, koji je posljedica očaja duše, što se u vjerskom i teološkom smislu naziva duhovna pustinja. Zato je takvim osobama često svojstvena reakcija napuštanja svega i bijega na drugo mjesto. No, taj njihov bijeg je zapravo dvostruk. On je čin s dvostrukim učinkom. On je fizičko napuštanje mjesta svoga nedavnog teškog razočaranja. Ali on je i psihološki bijeg od sebe neostvarenoga i poraženoga u svojim nakanama i svojim izborima, na koje određeno mjesto podsjeća.

Takvo stanje duše iskusila su, nažalost, neka naša braća i sestre u svim generacijama ljudi. Posebice u krajevima koje teške tragedije nisu zaobilazile. To je ono stanje, koje poznaju samo osobe kojima je, bez njihove krivnje, nestalo ono najvažnije što su gradili ili voljeli u svom životu. Ono zbog čega su prethodno ostavili sve drugo. Za nekoga je to sin ili kćer, za drugoga muž, supruga, brat, prijatelj, djevojka, mladić, kuća. Za nekoga opet to su program, vizija, planovi, bitni interesi i osnovne potrebe naroda.

Kršćanski odgovor na takva teška iskušenja nudi drugi dio današnjeg odlomka iz Lukina evanđelja. U njemu smo čuli, da se dvojici razočaranih putnika, Kleofi i njegovu drugu, dogodilo nešto čemu se očito nisu nadali. Naime, usred njihove snuždenosti ukazao im se Isus, no oni ga, sada u preobraženu tijelu, ne prepoznaju. Međutim, Isus s njima započinje razgovor i koristi to njihovo nesnalaženje te, nakon početnoga razgovora, poučava ih i kori svojim božanskim riječima: „'O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?' Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu“ (Lk 24,25-27). S njima neko vrijeme hoda prema selu, kamo su išli. Čak im se, na njihov poziv, pridružuje za stolom. A „dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše“ (Lk 24,30). A opisujući tu scenu, nakon što su čuli Riječ Božju iz Isusovih usta koji im je otkrivao Pisma, i sudjelujući u lomljenju kruha, za dvojicu učenika kaže sveti pisac ovog Evanđelja: „Uto im se otvore oči te ga prepoznaše“ (Lk 24,31).

Cilj Isusove pedagogije, međutim, ne sastoji samo u tomu da ga učenici prepoznaju i da nastave svojim putom. Njegova je nakana da učenici, nakon što su ga upoznali, postanu odgovorni, da budu tamo gdje je njihovo mjesto te preuzmu i vrše svoju zadaću, kojom ih je Providnost počastila. Upravo onako kako se dogodilo dvojici njegovih učenika, koji su u svom dvostrukom bijegu već bili nadomak novoga cilja, Emausa. Njih dvojica, nakon što su čuli Riječ Božju i sudjelovali u lomljenju kruha, shvatili su da bijeg nije rješenje, već „u isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem“. Tamo su našli okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima, te su tu prvi put čuli propovijed i navještaj apostola: „Doista uskrsnu Gospodin…!“ I naravno, nato su njih dvojica ispripovijedali ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha (usp. Lk 24,33-35). Konačno su shvatili da je njihov bijeg ustvari bio čin obezvrjeđivanja Isusove žrtve. Čin osobne malodušnosti u nedostatku hrabrosti i povjerenja.

Ova vrlo poučna zgoda iz Svetoga Pisma može biti od velike koristi svakom čovjeku, koji se bilo gdje i bilo kada nađe u teškim problemima i mukama. No, pri kraju ovoga razmišljanja vjerujem, da je razborito u događaju s puta u Emaus potražiti odgovor na neka naša današnja pitanja. Moramo imati hrabrosti i pitati se: Što nama, okupljenima danas, predstavlja pokušaj dvojice Isusovih učenika da pobjegnu u Emaus? Prepoznajemo li se možda u Kleofi i njegovu drugu? Ako se prepoznajemo, je li to u njihovu razočaraju i bijegu od izazova ili u njihovu shvaćanju pogreške i povratku u Jeruzalem? Što nam znači i hoće poručiti obrat i promjena načina razmišljanja i pravca kretanja kod te dvojice Isusovih učenika, koji su se dogodili nakon što su saslušali Riječ Božju i sudjelovali u lomljenju kruha? Što nam taj događaj poručuje kada, u povodu 26. obljetnice osnutka Hrvatskoga vijeća obrane, molimo Božje milosrđe za sve njegove pokojne pripadnike, koji su dali živote da bismo mi ovdje mogli opstati i nadograđivati njihovo djelo i zasluge? Što Isus, čiju smo Riječ upravo čuli i koji će među nas domalo doći u prilikama kruha i vina, te s kojim ćemo, slično kao dvojica učenika pred Emausom, domalo lomiti kruh njegova tijela i piti čašu njegove krvi, podsjećanjem na ovaj događaj želi u ovo vrijeme poručiti katolicima i Hrvatima iz cijele Bosne i Hercegovine? Posebice u vrijeme kada se mnogi od njih odlučuju na bijeg zbog nekih svojih razočaranja, društvenih ponižavanja, političkih i vojnih delegitimiranja, nepravednih zakona, pokušaja narodnoga majoriziranja i jezičnoga nijekanja, ili čak zbog nekoga trenutnog selilačkog pomodarstva i želje za mnogo materijalnoga, te kreću na put prema nekom svom Emausu, gdje misle da će biti kraj njihovih problema i zadovoljenje njihovih očekivanja?

Gori li nama katolicima srce dok nam Isus govori? Hoćemo li ga prepoznati u lomljenju kruha? Hoće li oni, što odlaze, shvatiti poruku današnjeg Evanđelja? Hoće li se, kao Kleofa i njegov prijatelj, razočarati u svoja razočaranja te učiniti obrat i promijeniti pravac? Hoće li se pridružiti onima koji ostaju, i koji su također ponekada u strahu i razočarani, ali znaju da se problemi rješavaju samo tamo gdje nastaju i postoje? To jest ovdje! Jesmo li se mi, koji ostajemo, zbog nedovoljnoga samopoštovanja i neke vrste straha od domaće i međunarodne većine i snage, ponekada tako sklonili u zavjetrinu, da samo ponekada, i to „veoma rano“, to jest stidljivo, izvidnički povirimo?

Okupljeni u crkvi blaženoga Alojzija Stepinca, molimo ovoga mučenika, kojega nikakvo razočaranje ili zov nekog Emausa, a imao ih je mnogo, nije mogao pokrenuti na bijeg, da nam, svojim zagovorom, isprosi od Gospodina volju i ustrajnost, da ovdje nastavimo nadograđivati dobro, koje su započela naša pokojna braća i sestre iz Hrvatskoga vijeća obrane. Neka to djelo prati milost našega obraćenja i postojanost u vjeri, koju smo primili od apostola, a koja je sažeta u riječima: „Doista uskrsnu Gospodin…!“ I, kao apostoli nekada, pozvani smo, da svojim riječima i djelima svi tomu budemo svjedoci (usp. Dj 2,32). Odnosno, kao što poučava sveti Pavao: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“ (Gal 5,1). To je poziv i poslanje svakoga čovjeka. To je i naše pravo. A oni, koji bi htjeli da o tomu ne govorimo, neka znaju, da su nam uzori apostoli Petar i Ivan, koji su na sličan zahtjev kazali da o tomu doista ne mogu i ne smiju šutjeti (usp. Dj 4,20).

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    19. rujan 2018.

    Chiara Lubich e Igino Giordani: il loro incontro in Parlamento, settanta anni fa

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: