Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

23. veljača 2018.

Intervju

Fra Mario Knezović

Fra Mario Knezović

Kočerin, 13. veljača 2018.

Fra Mario Knezović

Moramo biti promjena u svijetu koju očekujemo od drugih

Korizma je uvijek osobit duhovni hod prema Uskrsu. Uoči početka te 40-dnevne priprave za najveći kršćanski blagdan, o smislu i značaju korizme razgovarali smo sa svećenikom, medijskim djelatnikom i piscem fra Marijem Knezovićem.

Fra Mario Knezović rođen je 1973. u Posušju. U Franjevački red stupio je 1993. na Humcu. Diplomski i poslijediplomski (doktorski) studij pohađao je na Sveučilištima u Zagrebu i Mostaru. Osim teologije i filozofije uže znanstveno područje studiranja su mu novinarstvo, političke znanosti i komunikologija. U vrijeme studija bio je jedan od osnivača Zavičajnoga kuba hercegovačkih studenata u Zagrebu te je potaknuo izdavanje studentskoga časopisa Moj kamen i bio prvi njegov urednik. Za đakona je zaređen 1999. u Detroitu – Trpy (SAD), godinu đakonata proveo je u New Yorku, a svećeničko ređenje imao je 2000. u Chicagu (SAD). Mladu misu  proslavio je 2000. i potom djelovao u Mostaru: u župi i samostanu Sv. Petra i Pavla te kao vjeroučitelj u Srednjoj medicinskoj školi. Od 2000. do 2004. bio je tajnik Konferencije viših redovničkih poglavara Bosne i Hercegovine, a ravnateljem Informativnoga centra Mir Međugorje i glavnim urednikom Radijske postaje Mir Međugorje postaje 2001. U toj službi ostao je do 2005. Od 2005. do 2013. bio je župni vikar, voditelj Frame i srednjoškolski vjeroučitelj u Posušju, a potom je prihvatio službu župnika u Kočerinu gdje djeluje i danas. Kao autor i suautor sudjeluje u nekoliko knjiga, produkcijskih i multimedijalnih uradaka. Piše u nekoliko časopisa te surađuje s više medija u domovini i svijetu. Uređuje i vodi neke od emisija Radijske postaje Mir Međugorje, među kojima se posebno ističe Agape. Suradnik je vjerskoga programa Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta i Glasnika mira. Urednik je internet portala fratar.net. Povremeno održava seminare, predavanja i duhovne obnove u domovini i svijetu.

Poštovani fra Mario, što je to korizma i koji je njezin značaj u vjerničkom životu?

Korizma je pokušaj naše promjene. Svi želimo i očekujemo promjene u svojoj okolini i svijetu. One se, tako nam se čini, ne događaju. Tako postajemo nestrpljivi i pritisnuti mislima kako je ovaj svijet zao. Svi su loši. No, tu treba poći suprotnim smjerom. Zapravo, mi se moramo mijenjati. Biti promjena u svijetu, koju očekujemo od drugih. Usto, dobro je znati da se ne možemo mi mijenjati svojom voljom. Mi možemo i trebamo dopustiti da nas Bog mijenja. Bog djeluje u molitvi i od nas čini drukčije ljude. Stoga u korizmeno, a i svako drugo vrijeme, ne očekujmo tuđe promjene nego svoje. Albert Schweitzer je to ovako izrazio: „Molitva mijenja ljude – a ljudi mijenjaju svijet.“ Stoga, držim da je korizma duboki ispit savjesti, inventura života, sanacija u nama paloga i vraćanje križu kojeg je Isus iz ljubavi ponio za konkretnoga čovjeka.

Što je, prema Vašem mišljenju, nužno za ozbiljan i odgovoran pristup te hod korizmenim vremenom?

Važno je znati stati u vlastitoj trci. Čovjek se utrkuje sa samim sobom i svojom sjenom. Trčimo za životom, a život prolazi pokraj nas. Važno je čuti pravu riječ u prostoru raznih govora. Jedan pisac zapisa: „Toliko govora – jedna je riječ istinska. Toliko zvukova – koji je onaj pravi? Toliko ulica – jedan je put istinski.“ Za ozbiljan pristup korizmenom vremenu trebamo se najprije pretvoriti u uho. S tekstom – Riječ je tijelom postala – započinje novo u nama. Čuti Boga je početak. Mentalitet svijeta sa svojim nametljivim i bučnim porukama nam sugerira uzeti život u svoje ruke. Kako se onda odreći sebe, sebe prešutjeti, zanemariti svoje želje, figurativno rečeno, ne jesti životnu čokoladu? Vjerojatno se odgovor krije u ključnoj Isusovoj ponudi da uzmemo svoj križ. Preko križa ćemo shvatiti da nije najvažnije očuvati sebe, kušati slasti svijeta, ostvariti svoj ideal. Čovjek ili čovječanstvo danas, kojeg li paradoksa, bježi od križa, a zapravo tako tek osjeća muku križa.

Zasigurno postoji i opasnost kad je riječ o banaliziranju korizme, posta, odricanja...?

Korizmeno vrijeme poziva na pokoru, molitvu, post, obraćenje i djela milosrđa. Nije rijetkost da se osobe u tom liturgijskome vremenu na tjelesnoj razini nečega odriču: pića, kolača, mesa, izlazaka, zabava, konzumiranja medija, kladionice itd. No, iako je to hvale vrijedno, ne smijemo ostati samo na tome. Plod izvanjskoga odricanja trebao bi utirati put našoj nutrini. Nije nam teško složiti se kako se lakše odreći određene poslastice ili drugoga zadovoljstva, nego npr. oprostiti tuđe pogrješke ili priznati vlastitu krivicu i promašaj. Stoga, u najmanju ruku, trebalo bi razmisliti baš o praštanju na koje smo bezuvjetno od Isusa pozvani. Odlučiti kroz četrdeset dana milosnoga vremena oprostiti svima i početi ljubiti čak i svoje neprijatelje je staza kojom bi trebalo kročiti. Svakako, to nije lagan put, ali je jedini kako bi bili istinski svjedoci one ljubavi za koju je Isusu pošao na drvo križa. Jer, ako živimo sputani i okovani osjećajem mržnje prema bilo kome i prema bilo čemu kamen s groba našega života neće biti otkotrljan. A raspeta ljubav, koja je pobijedila mržnju i smrt, ustala je iz groba. Ljubav je uskrsnula!

Korizma je vrijeme u kojem smo pozvani i na djela ljubavi. Što u tom smislu vjernik može učiniti za sebe i druge, osobno ili u vjerničkoj zajednici, kako bi se duhovno obogatio i približio Bogu?

Jedan duhovnik, koji je djelovao kao odgojitelj đaka, nakon određene pogrješke svojih učenika bi kazao: „Mogu se na tebe ljutiti, ali mogu ti oprostiti. Odluči što ću učiniti?“ Đaci su postiđeno saginjali ramenima s molbom da im se oprosti. I tako su u snazi milosrđa i osjećaju voljenosti sazrijevali. Mi svaki dan možemo biti ljuti na sve i svakoga i gotovo se pretvoriti u život po principu one izreke: „Prije podne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet.“ Možda i neprimjetno u nama se taloži gorčina, gnjev i srdžba na određene osobe. To nas toliko zaposjedne da i sami sebe iznenadimo kad kažemo: „Ta osoba za mene više ne postoji, tu sobu sam precrtao i neka me zaobilazi u širokome krugu.“ Takve konstatacije zapravo nas čine ništavnim, nas precrtavaju i mi ljubav zaobilazimo u širokome krugu. Prepustiti se ljubavi znači dopustiti Bogu da se u nama i po nama očituje. Ljubav, a to je Bog, onda će naći putove kojima ćemo stići do onih koji nas očekuju „kao ozebli sunca“. Bolesno je stanje srca da netko ide na svetu misu, a mrzi brata svojega. Bolesno je stanje da živimo aktivnim kršćanskim životom, a imamo tolike neprijatelje i osobe koje ne želimo saslušati, pomoći im, utješiti ih. Majka Terezija je govorila kako treba male stvari činiti s velikom ljubavlju. To neka nam bude poticaj djelovanja.

Jedna od korizmenih pobožnosti je put križa. Koliko je taj molitveni sadržaj značajan u korizmenoj pripravi i životu Crkve uopće?

Hod kroz postaje križnoga puta je hod kroz Isusov i vlastiti život. Križni put je realnost života. Muka, bol, odbačenost, i onda proslava i Uskrs. Sv. Pavao u Poslanici Efeženima upućuje slijedeći poziv: „Razmotrite pomno kako živite!“ (Ef 5,15). Ova riječ pomno u sebi sadrži najozbiljniji pogled u vlastiti život, mogli bismo reći, propitivanje života u najdublje potankosti. Same sebe prorešetati! Taj poziv je Pavao uputio okružen brojnom kolonijom ljudi koji su svoje utjehe, svoje ideale i smisao života vidjeli samo u zemaljskome ili, kako Pismo kaže, ludostima ovoga svijeta. I dok uglavnom poznajemo svrhu i bit svakoga hoda kroz postaje križnoga puta, pozvani smo na jedno drugačije hodočašće. Hodočašće u vlastiti život, srce, smislenost svoju. To je naporan, mukotrpan i vrlo težak zadatak. Možda je najduže i najvažnije hodočašće koje možemo poduzeti upravo hodočašće u vlastiti život. Doći do sebe i doći k sebi je poziv na koji Pavao smjera.

Svako bdijenje nad životom, nad samim sobom, nosi potrebu predanosti i poniznosti. Nije rijedak slučaj da se u čovjeku nešto buni dok nas drugi pokušavaju mijenjati, korigirati, savjetovati, popravljati. Dok slušamo tuđe „prodike“ o našoj krivoj životnoj putanji, u nama se pojavi potreba odagnati od sebe takve osobe. Kao da im želimo poručiti da puste naš život na miru i da se zabave sami sobom. U tom kontekstu vidim pobožnost križnoga puta kao idealan light motiv za naš vlastiti hod s Isusom. Put križa je izbor Isusa i njegova puta.

Često se u Crkvi govori o potrebi obraćenja srca. Što se pod tim zapravo podrazumijeva?

Tolike bolesti na svijetu postoje. Mnoge bolesti i Biblija spominje. No, možda nam je promaklo da postoji jedna bolest koje je najgora, a to je bolest srca. Jeremija kaže „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo“ (Jer 17, 9). Srce je vitalni organ ljubavi, a budući da nam je poznato Isus je donio novu zapovijed ljubavi. Slijedeći to onda nam je jasno da bez srca ne možemo taj zakon izvršavati. Govoreći o srcu Isus je jasan : „Jer iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, hule“ (Matej 15,19). Dakle, sva zla će se događati dok ne iscijelimo i obratimo srce. Pokojni fra Slavko Barbarić je pisao knjige s naslovima koji pozivaju da svoj odnos prema Bogu činimo srcem: „Molite srcem“, „Slavite misu srce“ itd. Zdravo srce je spremno primi ljubav i dati ljubav. Zdravo srce će pronaći načina da prihvati one koji su drugačiji, koji su posrnuli, koji traže utjehu. Zapravo, tako smatram, bolesno srce ili život bez ljubavi je stanje pakla.

Kako u korizmi ohrabriti i u duhu vjere uputiti one koji osobito trpe noseći težak križ života?

Papa Franjo je govorio kako bi Crkva trebala biti bolnica na otvorenome. Mnogi trpe, ranjeni su, tragedije su pritisnule ljudske sudbine. Mnogi poput onog ranjenoga čovjeka čekaju svoga Samaritanca. Volim Crkvu koja je ponizna, solidarna, usredotočena na potrebne. Nažalost to uvijek nije tako. Moramo i sebe realno i kritički sagledati. Poslani smo u svijet bez štapa i torbe. Danas su mnogi opterećeni raznim štapovima i torbama. U ozračju sigurnosti i bezbrižnosti za materijalno možda ne vidimo potrebne i ucviljene pored sebe. Crkva i vjernici, ja to tako vidim, moraju biti glasnici za obespravljene, izvarane, neisplaćene, kreditima zarobljene, od političara zlouporabljene, na bolesničku postelju prikovane. Isus je ulazio u ljudsku bol, zaustavljao se nad tuđom ranom. Taj Isus i danas prilazi ranjenima i bolesnima. Oni koji s ljubavlju prihvate križ oni, zapravo, prihvaćaju Krista – njega grle. Važno je ljudima reći da bol i patnja nisu kazna, nego šansa dublje spoznaje Boga. Bog nas ljubi, prašta i vodi središnjem cilju – spasenju. I sam je rekao da nam je kroz mnoge nevolje u Božje Kraljevstvo. Ključno je pitanje: Zašto neki žele biti kršćani bez križa? Bijeg od križa je novo pljuvanje po Isusu na putu križa. 


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik
PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    22. veljača 2018.

    Tutte le Giornate mondiali della gioventù di Papa Francesco

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2018 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: