Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

1. studeni 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Ti hoćeš da Crkva bude sakrament spasenja svim narodima

Misijska nedjelja:

Na prijedlog Djela za širenje vjere, dobrotvorne ustanove koja pomaže misije i misionare, papa Pijo XI ustanovio je god. 1926. Svjetski misijski dan koji katolici svijeta slave na predzadnju nedjelju u listopadu. Tada se na zadnju nedjelju listopada slavio blagdan Krista Kralja svega stvorenja pa je dolikovalo da nedjelju prije tog blagdana katolici svijeta posvjeste sebi dužnost pomaganja svima koji u misijama doprinose da navi ljudi i narodi prihvaćaju milosrdnu vladavinu Krista Gospodina.
Saborska reforma pomaknula je svetkovinu Krista Kralja na posljednju nedjelju u liturgijskoj godini u znak vjere da povijest Crkve i svijeta od Krista ovisi i prema njemu teži. Misijska nedjelja i dalje je ostavljena na predzadnju nedjelju u listopadu zato što se uhodala i što ubiranje jesenskih plodava potiče na molitvu za nove radnike u Božjem vinogradu. Nova je da Misal među prigodnim ili zavjetnim misama mijenja naziv dosadašnje mise za širenje vjere u "Za evangelizaciju naroda". To je u duhu saborskog Dekreta o misijskoj djelatnosti koji traži da misionari navješćuju evanđelje vodeći računa o kulturi pojedinih naroda te da evanđelje nakalamljuju na klice dobra i istine koje je Bog posijao u dotični narod i prije dolaska kršćanstva među njegove pripadnike (usp. AG 9, 2; LG 16: praeparcatio evangelica; GS 44, 2).
Prigodna misa za evangelizaciju naroda ima formular A i B (Misal, 717-719). Zborna molitva formulara B glasi:
Bože, ti hoćeš da Crkva bude svim narodima sakrament spasenja
i nastavi Kristovo djelo do kraja vjekova. Potakni srca svojih vjernika,
da osjete hitnost tvoga poziva, založe se za spasenje ljudi
te iz svih naroda nastane jedna obitelj i jedan tvoj narod.
Ova je molitva sažetak saborske nauke o misijskom djelovanju Crkve. Bog hoće da Crkva bude sakrament spasenja svim narodima (AG 1), tj. znak i sredstvo spasenja u Kristu koje je ponuđeno ne samo pojedincima nego narodima. Navješćujući evanđelje Crkva sve više postaje takav znak i sredstvo spasenja te sve ljude okuplja u jedan, novi narod Božji. Prigodna i zavjetna čitanja (str. 49-64) nude 5 čitanja iz SZ, 6 odlomaka NZ za drugo čitanje i 5 odlomaka za evanđelje. U skladu s navedenom zbornom molitvom preporučujem za prvo čitanje iz Jone (str. 51), za drugo iz Dj o nastanku prve zajednice u Antiohiji (str. 53), za evanđelje Isusov uskrsni mandat prema Mateju (str. 61).

Bog objavljuje Joni da želi spasenje Ninivljana (Jon 3, 10-4,11)

Knjigu o Joni napisao je nepoznati pobožni Izraelac oko god. 400. pr. Kr. sa željom da svoje sunarodnjake oslobodi od opasnog geto-mentaliteta. Izraelci onog vremena bili su bijesni na Asirce s glavnim gradom Ninivom koji su god. 721. pr. Kr. uništili Sjeverni Izrael s deset plemena i odveli narod u ropstvo. Jednako su bjesnili na Babilonce koji su 589. pr. Kr. razorili Jeruzalem i odveli u sužanjstvo Judejce. Nakon povratka iz babilonskog sužanjstva među povratnicima se razvijalo uvjerenje da pogani nisu dostojni Božjeg milosrđa. Pisac knjige o Joni utkao je takvo uvjerenje u buntovnog proroka kojemu Bog naređuje da pođe propovijedati Ninivljanima a on bježi na Zapad mjesto da krene na Istok. Kad mornari doznaju da je on uzrok njihovoj nesreći u plovidbi, skanjuju se baciti ga u more, ali to ipak čine. Jona biva čudesno izbačen na kopno, dolazi u Ninivu i Ninivljani se na prorokovo iznenađenje obraćaju.
Naš današnji odlomak sadrži Joninu ljutnju na Boga što je dopustio obraćenje grešnih pogana pa sada više nema razloga za kažnjavanje: "Joni bi veoma krivo i rasrdi se" (4, 1). Iako je uspio, on je razočaran jer to zadire u njegov uskogrudni vjernički mentalitet: ako se toliki grešnici mogu obratiti, onda on i drugi vjernici ne smiju nikoga unaprijed otpisivati. U r. 2 on priznaje da je strahovao od Božjeg milosrđa prema krvnicima svoga naroda i zato je pokušao pobjeći u Taršiš. "... milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ" (r. 2) - Božja svojstva koja bi Jona sa svojom zajednicom vjernika trebao životom objavljivati poganskim susjedima a ne samo pridržavati Božju dobrotu za sebe i svoj narod. U r. 3 Jona priznaje da više nema volju živjeti, stidi se svoje uskogrudnosti. Bog i njemu iskazuje milosrđe omogućujući mu da se po istočnjačkoj žegi skloni u kolibi izvan grada. "Vruć istočni vjetar" (r. 8) pali travu i stabla a ljude goni u zaklon. Joni je to nov povod da poželi umrijeti. Ljut je što se osušio bršljan koji on nije zasadio niti zalijevao. Ako je njemu stalo do onoga što nije njegovo, kako Bogu ne bi stalo do pogana koji su njegova stvorenja?
Ovom ironijom nadahnuti je pisac uspješno poučio Izraelce svoga vremena i nas današnje čitaoce Jonine knjige. Tko vjeruje u milosrđe Božje prema sebi - još više: tko treba milosrđe Božje - dužan je svjedočiti isto milosrđe Božje prema ljudima drugih naroda i uvjerenja. Za misijsku djelatnost Crkve ovo znači: sva vjernička zajednica i svaki pojedinac treba pridonositi da Crkva bude znak i sredstvo sveopćeg spasenja, ponuđenog i dostupnog u Kristu.

Propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje (Dj 11, 19-26)

Ovo je Lukin izvještaj o nastanku prve zajednice krštenika sastavljene pretežno od obraćenih pogana. Bila je to Antiohija, zajednica kojoj je pripadao i sam Luka te iz koje je bio odabran za Pavlova suradnika. Do misijskog djelovanja među poganima i propovijedanja na grčkom došlo je na izgled slučajno, neplanski. Kršćani helenisti (Židovi povratnici koji su govorili grčki i dobro poznavali grčki mentalitet) morali su bježati iz Jeruzalema god. 36. kad su židovski poglavari iskoristili odlazak upravitelja Pilata te na brzinu izveli smrtnu kaznu nad revnim helenistom Stjepanom. Stjepanovi suradnici i sumišljenici došli su, između ostalog, i u Antiohiju gdje su prvi puta sistematski počeli propovijedati na grčkom poganima grčkog jezika. Sržna rečenica njihova "evanđelja" ili radosne vijesti koja se tiče dobra svih građana glasila je: "Isus je Gospodin!" Pogani Antiohije u ono doba zvali su cara Gospodinom zato što je garantirao javni red i mir, nabavljao pšenicu u godinama kad izda žetva, svojom vojskom branio grad od neprijatelja. Zvali su Gospodinom i glavno pogansko božanstvo Zeusa. Sada misionari navješćuju da pravi Gospodin od kojeg ovisi trajni mir i unutarnja sreća nije rimski car i izmišljeni poganski bog Zeus nego raspeti Nazarećanin kojega je Bog uskrisio te "učinio i Gospodinom i Kristom" (Dj 2, 24. 36).
Matična zajednica iz Jeruzalema poslala je Barnabu, koji je također bio helenista i mogao razumjeti stanje i probleme krštenika u Antiohiji, da poveže novonastalu zajednicu s Dvanaestoricom i krštenicima u Jeruzalemu. Ovo pokazuje uvjerenje prve Crkve da svaka nova zajednica mora zadržati povezanost s matičnom te da matična treba pomagati novu. Barnaba je bio svjedok iskrenosti Pavlova obraćenja te ga predveo Petru (usp. Dj 9, 27), ali je Pavao morao pobjeći u Tarz, jer su mu Zidovi Jeruzalema radili o glavi. Sada se Barnaba sjetio Pavla koji je kao Židov rođen i odgojen među Grcima mogao plodno djelovati. Doveo ga iz Tarza i uključio među pastoralne djelatnike u Antiohiji. U Antiohiji je sazrela svijest kršćanske zajednice da su Pavao i Barnaba prikladni za misionarsko djelovanje među poganima i u drugim gradovima (usp. Dj 13, 1-4).
Luka pri završetku današnjeg odlomka bilježi da se "u Antiohiji učenici najprije prozvaše kršćanima". Za "prozvaše" stoji u grčkom oblik iz kojeg je jasno da su drugi, gradani Antiohije krštenike koji prihvaćaju Nazarećanina za Gospodina prozvali "kristovcima", jer je to doslovno značenje grčkog izraza. To je nova religija, izrasla iz židovstva kojoj je središte vjera u Isusa Krista, sveopćeg Spasitelja. U ovom izvještaju značajno je što Luka nije pribilježio imena antiohijskih misionara. Bili su to ponizni muževi koji su rado uronili u anonimnost, kad je kršćanstvo u Antiohiji uhvatilo korijen. Oni su nam poticaj da radimo za Boga i Crkvu bez reklama.

Činiti Isusovim učenicima sve narode (Mt 28, 16-20)

Ovo je Matejeva verzija Isusove uskrsne zapovijedi. Kod Marka Uskrsli naređuje da učenici propovijedaju evanđelje svakom stvorenju i krštavaju one koji uzvjeruju. Kod Luke određuje da propovijedaju obraćenje i oproštenje grijeha svima narodima. Kod Ivana im udahnjuje Duha Svetoga na uskrsno jutro i opunomoćuje ih da čine ono što je on činio po Očevu nalogu.
Sa stanovišta misijskog djelovanja kod Mateja su u ovom ukazanju Uskrsloga važna četiri elementa:
- pođite dakle (r. 19a);
- otpočnite činiti mojim učenicima sve narode (r. 19b);
- krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga (r. 19c);
- ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (r. 20).
Uskrsli govori da mu je dana sva vlast pa nastavlja: "Pođite dakle..." Ovo znači da je uskrsnućem ušao u stanje koje se tiče svakog čovjeka. Zato njegovi učenici trebaju ljude uključivati u otajstvo Krista raspetog i uskrslog. Tko vjeruje da je Bog Isusa zbilja učinio Kristom i Gospodinom, mora poduzimati sve što može da se ljudi uključuju u otajstvo Krista. Moć kakvu je Uskrsli dobio od Oca nije tiransko gaženje pojedinaca i naroda nego sposobnost spašavanja, sposobnost da bude u osobnoj relaciji sa svakim krštenikom a da u isto vrijeme ostane u svom proslavljenom stanju zdesne Očeve.
Naš stari prijevod glasio je: "Učite sve narode". Particip aorista mathetheusantes doslovno bi trebalo prevesti: "Otpočnite činiti mojim učenicima?" U Bibliji biti učenik Božji znači živjeti onako kako Bog traži. Zato biti učenik Isusov znači prihvatiti osobu Učitelja zajedno s njegovom naukom, prijateljevati s njime živim i prisutnim, uključiti se u zajednicu njegovih učenika. Oni kojima je Isus naviješten kao Krist i Gospodin postaju njegovi učenici time što se krštavaju na ime Oca, Sina i Duha. Ispovjedivši vjeru i pokajavši se za grešnu prošlost bivaju krsnim savezom "opečaćeni" i time s Božje strane neopozivo prihvaćeni kao braća i sestre Isusove. Tko se krstom i vjerom pridruži Uskrslome, biva pridružen i Crkvi kao zajednici učenika. Zato je zadaća misionara naviještati evanđelje i "zasađivati Crkvu", kako kaže Sabor.
Uskrsli prema Mateju završava obećanjem da ostaje sa svojim učenicima na nov način do svršetka svijeta. Na početku ovog evanđelja Marijin Sin je najavljen kao Emanuel - s nama Bog (Usp. Mt 1, 23). Evanđelje završava obećanjem Emanuela da ostaje sa svojima. Tako je prema Mateju Crkva zajednica Emanuela koja to sve više postaje ako misijski djeluje, ako čini ljude Isusovim učenicima.
Posljednjih dvadesetak godina pape izdaju prigodnu poruku za Svjetski misijski dan s određenom temom svake godine. U liturgiji možemo razmišljati i o Papinoj poruci baš za ovu godinu i ovu misijsku nedjelju. U nekim zemljama ova se nedjelja produžuje na misijski tjedan molitava, razmišljanja i skupljanja za misije. Sva milostinja te nedjelje biva preko biskupskih ordinarijata stavljena na raspolaganje Sv. Stolici za potrebe Crkve u misijama.
Crkva treba misijski djelovati i misije pomagati u svako doba i na svim svojim razinama, ne čekajući da sredi svoje domaće probleme pa da od viška svojih svećenika, zauzetih laika ili materijalnih sredstava šalje u misije. Na to nas svake godine želi podsjetiti Misijska nedjelja ili misijski tjedan.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    31. listopad 2014.

    Papa Francesco: nel mondo c’è sete di Dio.

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: