Katolički tjednik

Intelektualna izvidnica 1980-ih, a osobito 1990-ih godina, i ljudi koji su na humorističan način iščitavali društveno-političku situaciju u zemlji pred raspadom, bili su u Sarajevu okupljeni oko projekta i legendarne serije Top lista nadrealista. U vrijeme tzv. demokratskih promjena, na koje se nadovezao famozni Lord Carington i Konferencije o Jugoslaviji u Haagu u jesen 1991., oni su, između ostaloga, u epizodi kroz etničke grupe u vrtiću Složna braća predstavili relacije, odnose snaga i stanje u BiH. Tako pratimo da Srbi na mitskoj matrici govore o povijesti; Muslimani ponovno na arapskom uče vjeronauk; a Hrvati inzistiraju na etici. Tijekom velikog odmora djeca se dolaze igrati, a učitelji ih razvrstavaju prema nacionalnoj pripadnosti. Tada ravnateljica kaže učitelju hrvatske djece: „Stjepane, vas je izuzetno malo! Vi ste manjina u ovom obdaništu.“ „Da, i ugroženi smo!“, odgovara on. „Pa, kojoj ćete se grupi onda pridružiti?“, pita ona. „Neka se djeca sama izjasne“, veli učitelj, a oni uglas govore: „Sa muslimanima!“… I tako je u stvarnosti poslije i bilo. Međutim, današnja situacija u BiH je takva da su svi narodi i međusobno politički razdijeljeni. Hrvati su na tom tragu daleko od Bošnjaka i čak se može reći bliži Srbima, a u međunarodnim okvirima imaju skoro beznačajan utjecaj. Postavlja se pitanje zašto i gdje je izlaz?

Analizirajući događanja tijekom disolucije Jugoslavije, zatim rata i poraća u BiH, nalazimo kako su Hrvati preuzeli na sebe ulogu „dobroga sina“, a ostali su izigravali veće ili manje mangupe te u načelu nailazili na umirujuća uvjeravanja i popuštanja međunarodne zajednice. Svjedoče o tomu i šest mirovnih sporazuma koje su, sve odreda, jedino Hrvati prihvatili. Najprije, Cutileirov [Kutiljerov] plan – nazvan prema Joséu Cutileiru – u veljači 1992., poznat i kao Lisabonski sporazum. Njega su nakon niza pregovora, svi potpisali pristavši da BiH bude uređena na principu tri etničke teritorije, no Alija Izetbegović je poslije povukao svoj potpis… Zatim je uslijedila Londonska konferencija 26. – 28. kolovoza 1992. čiji je najveći domet bio da se neće priznati rezultate ostvarene silom… Potom, Vance-Owenov [Vens-Ovenov] mirovni plan – prema Cyrusu Vanceu i lordu Davidu Owenu – od siječnja do travnja 1993. Sukladno tomu BiH bi bila decentralizirana država sastavljena od 10 provincija. Srbi u BiH su to, unatoč pritiscima iz Beograda, odbacili nezadovoljni predloženim mapama. Uslijedio je Owen-Stoltenbergov (Thorvald Stoltenberg) plan koji je bio u opticaju od lipnja 1993. do veljače 1994., a predviđao je BiH kao konfederaciju tri republike. Njega su odbacili Bošnjaci, koji su ubrzo, zajedno s Hrvatima potpisali Vašingtonski sporazum (18. ožujka 1994.) koji je predviđao i konfederaciju s Hrvatskom... Kao priprema terena za Dejtonski sporazum, uslijedio je Plan Kontakt grupe (koju su činile SAD, Njemačka, V. Britanija, Rusija, Francuska) aktualan od travnja 1994. do listopada 1995. Njega su nakon provedenoga referenduma odbacili Srbi, a Bošnjaci prihvatili samo jer su znali da ovi neće pristati… Rezultat svega danas jest pozicija da ako se Hrvati pobune i ukažu na svoj nezavidan položaj onda kao dobri sin dobiju reakciju i udarac po prstima popraćen „objašnjenjem“: „Pa, zar se i ti još buniš, dosta nam je ove tvoje braće s kojima se moramo 'gombati'..“ 

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik