Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

23. listopad 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Jedini je htio umrijeti da me zauvijek živimo

2. studenoga - spomen svih vjernih mrtvih:

Grci i Rimljani prvog stoljeća štovali su pokojnike treći dan od ukopa, zatim sedmi, četrdeseti i na godišnjicu smrti. Kod toga su naglašavali žalost nad pokojnima. Prvi kršćani preuzeli su od njih ove građanske običaje, ali su odbacili obredno naricanje i gozbe na grobovima a mjesto toga uvodili molitve za pokojne s misnom žrtvom kao pridruživanjem pokojnih Kristu raspetom i uskrslom. U vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za okupljanje kršćana, jer je državni zakon dopuštao sabiranje na grobovima.
Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na dan 2. studenog u samostanima klinijevske reforme od početka XI. stoljeća i brzo se proširio po cijeloj Crkvi. Od XV. stoljeća nastao je običaj u Španjolskoj da tog dana svaki svećenik smije slaviti tri mise za pokojne, a Benedikt XV. proširio je taj običaj god. 1915. na sve prezbitere Crkve. Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio preradu sprovodnih obreda da "jasnije izraze vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovore prilikama i običajima pojedinih krajeva" (br. 81). Misal sadrži tri misna formulara današnjeg spomena. Molitve tih misa izražavaju vjeru u uskrsnuće mrtvih zato što su krštenjem i vjerom bili pridruženi Kristu Gospodinu. Ovaj je spomen tako važan da se uzima misa vjernih mrtvih, ako 2. studenog padne nedjeljom.
Obnovljeni misal kaže: "Crkva prikazuje za pokojnike euharistijsku žrtvu Kristova vazma da bi, uslijed uzajamna zajedništva svih Kristovih udova, ono što jednima isprosi duhovnu pomoć drugima donijelo utjehu nade" (OURM 335). Saborska reforma donijela je 4 nove prefacije za pokojne s temama: II - jedan umrije za sve; III - Krist je spasenje i život; IV - čovjek u Božjoj ruci; V - novi život kao Božji dar, a tema dosadašnje koja je broj I: tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. Kristocentričnost kršćanskog gledanja na smrt lijepo je zgusnuta u Pokojničkom predslovlju II: "On jedini smrt prihvati da nas zakona smrti oslobodi; jedini je htio umrijeti da mi zauvijek tebi živimo."
Za čitanja smo upućeni na ona u Redu sprovoda gdje je ponuđeno 7 odlomaka iz SZ, 18 odlomaka iz poslanica, Dj i Otk te 17 odlomaka iz evanđelja. Ovdje predlažem tri o kojima donosim kratki komentar. Nalaze se u Redu sprovoda, str. 41, 49 i 78.

Probudit će se jedni za vječni život, drugi za sramotu (Dan 12, 1-3)

Knjiga Danielova pisana je na vrhuncu progona Židova od strane sirskog vladara poganina Antioha IV Epifana (175-164 pr. Kr.), vjerojatno god. 165. pr. Kr. Taj je vladar tražio da svi državljani prihvaćaju njegovu vjeru, zabranio Židovima obdržavanje obreda te im naređivao da prihvate poganske običaje. Nadahnuti pisac u ovoj knjizi bodri svoje sunarodnjake da ustraju, makar morali i umirati za vjeru.
U ovom odlomku imamo najstariji starozavjetni tekst u kojem se prvi puta izričito spominje vjera u uskrsnuće tijela. Do tada su Židovi smatrali da pokojnici idu u podzemlje (šeol gdje nema puno razlike između dobrih i zlih. Pod utjecajem pretrpljenih nevolja iskristalizirala se vjera u osobno uskrsnuće - dobrih na život vječni, zlih na muke vječne. "Mihael, knez veliki" (r. 1) je anđeo čuvar židovskog naroda (usp. Dan 10, 21 gdje se on prvi puta spominje). Ovaj sveti pisac pretpostavlja da i drugi narodi imaju svoga anđela čuvara (10, 13.20; usp Pnz 32, 8). "Sinovi tvoga naroda" odnosi se i na žene u narodu, ali su bili silom dovođeni na sudove prvenstveno muškarci i osuđivani na smrt, ako nisu htjeli žrtvovati poganskim bogovima. "Zapisani u Knjizi" - ta se knjiga spominje i drugdje u SP (usp. Ez 2, 9-10; 3, 1-3; Ps 41, 8; Ps 139, 16). Bog u njoj vodi popis svih koji postoje na zemlji. Ovim je istaknuto uvjerenje da su svi ljudi odgovorni Bogu kao vrhovnom gospodaru, makar i ne priznavali njegovo postojanje.
"Probudit će se mnogi koji snivaju" (r. 2). To je eufemizam (lijep izraz) za smrt. U njemu se krije i uvjerenje da umrli nekako postoje i dalje, iako nije jasno kako. Iz hebrejskog teksta izlazi da je ovaj sveti pisac prvenstveno vjerovao u uskrsnuće pravednika, a tek u Novom zavjetu - osobito u Isusovoj paraboli o sudnjem danu u Mt 25, 31-46 prema kojoj će Sin Čovječji suditi ljude po tome što su činili za oskudne - iskristalizirana je vjera u tjelesno uskrsnuće svih ljudi o svršetku svijeta.
"Umnici" i "oni koji su mnoge učili pravednosti" su vode vjerničkog naroda u vremenu krize. Ovaj starozavjetni pisac pod "sinovima tvoga naroda" mislio je samo na progonjene Židove svoga vremena. Mi u svojoj liturgiji mislimo pod tim na sve pokojnike koji su umrli u krsnoj vjeri, ali i na sve ljude na svijetu.

Živimo li ili umiremo - Gospodinovi smo (Rim 14, 7-9. 10b-12)

U poglavljima 14. i 15. poslanice Rimljanima Pavao potiče na međusobnu ljubav u napetostima između tzv. "jakih" i "slabih" unutar iste zajednice kršćana. Glavna uočljiva razlika je stav prema starozavjetnim propisima o tzv. obrednoj čistoći koji je dolazio do izražaja u pitanju trošenja mesa žrtvovana idolima. "Slabi" su osuđivali "jake" za moralnu razuzdanost a "jaki" "slabe" za skrupuloznost i konzervativnost. Jednima i drugima Pavao na početku poglavlja dovikuje: "Ne sudi onoga tko jede. Ta Bog ga je prigrlio. Tko si ti da sudiš tuđega slugu? Svojemu Gospodaru stoji i pada" (Rim 14,3-4). Traži da se svako drži onoga što mu naređuje vlastita savjest (r. 5), ali da vodi računa o dobru bližnjega.
Zato: "Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire" (r. 7)! Krist je oslobodio novozavjetne vjernike od Zakona, Grijeha i Smrti (usp. Rim 8, 2), ali ta sloboda mora služiti dobru bližnjih: "Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro, na izgrađivanje" (Rim 15, 2). Ovaj odlomak uzima se u liturgiji za pokojne radi središnje misli: "Živimo li dakle ili umiremo - Gospodinovi smo... Svi ćemo stati pred sudište Božje... Svaki će od nas za sebe dati Bogu račun" (r. 8,10b i 12). Biti Gospodinov u času smrti znači ne preći u ništavilo. Tko je na Gospodina kršten, nosi u sebi sjeme uskrsnuća na život vječni. Naši suvremenici ne vole misao o polaganju računa Bogu za sebe. 1Vledutim, ona je utješna: ljudi nas mogu krivo razumjeti, osuđivati, zgaziti. Bog jedini očinski primjećuje sve pretrpljene nevolje i kvalitetno nagrađuje. Sve što ljudi mogu ponuditi premalo je za čovjeka pozvana na transcendenciju.

Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj (Lk 23, 44-49. 24, 1-6a)

Ovo je završni dio prizora Isusova umiranja na križu i otkrića praznog groba na uskrsno jutro. Središnju misao možemo gledati u Isusovoj molitvi pred izdahnuće (r. 46) ili u pouci anđela da ne treba tražiti Živoga (ton zonta - jedincato Živi!) među mrtvima (r. 6).
Luka je u prikazu muke Isusove namjerno istaknuo Isusovu strpljivost na putu križa i na križu. Tama u Jeruzalemu od podne do Isusova izdahnuća znak je da priroda žali za nevinim pravednikom koji biva okrutno pogubljen. Jedini Luka donosi završni molitveni usklik: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj". To je zapravo citat iz Ps 31, 6 uz dopunu "Oče..." Bila je to večernja molitva pobožnog Izraelca. San je slika smrti pa je Izraelac pred počinak predavao životni duh Bogu zahvalan što je u proteklom danu doživio Božju dobrotu. Isus je tim psalmom na kraju svoje povijesne misije predao duh Ocu. Ovo znači da je umro svjestan kako je ispunio svoju zadaću, iako je protestirao za nepravdu koja mu se nanosi (usp. Lk 23, 31). Prihvatio je nasilnu smrt kao posljedicu svoje vjernosti Ocu tokom vršenja mesijanskog poslanja. Ta ga je vjernost dovela u sukob s vjerskim i političkim poglavarima naroda. K. Rahner u svom članku o teologiji smrti kaže da je Isus ovim usklikom s križa obuhvatio umiranje svih ljudi - onih koji umiru siti godina i onih koji umiru prerano, bilo posječeni bolešću, bilo zgaženi ljudskim nepravdama. On je time osmislio ljudsku smrt pokazavši da čovjek može ostati otvoren Bogu i na križu.
Anđelova pouka da ne trebamo tražiti Živoga među mrtvima navještaj je dogme o uskrsnuću mrtvih. Kao što je Isus uskrišen snagom Očeva Duha, tako će biti uskrišeni i naši pokojnici. Ta utješna pouka upućena je ženama koje su hrabro stajale pod križem a preko njih svima koji žale za svojim pokojnicima.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    22. listopad 2014.

    Il Papa: le guerre iniziano nel cuore

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: