Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

30. listopad 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Početak i slika, putokaz i utjeha putničkom narodu Božjem

15. kolovoza - svetkovina uznesenja blažene Djevice Marije:

Povijesni korijen ove svetkovine je posveta crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine V. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582-602) protegnuo je taj blagdan kao obavezan u cijelom svome carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće BDM (Koimesis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su "Rođendan svete Marije" (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine VII. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadriana I (772-795) ovaj se blagdan zove "Uznesenje svete Marije" a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da Isusova Majka jest završila tok zemaljskog života, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.
Ispitavši tu vjeru Crkve kroz stoljeća papa Pijo XII proglasio je l. studenog 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom uz molbu katoličkim teolozima, katehetama i propovjednicima da ovu dogmu pri tumačenju povezuju s dogmom o uskrsnuću tijela i pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.
Drugi Vatikanski sabor donio je u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi poglavlje o Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Glavne misli iz tog poglavlja preuzete su u novo predslovlje Uznesenja:
Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu,
početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve
i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu.
Ti nisi dao da trune u grobu ona
koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga,
začetnika svakog života.
Kao što je Kristovo uzašašće na nebo Božja potvrda ljudskog dostojanstva, tako je i Marijino uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu promocija svakog čovjeka pozvanog da tijelom i dušom bude u vječnosti s Bogom.

Dijete bi uzeto k Bogu a žena pobježe u pustinju (Otk 12, 1-10)

Prije Sabora za prvo čitanje na Uznesenje bila je pohvala gradskog poglavara Ozije hrabroj Juditi koja je oslobodila svoj grad od Holoferna. Liturgija je u Juditi gledala tip Marije. U obnovljenoj liturgiji imamo za prvo čitanje dio poglavlja o Ženi obučenoj u sunce iz Otkrivenja. To je jedno od viđenja Ivana vidioca, prognanog na Patmos "radi riječi Božje i svjedočanstva u prilog Isusu" (Otk 1, 9) i zaduženog da progonjenim kršćanima napiše "ono što jest i što se ima dogoditi poslije" (1, 19). Cijela knjiga treba pomagati ondašnjim i današnjim kršćanima da u svjetlu vjere doživljavaju povijest svoju i povijest svijeta.
Za Ženu obučenu u sunce iz cijelog poglavlja razvidno je da prvenstveno označava narod Božji staroga i novoga saveza a onda i Mesijinu Majku. U prvom dijelu poglavlja (r. 1-9) vodi se rat na nebu između trudne Žene i Zmaja koji ima sedam glava i deset rogova. Zmaj vreba Ženina potomka, koji ima "vladati svim narodima" (r. 5); a zatim progoni Ženu koju Bog sklanja u pustinju te je štiti 1260 dana, što je Danielov broj ograničenog progona, ali i ograničenog mirovanja Božjeg naroda. U drugom dijelu (r. 10-18) zbačeni Zmaj nastavlja progoniti na zemlji Ženu i "ostatak njezina potomstva koji čuva Božje zapovijedi i drži svjedočanstvo Isusovo" (r. 17). Taj Ostatak su svi novozavjetni vjernici u vremenu progona i kroz povijest Crkve.
Sabor je istaknuo da je Isusova Majka duboko povezana sa starozavjetnim narodom Božjim, kao što se vidi iz njezine pjesme "Veliča duša moja Gospodina" koju molitelji Časoslova imaju svakog dana u sastavu Večernje. Marija je duboko povezana i s Crkvom, kako izlazi iz Dj 1, 14. Ona je uzor Crkvi u slušanju i vršenju riječi Božje te u suradnji s Bogom u provođenju njegova plana o spasenju ljudi.

Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih (1 Kor 15, 20-27)

Ovaj je odlomak odabran radi povezivanja Marijina uznesenja s dogmom o uskrsnuću tijela. Ono što se Mariji dogodilo odmah po završetku zemaljskog života, ostalim ljudima dogodit će se o svršetku svijeta.
Poglavlje petnaesto Prve Korinćanima sadrži Pavlov odgovor na upit o tjelesnom uskrsnuću Krista i svih ljudi. Čini se da su Korinčani, pod utjecajem grčkog mentaliteta onog vremena prema kojemu je tijelo zatvor duše, teško prihvaćali tjelesnost uskrsnuća Kristova. Nije im išlo u glavu da bi se proslavljeni Krist vratio u tjelesni zatvor. Pavao na početku poglavlja uči da i on i ostali misionari u tome naviještaju isto: Krist je umro za naše grijehe po Pismima. bio pokopan, uskrsnuo treći dan po Pismima i ukazao se odabranim svjedocima. Takav sadržaj propovijedanja on zove evanđeljem (usp. 1 Kor 15, 3-5).
Na temelju takvog evanđelja on emfatično ponavlja da je Uskrsli "prvina usnulih!" (r. 20): "Prvina" se odnosi na prve plodove žetve ili berbe. Sva žetva i berba slijede nakon prvih plodova. "Usnuli" je svjesno odabran izraz za mrtve. Iza njega se krije biblijsko uvjerenje da fizičkom smrću ljudska osoba ne biva potpuno ugašena. Postoji okrnjena. O svršetku svijeta ta će okrnjenost prestati, jer će se tjelesni element opet sastati s duhovnim. Uskrslog Krista zove Pavao novim Adamom kad kaže: "Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni" (r. 21-22). Ovo je pisano u vremenu zborne svijesti o uključenosti pripadnika plemena u pročelniku zajednice: kad pročelnik nešto stekne ili izgubi, stiče ili gubi svim pripadnicima zajednice. Svojom smrću i uskrsnućem Krist je postao pročelnik obnovljenog čovječanstva. On kraljuje podlažući sebi sve neprijatelje a posljednja će biti podložena Smrt, koju Pavao ovdje prikazuje kao neku osobu (slično u Rim 7). U izrazu "svi će biti oživljeni u Kristu" krije se teološki pasiv: Bog će sve oživjeti snagom Kristove uskrsne proslavljenosti. Tom snagom učinio je da Marijino tijelo ne trune u zemlji do svršetka svijeta nego ju je već sada sa svim sastavnim dijelovima uzeo u nebesku slavu. Ova povezanost Marijina uznesenja i naše buduće potpune spašenosti izražena je u zbornoj molitvi:
Svemogući vječni Bože!
Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina,
tijelom i dušom uznio u nebesa.
Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore
te budemo sudionici njezine slave.
Marija na nebo uznesena je početak i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem. Hodočasteći kroz povijest, Crkva evangelizira svijet i slavi spasenje dostupno u Kristu. Marija joj je putokaz, jer je ona već stigla na cilj životnog putovanja.

Blažena ti što povjerova (Lk 1, 39-56)

Marijina zahvalna pjesma, koja je uvrštena u Časoslov pri završetku radnog dijela dana, uklopljena je u pohod Elizabeti. Marija je, doznavši od ađela za Elizabetinu trudnoću, "pohitjela u Gorje, u grad Judin", ostala tri mjeseca da bude na uslugu pri posljednjim tjednima trudnoće i prvim tjednima nakon poroda. Išla je da služi Bogu pomažući ljudima. Zato se s pravom prilikom navještenja nazvala službenicom Gospodnjom, a u svojoj pjesmi ponovno se naziva "neznatnom službenicom" Božjom.
"Veliča" je kao pjesma prožeta starozavjetnim citatima, što se posebno zorno vidi u prijevodu Dude-Fućaka koji su sve starozavjetne citate u novozavjetnim spisima dali tiskati kosim slovima. Ovu pjesmu jednako su mogli onda kao i sada moliti pobožni Zidovi. Marija ju je vjerojatno preuzela iz krugova Jahvinih siromaha u starozavjetnoj zajednici. Takvi siromasi nisu samo oni koji nemaju dovoljno materijalnih dobara za doličan ljudski život na zemlji nego su to svi oni koji kao ljudi uviđaju i prihvaćaju svoju krhkost pa spasenje ne očekuju od vlastitog zalaganja nego od Boga. Suprotni takvim siromasima nisu tek društveno bogati nego oholi koji misle da im Bog nije potreban; smatraju da su sami sebi dostatni. Marija se s ponosom ubraja među Jahvine siromahe: "Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima a bogate otpusti prazne!" (r. 52-53).
Marijina pjesma rječnički i tematski podsjeća na Aninu pjesmu u 1 Sam 2,1-10. Prilikom prikazanja svoga dječaka Samuela na hodočašću u Šilu Ana se raduje pomoći koju joj je udijelio Jahve, divi se Bogu koji nasićuje gladne, "čini uboga i bogata", siromaha izvlači s bunjišta i posađuje ga s knezovima. Ova prožetost Marijine pjesme Aninom i starozavjetnim psalmima Jahvinih siromaha pokazuje svetopisamsku ukorijenjenost Marijine duhovnosti. Poput Marije trebali bismo pratiti čitanje i razlaganje riječi Božje u liturgiji. Poput Marije trebali bismo radosno i sabrano moliti psalme u Časoslovu. U tome je ona također početak i slika, putokaz i utjeha putujućem narodu Božjem.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    29. listopad 2014.

    Papa: ogni sforzo sia fatto per debellare il virus ebola

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: