Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

2. rujan 2014.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini C

Bog se raduje što može opraštati

24. nedjelja kroz godinu:

U prvom čitanju na Mojsijevu molbu Bog odustaje od kažnjavanja Izraelaca koji su se počeli klanjati zlatnom teletu.
U evanđelju Luka donosi tri Isusove parabole o Božjem milosrđu: izgubljena i pronađena ovca, izgubljena i pronađena drahma, izgubljeni i pronađeni sin. Sve tri su Isusov odgovor protivnicima koji su se ljutili što za njim idu "svi carinici i grešnici" a on ih "prima i blaguje s njima". U sve tri je naglašena radost nad nečim što je bilo izgubljeno pa je opet pronađeno.
Mojsije vjeruje u Boga koji je pun sućuti i ne uživa u kažnjavanju grešnika. Isus svojim ponašanjem i svojim. parabolama objavljuje Oca koji je milosrdan i raduje se povratnicima. Parabolu o izgubljenom sinu imali smo za evanđelje četvrte korizmene nedjelje i tom smo zgodom na lošem primjeru starijeg brata promatrali Isusa kao pravog starijeg brata pitajući se, kakvu sliku o Bogu imamo i svjedočimo. Parabolu o izgubljenoj i pronađenoj ovci imali smo ove godine za evanđelje na blagdan Srca Isusova. Na sve tri parabole ove nedjelje nastojmo doživjeti Božju radost pri opraštanju: "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga" (r. 20). U prve dvije parabole tema radosti spominje se dva puta a u trećoj čak pet puta. Tako nas danas Uskrsli okuplja da se radujemo s Bogom koji je milosrdan najprije prema svakome od nas osobno, a onda prema svima ljudima. U Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u oproštenje grijeha. Ne samo svojih nego i tuđih. Da li tu vjeru primjenjujemo i na one koji se klanjaju zlatnom teletu ili su odlutali od kuće očinske?

I ražali se Gospodin (Izl 32, 7-14)

Knjiga Izlaska po svom naslovu upozorava da joj je glavni sadržaj odlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva, sklapanje saveza s Bogom na Sinaju i lutanje pustinjom dok ne izumre grešna generacija. U posljednja četiri poglavlja ona prikazuje otpad i obnovu saveza kod pustinjske generacije.
U odlomku što prethodi našem današnjem sveti pisac napominje da je narodu pod brdom bilo predugo čekati 40 dana i noći Mojsija koji je boravio na svetoj gori dobivajući objavu s Dekalogom kao vrhuncem (usp. Izl 24, 18; 32,1-6). Načinili su sebi idol u obliku zlatnog teleta, što je sinkretistička varijanta poganskog kulta plodnosti, a Izraelci su željeli tim proširenim simbolom sebi predočiti Boga koji ih je izveo iz Egipta (usp. 2 Kr 12, 26-30 i Izl 32, 4).
Bog otkriva Mojsiju grijeh njegova naroda: prekršili su glavnu zapovijed i on namjerava razoriti takav grešni narod a od Mojsija načiniti novi. Sjećajući se da mu se Bog objavio kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev koja jest tu da pomaže, Mojsije je u trenutku najave kazne vjerovao da Bog i dalje ostaje pun sućuti prema ljudima. Razlog njegova posredovanja za grešne sunarodnjake može biti trostruk: spasenje njega i njegove obitelji bez cijelog naroda ne bi bilo pravo spasenje; narod koji bi se od njega razvio obuhvaćao bi jednako u svojoj sredini grešne pripadnike; on sam osjeća se solidaran s grešnom braćom i sestrama. Tako Mojsije doživljava Boga kao puna sućuti: "I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu" (r. 14). Za razliku od poganskih bogova - osobito iz helenističkog razdoblja koji su apatični tj. bezosjećajni, Bog objave je pun sućuti prema grešnim ljudima.

Dođe spasiti grešnike, od kojih sam ja prvi (1 Tim 1, 12-17)

Ovaj odlomak je dio odsjeka o krivim učiteljima. Sama pojava tih učitelja koji djeluju u okolnostima drugačijim od Pavlova povijesnog nastupa povod je da većina bibličara Prvu Timoteju smatra djelom nekog Pavlova učenika koji se poslužio Apostolovim ugledom da mjerodavno riješi probleme u pavlovskim zajednicama nakon Apostolove smrti. U ovom odlomku Pavao je predstavljen kao pomilovani grešnik koji sa zahvalnošću i ponosom naviješta evanđelje poganskim narodima.
Apostol gleda svoj život prije doživljaja pred Damaskom kao vrijeme nevjere, iako je bio sljedbenik religije Boga jedinoga. Nije vjerovao u Božje djelo izvedeno po Kristu raspetom i uskrišenom. To je u njegovu životu bilo razdoblje "hulitelja, progonitelja, nasilnika" (r. 12). Zahvalan je za pomilovanost, spašenost i postavljenost u službu misionara pogana. Dvaput u ovom kratkom odlomku ističe da je pomilovan (r. 13 i 16). Sebe smatra primjerom Božje strpljivosti i poticajem da i drugi očekuju Božje milosrđe: "A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost" (r. 16). On svojim vjerničkim življenjem i apostolskim djelovanjem želi biti odraz Boga koji je strpljiv i milosrdan. Završni redak u grčkom izvorniku je ritmičan. Zato vjerojatno sačinjava izvadak iz nekog kršćanskog himna. Za vjernike je Bog besmrtni i nevidljivi kralj vjekova kojem jedinom pripada čast i slava. Što Crkva - onda kao i danas - u svojoj liturgiji o Bogu pjeva, to o njemu čvrsto vjeruje.

Ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga (Lk 15, 1-32)

Ove tri parabole odgovor su Isusov na prigovor protivnika što prima grešnike i s njima blaguje. Isus je njima odgovorio da Bog ljubi izgubljene i odlutale. Cijelo poglavlje 15. dio je veće cjeline koju bibličari zovu evanđeljem odbačenih. Upozoravam na temu o Božjoj radosti nad povratnicima u sve tri parabole o Božjem milosrđu.
Parabola o izgubljenoj ovci dobro je smještena u povijesne okolnosti Isusova vremena: ne samo kod Židova Palestine nego i kod poganskih naroda na lik dobrog pastira spadalo je da ostavi 99 ovaca na sigurnom i traži jednu izgubljenu. U SZ Bog se često predstavlja kao pastir koji pase svoje stado (Ps 23; Ez 34). U r. 5 "stavi je na ramena" dokaz je posebne pažnje pastirove a onda i Božje prema odlutalima koji trebaju više ljubavi od ostalih. "Radujte se sa mnom" (r. 6) - upravo po toj radosti pastir je slika Boga. Kao što pastir ne tuče izgubljenu ovcu za tvrdoglavo odstranjivanje od zajednice, tako ni Bog ne uživa u kažnjavanju nego u opraštanju. U r. 7 "u nebu će biti veća radost" znači kod Boga i njegovih dvorjana.
Za parabolu o izgubljenoj drahmi važno je imati na umu da su palestinske kuće u Isusovo doba bile mračne, s vrlo malim prozorima te da u njima nije bio pod niti ploče na tlu nego zemlja. U takvoj kući metalni novac lagano se mogao izgubiti a da prilikom pada ne proizvede buku. Drahma je bila obično kovana od srebra i vrijedila je jednu nadnicu. Vjerojatno je ta drahma bila dio ženina miraza prilikom udaje i mogla je otpasti sa svečanog plaštića, urešenog kovanim novcem, koji se stavljao preko glave. Za razliku od pastira iz prethodne parabole, koji je sa sto ovaca bio prilično bogat, žena s deset drahma je siromašna. Zato s još više mara traži izgubljenu drahmu. I ona zove susjede da se s njome raduju a Isus kaže da slična radost biva "pred anđelima Božjim" zbog jednog obraćenog grešnika. Sam Bog se raduje pred svojim nebeskim dvorjanima povratku odlutalih. U ovom se retku doslovno ponavlja dio retka 7: "... zbog jednog obraćenog grešnika". Bogu je važan svaki osobno.
Za parabolu o milosrdnom ocu i dva različita sina valja imati na umu da je prema odredbi Pnz 21, 17 otac morao najstarijem sinu ostaviti dvije trećine imanja a svima ostalim zajedno jednu trećinu. Razlog: da se ne usitnjava obiteljsko imanje. Tako je mladi sin zatražio za živa oca ono što bi mu pripalo nakon očeve smrti. On je u tuđinu ponio ispravnu sliku o ocu koji će se uvijek radovati njegovu povratku.
U r. 20 "... dok je on još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga" očitovana je očeva radost nad povratkom sina, koja je slika Božje radosti nad obraćenjem grešnika. Očito da je otac čeznuo za povratkom odlutalog a nije škripao zubima niti spremao što okrutniju kaznu. Otac izlazi ususret sinu: bez obzira što je bilo u prošlosti, sada je trenutak ljubavi i radosti. Glagolom "sažali se" (spalrchhizomai) Luka je u 7, 13 pokazao Isusovu sućut prema majci udovici iz Naina a u 10, 30 Samarijančevu prema izranjenu putniku. Ovaj glagol u 15, 20 kontrast je vladanju okrutnog starijeg brata u r. 28: "A on se rasrdi i ne htjede ući". Božje sažaljenje je aktivno, radno. Otac iz parabole naređuje da se vesele svi ukućani povratku izgubljenog sina i sam predvodi kućno veselje (r. 23-24). To on ponovno ističe u r. 32 okrutnom starijem sinu: "No trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nade se!" Time je Isus opravdao svoje vladanje prema grešnicima: susretao ih je s takvim poštovanjem i ljubavlju da su željeli izvući se iz grešnog stanja i doći u kuću očinsku. Ovim "trebalo je" Isus traži od svojih vjernika svuda po svijetu da budu znak Božje radosti svima koji bi mogli poželjeti da se vrate u dom očinski.

PREPORUČI
CCEE

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    1. rujan 2014.

    Papa Francesco riprende le messe del mattino: portiamo sempre con noi il Vangelo

Sljedeca
 
Nakladna kuća Verbum

Copyright © 1996-2014 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: